Legendarni čikaški bend Shellac, kojeg je osnovao producent i muzičar Steve Albini, suosnivač noise rock žanra, jedan je od headlinera festivala „Žedno uho“ koji će se u Primoštenu održati od 7. do 9. kolovoza, što će im biti drugi nastup u Hrvatskoj. Kao bendlider, Albini je uspješno ispekao više od 30 naslova vlastitih ploča sa sastavima poput Big Black, Rapeman i Shellac, počevši od ranih osamdesetih, s kojima je nastupio širom svijeta. 

Iako se najradije predstavlja kao tonski snimatelj („record engineer“), Albini je svojom produkcijom mnoge izvođače vinuo u zvijezde. Teško je na jednom mjestu i popisati s kim je sve Albini surađivao, jer radi se o više od 1.000 izvođača, ali za neupućene vrijedi spomenuti samo neka imena kao što su Nirvana, Jimmy Page & Robert Plant, Urge Overkill, The Jon Spencer Blues Explosion, The Beavis and Butt-Head Experience, The Jesus Lizard, Mogwai, The Ex, The Stooges, Manic Street Preachers, Superchunk, Dirty Three, The Breeders, Joannu Newsom, Big Black, PJ Harvey, kao i grupu Pixies, čiji prvijenac "Surfer Rosa" potpisuje, između ostalih. 

Ovaj vatreni opinion maker, paletu je utjecaja u posljednje vrijeme proširio i kroz blog o hrani, uspješni je poduzetnik, a živi od investicija u nekretnine, dok je kao iskusni profesionalac i iskonski renesansni čovjek američke glazbe, za Lupigu rado prodiskutirao o perspektivama „trumpizma“, svojim shvaćanjima kreativnosti kao nekadašnji student slikarstva i muzički žurnalist, te s Lupiginim čitateljima podijelio svoje mišljenje o razlozima radi kojih cijeni nasljeđe Boba Dylana, kao i kako vidi svoje mjesto u rock tradiciji. Legendarne anegdote o produkciji zadnjeg albuma Nirvane ili Pagea & Planta, te snimanju predstavnika američke alternativne scene – Urge Overkill navodno je natjerao da snimaju goli! – odmijenio je razgovor o srljanju Amerike u fašizam, kao i budućnosti glazbene industrije. A od ovog jezičavca, koji je sukreirao rađanje pravca noise rocka, teško da možemo dobiti manje buke za nešto, kad je o tim i takvim temama riječ. Lupigini razgovor sa Steveom Albinijem, bez hrvatskog prijevoda, možete pogledati na videu, a za one koji više vole čitati u nastavku prevodimo intervju.

Albini sa Shellacom uskoro gostuje na "Žednom uhu" (FOTO: Wikipedia/Bene Riobó)

Unutar vašeg lirskog imaginarija kao tekstopisca nalazi se popriličan broj stupova američkog društva, makar se može reći da je prije riječ o američkoj noćnoj mori negoli o snu. Osjećate li se u tom smislu povezanim s tradicijom američkih trubadura, poput onih koje je otkrio Allan Lomax ili ste radije skloni Bobu Dylanu? 

- Ne osjećam se pretjerano povezan s Bobom Dylanom, iako poštujem njegov odabir jezika. Mislim da je on izvorni umjetnik, što uopće ne smatram malim komplimentom, pogotovo što naglašavam da ne volim previše njegovu glazbu. Smatram da je riječ o izvornom i jedinstvenom talentu. Ne osjećam se kao da sam u kakvoj posebnoj tradiciji spram bluesera i trubadura, no osjećam da moje mjesto i činjenica da imamo alternativnu glazbenu scenu i underground supkulturu ne bi bile moguće bez temeljca koji su postavili drugi marginalci i pripadnici glazbenih zajednica jazza i bluesa, folka i rocka, kao i undergrouda i eksperimentalne glazbene scene. Svi su oni uspostavili atmosferu u kojoj je netko poput mene kadar biti u bendu i stvarati glazbu kad zaželi. Tako, da ja to sve cijenim, iako se osobno ne osjećam dijelom te baštine, a kad kažem da se ne osjećam njezinim dijelom, nikoga ne nipodaštavam. Samo kažem da postoji nit vodilja koja počinje s gospelom i work songs, nastavljajući se s folkom, bluesom i jazzom. Ne osjećam se dijelom te tradicije, moj je udio u rock and roll bendovima i eksperimentalnoj muzici. Dok su rock bendovi zacijelo nadahnuti tradicijom bluesa, istodobno nisu i sami njezinim dijelom, već su vrlo „parazitni“ spram nje. Većina je rock and rolla nastala od ljudi koji su akademski naučili blues, a nisu bili ljudi koji su živjeli u društvenim uvjetima koji bi potaknuli uspon bluesa. Tako da je rock and roll potaknuo moje zanimanje za glazbu, a odatle i daljnji interes za glazbu, prvenstveno elektronsku i eksperimentalnu, kao i onu 20. stoljeća, a sve je to nešto čemu sam sklon, no moj je bend svakako u tradiciji dobro posloženih rock-bendova koje nadahnjuje vrelo ostatka glazbene scene. 

