Anis Bajrektarević je šef katedre i profesor Međunarodnog prava i globalnih političkih studija na Univerzitetu u Beču, te član više prestižnih instituta i stručnih magazina u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji, Njemačkoj, Norveškoj, Grčkoj, Rusiji, Kini i Indoneziji. Rođenjem je Sarajlija, koji je svoj prvi vanjskopolitički tekst napisao za tadašnje Dane prije skoro 30 godina. Nedavno je objavio knjigu Geopolitika tehnologije - Ima li života poslije Facebooka? (New York, Addleton Academic Publishers) u kojoj kritički govori o svjetskom poretku i upozorava na smanjenje sloboda zbog interneta, globalizacije i trijumfa konzumerizma. U pripremi je i izlazak knjige Geopolitika- Europa 100 godina kasnije.

Anis Bajrektarević (FOTO: Privatni album)

Radovi su mu objavljeni u više od 40 zemalja svijeta, te prevedeni na dvadesetak jezika, kao i najnoviji tekst o nužnosti denacifikacije Europe, napisan nakon napada na Charlie Hebdo u Parizu, koji je ekspresno preveden i objavljen u desetinama zemalja, a koji je povod i ovom razgovoru.

UBIJANJE CHARLIEJA: Crni dan - u jednom danu Europa ostala bez desetero novinara

DAN POSLIJE: Što je Charlie Hebdo i zašto je postao meta terorista?

SUĆUT ZA ĐAVLA: Nismo mi Charlie, mi smo njegovi ubojice

LEŠINARI ORGIJAJU: Cionizam je za Charlieja Hebdoa bio malo naci, Netanyahu

Predlažem da krenemo od recentnih događaja u Parizu. Bez ponavljanja svih već poznatih činjenica, recite nam jesu li stručnjaci poput vas, geopolitičari i drugi mogli predvidjeti ovakav događaj?

- Pozadina ovog i drugih sličnih događanja je historijska i sociopolitička, a obje su isprepletene oko nekih tema koje su godinama u žiži diskusija u Europi – to je pitanje drugoga, drugačijeg, različitosti odnosno multikulturalnosti. U EU se često može čuti tvrdnja: ‘multikulturalizam je mrtav’. Mrtav, ili ga se odriče? To mišljenje uglavnom dolazi iz grupacije europskih nacija-država koje vole romantizirati svoj izgled kroz čvrstinu Unije, te da i sami dugo žive jednu srčanu i kredibilnu povijest multikulturalizma. Ta je tvrdnja, naravno, netočna. Uz to je i cinična jer obmanjuje. Nije stoga čudno da taj konglomerat država-nacija/EU, i glavne stranke, u tišini vode jednu od svojih najvažnijih debata – onu o europskom antifašističkom identitetu (ili različitosti). Ovo je neprestano praćeno selektivnim i kontra-produktivnim akcijama vanjske politike Unije. Moje mišljenje je jedno od mnogih koja se oslanjaju na ono što govore ugledne javne osobe kao što su Umberto Eco, Bono Vox i Kishore Mahbubani – prakticiranje umjerenosti i dijaloga, osnaživanje snaga tolerancije, mudrost i razumijevanje, prestajanje podržavanja i promoviranja etno-fašizma u zemljama bivše Jugoslavije i u Ukrajini. Ovi su savjeti bili i ostali ismijavani i prešućivani, ili u najboljem slučaju, ignorirani. Upravo obrnuto, ono što EU konstantno hrani putem svojih vijeća, potpora i humanitarnog rada počevši od Bosne i Hercegovine 25 godina unazad, pa preko Bliskog istoka i sve do Ukrajine, daleko je od konstruktivne angažirane strategije, a mnogo je bliže sijanju smrti, destrukciji, podjelama, isključivanju i fašizmu.

Činjenica da ubojice pripadaju Arapima-muslimanima po porijeklu, ne čini ih manje fašistima (FOTO: tommpouce/flickr)

Nitko ili tek sporadično netko spominje riječ fašizam u vezi ovog ili drugih sličnih događaja. Taj eufemizam 'bode oči'. Naime, osim u stručnim analizama poput Vaše, cijeli fenomen je sveden na takozvanu slobodu govora i terorizam. Što možete reći na tu temu?

- Pariški atentat, kojeg je teško razumjeti, još će više potaknuti i podgrijati ove diskusije koje sam spomenuo. U svakom slučaju ove debate pate od iste bolesti, jer od početka opstaju na kompletno lošim i pogrešnim premisama. Terorizam, teror, terorizam!!! Ali, teror je taktika, nije ideologija. Kako bi netko mogao voditi rat i pobijediti u ratu vođenom samo na taktici – to je jedan oksimoron. Ubojice ljudi pariškog satiričkog magazina (i talačka kriza koja je uslijedila) jesu islamofašisti. Činjenica da ove osobe pripadaju Arapima-muslimanima po porijeklu, ne čini ih manje fašistima, manje Europljanima, niti može abolirati odgovornost Europe za veliki dio krivice u ovom slučaju. Fašizam i njegov zloguki blizanac, nacizam, 100 posto su europska ideologija. Također neonacizam proizlazi iz neprovjerenih izvora, primarno u Europi. Moglo bi se reći: jedna überekonomija u središtu kontinenta, sa svih strana poduprta neofašizmom. Kako drugačije objasniti promjenu slogana nakon Drugog svjetskog rata od onog „Gastarbeiter willkommen“ do onog „Auslander raus“, koja se dogodila u samo dva desetljeća? Odjednom, naši nacionalni čistači pojačavaju glas „mi trebamo 'deciganizaciju' naših društava", kao da s tim stvarima nisu svaki puta završili na jednom jedinom kraju toga puta – samobarbarizaciji.

