Mnoge generacije i danas dobro pamte Yutelov koncert za mir koji je 1991. godine održan u sarajevskoj Zetri. Za mir su tog kišnog 28. jula svirali EKV, Indexi, Crvena jabuka, Plavi orkestar, Regina ... U Zetru se natiskalo oko 30.000 ljudi, a vani ih je, pod kišobranima, ostalo još 50.000. Bio je tamo sa svojim fotoaparatom i legendarni fotograf Milomir Kovačević Strašni, a nedavno je u galeriji Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu otvorena izložba baš tih njegovih fotografija. 

TITO U RATU: Gdje je sve Strašni u opustošenom Sarajevu pronalazio simbole koji su u ratu izgubili svako značenje

O SARAJEVU NEKADA: Tad se moglo vidjeti pet ljudi s nadimcima i nije se niko obazirao koje su nacije i kako se zovu

YUTELOV KONCERT ZA MIR: Što je Strašni snimio tog kišnog dana koji dobro pamtimo

Riječ je o crno bijelim fotografijama koje su prvi put predstavljene javnosti, u okviru festivala Baščaršijske noći. Izložba je, kako su saopštili organizatori, dio autorovog doprinosa kulturi sjećanja i podrazumijeva još jedan vrijedan dokument iz perioda početka opsade Sarajeva. 

Povodom ove izložbe Strašni, koji danas živi u Parizu, za Lupigu govori o svom fotografskom iskustvu hroničara jednog vremena. Uz intervju donosimo i nekoliko fotografija koje je Strašni snimio i izložio, a više njih možete naći u našoj galeriji na ovom linku.

Hroničar jednog vremena - Milomir Kovačević Strašni (FOTO: Velija Hasanbegović)

Šta ova izložba obuhvata i kako danas iz ove perspektive gledate i na te fotografije i na vrijeme u kojem su nastale?

- Izložba je postavljena u okviru programa Baščaršijske noći, kada sam sa Bosanskim kulturnim centrom dogovarao izložbu, oni su me pitali šta bih predstavio u okviru tog festivala, a imao sam dva svoja projekta koja sam želio da izložim. Jedan je ovaj o Yutelovom koncertu za mir. To su fotografije koje nisam nikada do sada izlagao u ovoj formi, a druga je bila Goli otok. Ipak, odlučili smo se za ovu izložbu. Jer je nekako godišnjica tog koncerta u ovom periodu. Ovo vrijeme koje živimo je takvo da na neki način zaboravljamo našu bližu istoriju. Dugo sam čuvao te fotografije, ali mi je nedavno to palo na um, pa sam ih skenirao, radio prošlu zimu na tome i imao sam želju da to pokažem u Sarajevu. Ima dosta ljudi koji su i danas tu, bilo je zanimljivo da se to predstavi danas. To je jedan važan događaj, bio je to jedan od zadnjih pokušaja, danas možda naivnih i utopističkih, da se ljudi okupe i da svojim prisustvom izraze nezadovoljstvo tadašnjom situacijom. Da daju podršku željama i nadama za mir, za očuvanje Jugoslavije, i Bosne i Hercegovine. U tom prvom momentu je to bila ideja. Istovremeno sam se bavio i fotografijama koje prikazuju dvoranu Zetra već kada je rat počeo, kad je ona srušena, pa sam odlučio da to povežem u jednu cjelinu. Dakle, deset mjeseci od tog koncerta dvorana je zapaljena i izgorila, u tim velikim dimovima koji su kuljali iz Zetre vjerovatno su otišle i te zadnje nade za mir. To je bilo 21. maja 1992. godine. Tako je, generalno, došlo do ove sadašnje izložbe.

"To je bila jedna generacija koja je došla da, uz pjesmu i igru, da svoj doprinos želji da se mir očuva" (FOTO: Milomir Kovačević Strašni)

Obično važi za vaš rad da ga se doživljava kao hroniku jednog vremena, kada se sve na neki način ruši, da se vratimo na to vrijeme, šta vam je tada kao fotografu bilo važno, šta vas je vodilo u realizaciju tih fotografija?