Sa svojim bendom Shellac rijetko izvodite pjesme drugih izvođača, kao obrade, no iznimka postoji, a ta je hrvatski bend SexA, čije pjesme redovito svirate na bisu prilikom nastupa u Paradisu. Kao bend u srazu s rock-antologijom, svedenom na krilaticu „sex, drugs, and rock n roll“, imali su i nekih problema, jer nije svatko bio na toj valnoj duljini, a samo ime benda u stvarnosti je skraćenica za „Sedativ ex Apotheka“. Kako ste se upoznali s njihovom glazbom? 

- U svom privatnom sam životu i sam reagirao protiv hedonističkog sladostrašća rock and roll glazbenika – osobno se ne drogiram, niti pijem, kao što niti ne donosim zaključke o ljudima koji će se tako otkačiti, ali poštujem činjenicu da je kao posljedica strasti, droge i zadovoljštine urodilo s mnogo lijepog; no, u svom se ponašanju trudim biti pod kontrolom samoga sebe. I stoga, izrazito poštujem bend SexA koji je postojao tijekom razdoblja Jugoslavije, susreo sam se s njihovom glazbom tako što mi je netko poklonio kazetnu snimku njihovog livea i singlice, nakon čega sam naletio na primjerak njihovog singla i albuma u dućanu progresivne glazbe. Onda smo se neko vrijeme i dopisivali. Smatrao sam da je uzbudljivo da u vrijeme kad ljudi od istočnoeuropske glazbe očekuju nešto intelektualno, njihova muzika bude sirova, ali sa smislom. Sviđa mi se kako je invazivan bio taj zvuk, kao i kako se ta invazivnost odnosila spram te neke apsurdnosti, prije negoli negativnosti. Tako da, jesam, veliki sam fan SexAe! Zapravo i ne znam što su predstavljali u vašoj kulturi, samo sam slušao njihovu glazbu i na neki način bio pod njenim snažnim dojmom.

A što se tiče scene hardcore punka, koja je zajedno s new waveom obilježila osamdesete, u kojima počinjete djelovati, a riječ je o dobu tzv. reaganomicsa, prozvanom po tadašnjem američkom predsjedniku, izvršila je velik utjecaj na mlade... Upravo u trenutku kad je svijet postajao sve shizofrenijim i shizofrenijim. Nedostaje li vam danas tadašnji etos, ako bolje razmislite? 

- U Americi se pojavljuje vrlo slično kritičko stajalište, a ne znam je li tako i ovdje, da smo ušli u novo vrijeme deprimirajuće desničarske politike s izborom Donalda Trumpa za predsjednika. Time se postavlja vrlo slično stajalište da će taj desničarski mentalitet nadahnuti glazbu i umjetnost na isti način kao što je to bilo pod Reaganom, doba kad su i glazba i umjetnost bili strašno politički potaknuti te stoga i utjecajni. Smatram da nam je to slaba utjeha i ne mislim da ona opravdava to što moramo trpjeti Donalda Trumpa, kao i ovaj glupi, populistički, pače desničarski, neofašistički mentalitet. Potpuno sam spreman prihvatiti groznu glazbu ako to povlači da nećemo imati fašistički režim. Čak i ako je istina da će ponovni uspon fašizma značiti povratak punka i eksperimentalne glazbe, nije toga vrijedan. Radije bih slušao najbezličniji generički pop ako to znači da ćemo se riješiti ovog zatupljujuće reakcionarnog, ksenofobno-konzervativnog svjetonazora.

Za vrijeme studija novinarstva, također ste studirali i slikarstvo. U svojoj knjizi o Andyju Warholu, „Preobražaj svakidašnjeg“, slavni je američki povjesničar umjetnosti, kao i filozof, Arthur C. Danto, primijetio kako „publika koja pripada svijetu umjetnika mora biti uvjerena kako umjetnik osobno nije tek puki imitator“. Što mislite osobno o tome, o oponašanju stvarnosti? 