Hoćete reći da se ta politika vratila kao bumerang?

- Naravno. Jer, vidite, Stari kontinent nastoji amortizirati svoja duboka ekonomska i demografska stezanja, konstantnom ignorancijom i pritiskanjem svoje periferije, posebice Balkana, Crnog mora/Kavkaza te područja Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Što je sada epilog tome? Ozbiljna demokratska recesija. Koga okriviti za to strukturalno, trajno civilizacijsko nazadovanje pod kojim Europa pati? Je li ovo točno ili je dovoljno optužiti gomilu korisnih idiota koji su se vratili kući s borbenim navikama i naoružani europskim puškama, i čiji je gnjev bio zloupotrebljen?

"Vrsta islama koju je Europa podupirala na Bliskom istoku jučer, jeste vrsta islama kojeg je Europa dobila danas" (FOTO: Privatni album)

Zanimljivo je kako povezujete odnos prema stranim radnicima i ovaj odnos koji se vrti oko religijskih pitanja, islama prije svega. Kakvim politikama je Europa došla u ovo sadašnje stanje?

- Tako što je izgubila svoj antifašistički kredibilitet. Kroz reakcije na Balkanu, na Bliskom istoku, u sjevernoj Africi i na ukrajinsku krizu, EU je stalno gubila širi uvid, jasnu agendu za uključivanje svih u njeno strateško okruženje. EU je sve to izgubila – iako ima institucije, sjećanje na Drugi svjetski rat, interes i kredibilitet da izbjegne greške – budući je te greške napravila ranije u vlastitoj kući; povlačeći se po pitanju jednog od svojih najvažnijih pitanja, onom europskog identiteta, antifašizma i različitosti, do eskapističke politike (politike u povlačenju) koju u Zapadnoj Europi vode glavne stranke. Konačno, „posljednji svjetski kozmopolit“ kako sebe Europa sama voli prezentirati – ugrozila je vlastitu perspektivu i diskreditirala snagu svog vlastitog principa promjene. Dobitnik Nobelove nagrade za mir 2012. godine – EU, potkopala je svoj vlastiti institucionalni okvir: principe iz Nürnberga i antifašističku ostavštinu (UN I CoE), Barcelonski proces kao poseban segment europske politike prema susjedima na liniji od Maroka do Rusije (EU) i Euro-Mediteransko partnerstvo (OSCE). Jedini izravni način uplitanja EU bio je u rasponu između selektivne diplomatske delegitimacije, sotonizacije u medijima, i kaznenih vojnih operacija skupa s Atlantskom koalicijom – na Balkanu, u Libiji, Siriji, Ukrajini… Konfrontacija je opet prevladala nad onim što je od vitalne važnosti za budućnost: dijalogom (kao instrumentom) i konsenzusom (institucionalno).
   
Prema tome, izlaz vidite u sagledavanju opasnosti od (neo)fašizma u Europi, odnosno stavljanju u prvi plan antifašističkog naslijeđa i identiteta?

- Posljedice loše europske politike su veoma upečatljive i vrijedi ih podvući još jednom: vrsta islama koju je Europa podupirala (brojnim sredstvima uloženim u to) na Bliskom istoku jučer, jeste vrsta islama kojeg je Europa dobila danas. Malo čudo jeste islam u Turskoj (ili Kirgistanu i Indoneziji) gdje je on ostao širok, liberalan i tolerantan, dok je onaj na Atlantiku i u Europi postao brutalno isključiv, uzak i samodovoljan. Da objasnim vratit ću se na studeni 2011. godine i tragične događaje u Norveškoj. Tada sam napisao za Nordic Page u Oslu slijedeće: …”Jeste li uočili bilo kakvu kritičku razliku u retorici norveškog serijskog ubojice Breivika i Al Qaidinih islamista?... U oba slučaja na djelu su: (I) sociopolitički autsajderi, bez imalo snage, autonomnosti i integriteta kojim bi kritizirali status quo i ‘korumpirani establishment’; (II) izloženost ekstenzivnoj upotrebi ekonomskih slabosti (nejednakosti, nezaposlenost), pri čemu oni sami ne čine ništa da promijene stvari; (III) zaokret ka vjerskim i drugim tradicijama, odbijajući vanjske utjecaje na društvo, drugim riječima ‘kulturno čišćenje’ svoje populacije; (IV) radije uključivanje u lokalne nego nacionalne izbore; (V) veće prisustvo emocionalno obojenih populističkih pokreta nego ozbiljnih političkih stranaka sa solidnim socioekonomskim i sociopolitičkim programima (u pravilu, ove stranke nisu jako cijenjene). Ne preostaje drugo nego zaključiti: Naš hitni zadatak – ako ozbiljno brinemo o Europi – jeste denacifikacija. Krenimo od Bosne i Hercegovine, Ukrajine i Pariza samog - odmah.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album