- Moj moto je i tada, kao i danas, bila ideja da je fotograf svjedok vremena u kojem živi. Ja sam i ranije, prije toga, kao ugledni omladinac fotografisao neke stvari koje su bile u tom smislu, ništa mi međutim nije ostalo od te arhive. Nastavio sam raditi. Ali tada se nekako osjećalo u zraku da će se nešto desiti, bez obzira koliko smo bili u tom momentu i Jugosloveni i u tom duhu odgajani, barem ja sam odgojen. Do kraja osamdesetih nije bilo događaja u gradu, od koncerata, preko raznih političkih, sportskih i kulturnih manifestacija gdje nisam bio. Radio sam to i za novine, ali nije mi mimo toga neko trebao reći šta trebam raditi, jednostavno sam bio u gradu i visio sam na ulicama, snimao. Krajem osamdesetih se nekako osjetio kraj jedne epohe, Jugoslavije, komunizma, svega toga i počeo sam to bilježiti. Negdje 1989. godine počeo sam intenzivno snimati, sa zadnjim Danom Jugoslavije, pa zadnji Dan grada sa pionirima, slavlje po ulicama nakon plasmana na Svjetsko prvenstvo u Italiji fudbalske reprezentacije Jugoslavije, potom prvi demokratski izbori, pa osnivanje stranaka i svi ti lideri. Tu sam imao priliku da čujem sve programe tih stranaka, i tako je onda to počelo. Nijedna ta manifestacija nije mogla proći bez mene, sve sam to snimao, kao i mirovne manifestacije pred sami rat. Radio sam to pored svog zvaničnog posla u listu AS. Onda sam snimao Vukovar, Mostar, Krajinu, da bi se našli na ulicama Sarajeva. Potom dolaze 5. i 6. april, ispred Skupštine, i onda cijeli rat u Sarajevu. Bio sam tu, bio sam svjestan tih promjena, nekog momenta transformacije društva. Posebno kada je došao rat, bio sam svaki dan na ulicama. Nisam sve sačuvao, ali ima još uvijek dovoljno građe, još fotografija koje nisam izlagao. Malo po malo to radim. Ne mogu sam sve to finansijski izdržati, sve su to ručni radovi, mnogo je posla, mora se živjeti ovdje u Parizu i plaćati sve troškove. Snimao sam, trudio se da budem gradski fotograf, bez da budem pristrastan bilo kojoj strani, da fotografija sama za sebe govori.

"Sjećam se i te kiše, i tih ulica punih ljudi" (FOTO: Milomir Kovačević Strašni)

Kako sa emotivne strane vidite te fotografije, one probude, siguran sam, i emocije, i razne druge konotacije? 

- Naravno, sam ovaj koncert je takav. Ja na tim fotografijama vidim mnoge poznate ljude, prijatelje iz tog vremena. Susretali smo se po kafanama, na ulicama, to je bila jedna generacija koja je došla da, uz pjesmu i igru, da svoj doprinos želji da se mir očuva. Bilo je tu svega. Naravno da su tu jake i emocije. Sjećam se i te kiše, i tih ulica punih ljudi, vožnje na kamionima, na haubama, sa zastavama Jugoslavije i zastavama SR BiH. Na izložbu su došli i ljudi koji su bili na tim fotografijama, tako da je cijela izložba imala neki mnogo dublji efekat, sa emocijama, suzama. Ljudi su sa nostalgijom gledali na te fotografije znajući šta smo izgubili i šta je poslije toga bilo. Svaka serija fotografija budi određene emocije, bilo da su ratne ili prijeratne. To je bio moj život, ne samo mene, nego cijele jedne generacije divnih ljudi sa kojima sam se družio to vrijeme, kroz tu epohu i ideje zajedništva.