- Mislim da će svaki stvaralački impuls imati u svojem izrazu klicu iskustva, jer je ono tek internalizacija same stvarnosti kao i stvarnog iskustva. Tako da, ako tragaš za stvaralačkim impulsom u nastojanju da stvoriš novu umjetnost ili novu glazbu ma kakve vrste, ona će u sebi sadržavati tvoje shvaćanje svijeta, koje oblikuju tvoja iskustva. Nebitno koliko čista bila tvoja fantazija, nju samu uobličit će stvaran svijet kao i tvoja vlastita iskustva u njemu. Tako da sam sklon ideji da nisam u potpunosti odgovoran za stvari koje pomišljam da stvaram. Drago mi je da su moja iskustva i moj odgoj, kao i kultura koja ga okružuje, uz sve druge ljude koje znam, na određen način izvršili utjecaj na mene. To ne umanjuje moje autorstvo spram nečega što sam postigao, ali ne osjećam posebno snažan poriv i da polažem pravo na ono što činim. Sretan sam što sam to učinio, kao što ispoljavanje sebe osjećam kao važan radni vid, dok pronalazak publike ima tek sekundarni ili tercijarni učinak. Tako da se ne osjećam umjetnikom u potrazi za publikom, već se smatram ličnošću u potrazi za umjetnošću i izrazom u stvaralačkom impulsu. I moguće jest da je riječ tek o iskustvu u kojem sam u potpunosti sam, nije potrebno da to iskustvo bude zajedničko. A unutar benda u kojem djelujem, Shellac, sustavno si ponavljamo da nas boli kurac što li itko drugi misli o našoj glazbi. Mi stvaramo muziku, nastojanje je benda da sami dođemo do rezultata, jer riječ je o izrazito sebičnom pothvatu. Činjenica da to radimo pred publikom, upućuje da nas je briga što su i drugi tamo, a ono što mi doista želimo jest da i drugi s nama sudjeluju u zajedničkom iskustvu. Sviđa mi se kad smo svi skupa na svirci, kad svi pazimo, kao i da zajednički doprinosimo, no ne osjećam posebnu odgovornost da sam iznesem na plećima čitav nastup. Smatram kako su ljudi u publici zajedno s nama sudionici tog iskustva radi sebe samih, a zacijelo i radi nas. Smatram da je moj pojam kreativnog impulsa, kao i odnosa kojeg imam spram umjetnosti i publike takav da je umjetnost proizvod bilo moj, bilo nas koji pokazujemo zanimanje te da stoga sam proizvod, odnosno umjetnost mora biti zadovoljavajući i za nas. U tom ćemo ga postupku, stvarati pred drugima, a oni su pozvani da u njemu sudjeluju i iskuse kreativni trenutak. Moji kreativni izbori i nadahnuća dolaze iz mnogo raznolikih dijelova mog života, te je mnogo raznih ljudi moglo imati utjecaja na to da neka svirka bude dobra ili loša, a ne samo naš bend.

Albini, David Grohl, Kurt Cobain, mala Frances Bean Cobain, Bob Weston, Chris Novoselic i pas zvani Z. tijekom snimanja Nirvaninog "In Utero" (FOTO: forevernirvana.ru)

Budući da ste se na umjetničku scenu probijali i kao novinar, kako se osjećate s trenutkom kad svatko može biti kritičar zahvaljujući Facebooku ili Twitteru, kako je to jednom istaknuo čikaški bubnjar Weasel Walter? 

- Meni je potpuno OK da se ljudi izražavaju u javnosti, što prije nije bio slučaj, nemam s time problema. Ne mislim da je išta loše u tome da entuzijasti dijele svoje mišljenje o stvarima, budući da sam i sam na taj način otkrivao stvari. Mislim da svatko tko se žali na kritičare, otkriva nešto o samome sebi, odnosno da ga se to izravno tiče, da otkriva vlastitu osjetljivost. Ne dajem preveliku težinu profesionalnim glazbenim piscima samo zato što mislim da su standardi za profesionalno novinarstvo prilično nisko postavljeni po pitanju pisanja o muzici – mnogo niže od sporta ili politike. Jer, ako ste sportski novinar, odnosno pišete li loše o nogometnoj utakmici, kao što pogriješite ime kompozicije ili pogriješite ime igrača i pobjedničke momčadi, je jedno, dok u svijetu glazbe možete sustavno ponavljati nekakve pogreške, a da nikog i nije briga. To je nebitno, jer se glazbu ne smatra nečim od životne važnosti i nikome nije važno jesu li izneseni podatci istiniti. Tako da, mislim da je novinarski standard za profesionalne muzičke novinare prilično nisko postavljen. No, s druge strane, ako vas je briga što netko misli o vašoj glazbi, onda je možda u tome problem, a ne u činjenici da ljudi smiju izražavati svoje mišljenje. Ako ljudi mogu izražavati svoje mišljenje, to mora da ih zadovoljava. I upravo stoga, premda je to jedini razlog, sretan sam zbog njih. A ako su pak ta mišljenja negativna spram mene ili spram glazbe mojih prijatelja koju volim, pa što onda? 

U svojoj ste se glazbi koristili imaginarijem koji je svojedobno američki dramatičar Tennessee Williams opisao rečenicom da „životi većine Amerikanaca obično ne dopiru do drugog čina“. Vidite li i u tom nešto što je vaše ili smatrate da ste bili kadri ipak se uzdići od toga i napredovati? 

- Činjenica jest da postoji određena tematika u tekstovima bendova u kojima sam bio prije 25 do 30 godina, koja je bila poprilično kritična spram nerazmišljajućeg prihvaćanja normalnosti kao želja za razlikovanjem od zastranjenja. Pokušavajući dohvatiti svoja razmišljanja otprije tridesetak godina, ono po čemu sam se htio razlikovati, jest to da iako smo svi mi kadri potonuti u dubine iskvarenosti, alternativa je u sublimnim visinama ljepote i transcendencije. Tako da mi nije imalo nikakvog smisla stvarati kategoričku razliku između dobrih i loših ljudi. Nije imalo nikakvog smisla da ljudi koji još nisu shvatili da su grozni, misle loše o ljudima koji su toga već svjesni. Želio sam intelektualno premostiti tu struju, te na razini svjesnosti prigrliti ideju da smo svi mi sposobni da budemo ono najgore od čovječanstva, kao što smo sposobni biti i divni ljudi. Mislim, pri tom, da je pomalo naivno pretpostaviti da ljudi koji su bili izuzetni ili bar dosad bili sjajni u životu, nisu u stanju počiniti zastrašujuće ili ogavne stvari. Vidite, ponavlja se kroz povijest da su ljudi koji se čine bezlični odnosno obični pod stanovitim okolnostima postanu kadri počiniti zastrašujuće stvari, zar ne? U ovom dijelu svijeta, imali ste situaciju da se obični ljudi suprotstavljaju jedni drugima gonjeni strašću za krvlju, zar ne? A Sjedinjenim Državama, tek će vidjeti kako političari i vladini dužnosnici koji gledaju svoja posla i kod kuće večeraju sa svojom djecom, na radnom mjestu zagorčavaju život drugim ljudima. Smatram da sam mnoge od tih pomisli prošao i pomirio se s uzbuđenjem koje me radi toga tištalo, iako postoje i takvi koji ne dijele moja razmišljanja. Napustio sam način otvorenog istraživanja premda je ono još uvijek dio mojih razmišljanja, koje iskače na površinu s vremena na vrijeme. 

"Bit će sve teže i teže uvjeriti ljude da dođu u studio i za to plate" (FOTO: flickr/danidelacuesta)

Odrastali ste na Srednjem zapadu, kao suvremenik mladih punkera i hardkoraša koji su se suprotstavljali bljedilu banalnosti predgrađa. Govoreći o njemu, nastupio je trenutak u kojem se govori kako se gomile bjelačkog radništva gospodarski ignorira. Smatrate li da je to razlog koji je doveo do uspostave ovog fašizma u SAD-u o kojem govorimo? 