"Na izložbu su došli i ljudi koji su bili na tim fotografijama, tako da je cijela izložba imala neki mnogo dublji efekat, sa emocijama, suzama" (FOTO: Milomir Kovačević Strašni)

Šta je u onom estetskom smislu za vas bila najvažnija stvar, kad nastaje jedna prava fotografija?

- Prava fotografija je ona koja komunicira sa ljudima. Nikad ne siječem, meni su sve fotografije punog formata. Na neki način one su sve mišljene ranije. Pričam u serijama fotografija. Jedna fotografija sama po sebi, i ako je dobra, samo je dio jedne serije, jedne šire priče. Sve to je kao jedan mali film. I ova izložba je takva, kad se sve pogleda dobije se jedan stvarni utisak o tom događaju. Najvažniji je razvoj svog stila, jedne vrste autentičnog gledanja na svijet kroz ono što fotografišeš. Bitno je da se svjedoči, ako govorimo o dokumentarnoj fotografiji, da to bude angažovano, a ne samo škljocanje. Kada se kasnije te fotografije prezentuju da one imaju neku svoju korist i važnost u društvu. 

"Snimao sam, trudio se da budem gradski fotograf, bez da budem pristrastan bilo kojoj strani, da fotografija sama za sebe govori" (FOTO: Milomir Kovačević Strašni)

Šta je za vas bilo iskustvo fotografa u ratu?

- Što se mene tiče, ja sam nastavio raditi ono što sam radio i prije rata. Bio sam na ulicama. Dokumentovao sam ono što se dešavalo. Samo što je u ratu to sad bilo kompleksnije i teže, riskantnije i opasnije. Trebalo je na svašta misliti, sačuvati glavu, ne ulijetati tamo gdje ne treba, a sa druge strane zabilježiti ono što se stvarno dešava. Naravno, nisam trčao ni za kakvim spektakularnim fotografijama, jer je i samo vrijeme, samo to iskustvo bilo već takvo. Sve moje fotografske serije su bile na neki način osmišljene. Pravile su se izložbe u ratu. Prilagođavalo se toj situaciji. Sada kad to pogledam sa ove distance, ma koliko su to bila teška vremena, uloga fotografa je bila, sa jedne strane, da zabilježi taj period, sa druge strane, da bude kreativan. Imao sam sreću i nesreću da sam bio slobodan od narudžbi i toga da je neko određivao šta moram fotografisati. Sve to ima svoju cijenu. Ali radio sam i razmišljao svojom glavom, onako kako ja mislim da to treba. Moje ratne izložbe su bile aktuelne, bez obzira da li se radilo o razbijenim Titovim slikama, NN grobovima, djeci u ratu, ili ratnoj arhitekturi. Sve su to samo segmenti. Kad se to nekad, nadam se, na jednom mjestu izloži zajedno, u jednoj kompleksnijoj izložbi, onda bi se mogao napraviti jedan uvid u ono što sam snimio i kako sam taj rat vidio i doživio. Sa dosta ličnih stvari, ali i generalno kolektivnih.

"Kad se sve pogleda dobije se jedan stvarni utisak o tom događaju" (FOTO: Milomir Kovačević Strašni)

Planirate li neke nove postavke, budući da još uvijek u vašoj arhivi ima fotografija koje nisu izlagane, a i da vas bije glas kako neprestano radite nešto novo?

- Uvijek nešto radim, spremam, skeniram, pa kad se ukaže prilika - napravim. Radim trenutno jednu malu izložbu o sarajevskoj Vijećnici povodom godišnjice kada je spaljena u ratu. Snimam dosta, malo manje u posljednje vrijeme, jer sam dosta u skeniranju i labararoriji, ali uvijek imam neke nove projekte. Dosta je toga, snimam dosta, radim dosta. U suštini, ja samo to i radim, sve što imam je čista fotografija. 

"U tim velikim dimovima koji su kuljali iz Zetre vjerovatno su otišle i te zadnje nade za mir" (FOTO: Milomir Kovačević Strašni)

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Milomir Kovačević Strašni

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.