- Vaše pitanje pretpostavlja da se slažem da je tipična patrijarhalna figura Srednjeg zapada, govoreći o radništvu, zanemarena i da je reakcija tog bijesa dovela do ovog što omogućuje „trumpizam“. Ne slažem se s tom pretpostavkom. Naime, u SAD-u sve podilazi bijelcima, zacijelo i onim bijelcima koji imaju dovoljno sredstava da ostanu van zatvora i steknu stanovit imutak. Ti su ljudi zadovoljeni na svakoj razini društva. Oni su većinom kršćani, a pogledate li na sve razine same vlasti, kršćani nadmašuju svaku drugu potencijalno vjersku pojavu u vladi s omjerom od 90 naspram 1, tako nešto. Muškarci su zastupljeniji u odnosu na njihov postotak u stanovništvu u svim područjima, u odnosu spram žena, kao što su hetero muškarci zastupljeniji u odnosu na svoj postotak u stanovništvu na svim područjima. A kao bijelci, zacijelo su u prednosti na terenu prava i društva koji im pripada. Glas seoskih Amerikanaca, odnosno ljudi koji ne žive u gradskim središtima, s obzirom na postav našeg političkog sustava, na toj razini vrijedi više od onog kojeg imaju ljudi što žive u gradskim središtima. Ja živim u Chicagu, gradu mnogih milijuna ljudi, kad glasam za predsjednika, glasam kroz svoj odjeljak izbornog tijela savezne države Illinois. Moj je glas vrijedan tek dijela glasačkog glasa iz Montane, Nebraske ili Iowe... Glas je tih ljudi većeg udjela njihovog glasačkog predstavništva od mojeg – tako da je u konačnici moj glas manje vrijedan od njihovog. Kategorički odbijam pretpostavku da su bijelci koji rade na bilo koji način zakinuti u našem društvu. Kao i radni ljudi iz seoskih područja kojima se podilazi i na političkoj i na strukturalnoj razini. Ta područja većinom republikanskog ozračja su seoska, ne-gradska Amerika. Republikanci su, pritom, „gerrymandered“ – što znači, prekrojili su izborne jedinice, tako da njihovo predstavništvo bude na sigurnom te da nikad neće morati napuštati ured – oni su zacementirali svoju moć. Radnička klasa Srednjeg zapada, hetero-bijeli muškarci, koji tvrde da su uskraćeni i zapostavljeni u društvu i vlasti su zastupljeniji u ma kojoj god kategoriji da se i pomisli. Tako da, kategorički odbijam i pomisao da postoji bilo kakvo nezadovoljstvo na račun tih ljudi. Ono što se dogodilo, jest da su neke manjinske grupe – žene, useljenici, seksualne manjine, rasne manjine – zauzele stanovit udio građanskih i ljudskih prava koje same po sebi pripadaju hetero-bijelcima, radi čega su se ovi automatski sami po sebi osjetili ugroženima. I, samim time, neki od hetero-bijelaca u svojem su strahu osjetili da je njihova dominacija u kulturi pomalo ugrožena, iako to nije – jer njom još uvijek potpuno dominiraju. No, odgovorili su u strahu i njihova je reakcija pokrenula „trumpism“, tako da ne vidim razloga da tome pridajem ikakav legitimni glas koji tek treba čuti. Radi se upravo o tome da su ti ljudi zastupljeniji, radi čega su i bili kadri pobijediti. A kako im to omogućuje izborni sustav, bijes tog malog broja bijesnih neurbanih bijelaca – a njihov je glas pojačan kroz izborni sustav, te tako svi mi, većina od 80 posto koja nije glasovala za Donalda Trumpa, moramo patiti radi njihove nesigurnosti. Tako da ne vidim razloga da potičem takvo razmišljanje kao ma kakvu vrstu legitimnog političkog diskursa. To je djetinjasto cendranje, a u ovom je slučaju to cendranje i upalilo. Tako da su cendranje i provale bijesa pobijedile, te sad imamo predsjednika koji nas doslovno sve sramoti. 

Kakav je vaš dojam o glazbenoj produkciji i audio-inžinjeringu u budućnosti? 

- Glazbena produkcija i audio-inžinjering su velikim dijelom decentralizirani u odnosu na ranije. Ljudi danas rade od kuće, na laptopima, rade na putu, rade u neprofesionalnim kao i poluprofesionalnim uvjetima. Potreba za institucionalnim studijima, sustavnim ulaganjima u opremu i fizički prostor, potreba za time mnogo je manja nego prije. Tako da, još uvijek postoji potreba za finim akustičnim prostorijama, dobrom opremom, izučenim stručnjacima, no nijedna od tih stvari više ne predstavlja apsolutnu nužnost. Stoga će biti teško zarađivati kao osoba koja posjeduje tonski studio. Uvijek je to bilo nekako teško, no bit će sve teže ubuduće, jer se sve više i više zadataka tonskog studija može postići na iPhoneu. Bit će, naprosto, sve teže i teže uvjeriti ljude da dođu u studio i za to plate, ne bi li postigli neznatni napredak u kvaliteti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Mixwiththemasters