Njemačko-ruski pisac Wladimir Kaminer nedavno je objavio roman „Kreuzfahrer“ u kojem svoje povremene izlete diljem globusa u centre svjetske pop-kulture, nadograđuje onime što zna ponajbolje – jedinstvom mjesta, vremena i radnje u urbanom ključu, po kakvom je u hrvatskim okvirima, recimo, poznat Goran Tribuson. 

Autor je debitirao zbirkom priča „Ruski disko” („Russendisko“, Wilhelm Goldman Verlag, 2000.) čiji pripovjedač opisuje dogodovštine mladog ruskog pečalbara židovskog porijekla u Istočnom Berlinu. Knjiga gorko-slatke satire koja je već ušla u obaveznu literaturu njemačkih škola, u stilu emigrantske literature gradi tranzicijsku atmosferu oko globalne pop-kulture, nostalgije, rocka i babuške, a na osnovu ove Kaminerove zbirke snimljen je i istoimeni film ... „Russensdisko“ je ujedno i ime koncertne večeri (s kojom je svojevremeno gostovao u zagrebačkom klubu Gjuro 2 – op. aut.) na kojoj autor nastupa kao DJ, uz kolege iz Ukrajine i Mađarske, a koja se kroz punih 20 godina održala do danas. 

ČITALI SMO: Vojni rock

ČITALI SMO: Berlinske ulice

Uspjehom drugog romana, „Vojni rock” („Miltärmusik“; Goldman 2001.), Kaminer je utabao svoj položaj emigrantskog pisca s berlinskim pedigreom. Njegova karijera obilježena je naslovima u kojima se globalna boema nadopunjuje s imaginarijem lokalnog lumpen-proletarijata i prekarijata poput „Ich bin kein Berliner“, „Berlinske ulice“, a traje i dan danas. Na početku pandemije koronavirusa Kaminer je pokrenuo i bend Die Antikörper s ukrajinskim gitaristom Jurijem Guržijem s kojim otprije surađuje u grupi RotFront, poznatoj po hvaljenom prvijencu „Emigrantski Raggamuffin“. 

Wladimir Kaminer (FOTO: Privatni album)

Budući da uglavnom pišete o Berlinu, metropoli koja kroji vaš imaginarij, možda i ne čudi da ste odabrali jedan kruzer, takoreći ploveći gradić, za mjesto radnje svojeg romana jer njime čuvate jedinstvo radnje. Hrvatska je, zahvaljujući egzotici Dubrovnika koji privlači enormno velike kruzere u svoj akvatorij, kao mala zemlja za veliki odmor postala sinonim male zemlje za masovni turizam. U razdoblju pandemije koje će uskoro navršiti jednu godinu, postajemo svjesni da ništa nije beskonačno dostupno. Misle li podjednako i junaci vašeg romana?

- Ostvarenje „Kreuzfahrera“ bilo je neizbježno, u svijetu u kojem još uvijek velike skupine ljudi odlaze na put bez jasnog cilja pred očima. Dok smo ranije bili „lovci-sakupljači“, danas smo tek „križari“. Zanimljivost je tih putovanja da je rajsko obećanje, u vidu maksimalnog komfora, dobrog jela, pića za džabe i svake vrste ljudi, svejedno puno nesretnih i nezadovoljnih koji stalno kukaju. Komfor ne donosi sreću, što je istodobno vrlo tužno i smiješno. Jako sam se zabavljao radeći na ovoj knjizi. 

Je li to razlog što se vaši junaci nalaze na kruzeru te stoga, za razliku od vaših urbanih likova, nisu u stanju pričati o zbivanjima o kvartu, već više o slobodi? 

- Križari nisu slobodni, oni ionako putuju zajedno sa svojim vlastitim kavezima i ne pamte ništa od toga. 

Na početku pandemije zajedno ste sa svojim prijateljima pokrenuli bend, Die Antikörper (Antitijela – op. aut.), a već ste objavili i nekoliko singlova. Možete li nam predstaviti ovaj projekt? 

- Moj bend Kaminer & Antikörpers nastao je u Berlinu kao reakcija na pandemiju. Pandemija nije uvela samo nova pravila, već je dovela i jedan novi jezik koji se čudesno rimuje. U birokratskom se njemačkom rimuje gotovo sve. Tako da sam napisao 14 pjesama koje su nas pratile kroz pandemiju. Sad možemo objaviti i ploču. 

Pandemija ne staje. Nedavno su njemački mediji najavili pad injekcija zaraženih koronom. Što to znači za vas, jeste li se već cijepili? 

- Ja bih se rado cijepio, ali u Njemačkoj to i nije tako jednostavno, jer nisam još dovoljno star da bih pripadao onima koji se prioritetno moraju cijepiti.

Kao emigrantski ruski pisac kadri ste predstaviti svakidašnje probleme i iz druge perspektive. Što vam se to kao čitatelju sviđa kod velikih emigrantskih kolega ruske književnosti kao što su Sergej Dovlatov koji je propisao dolaskom u SAD, odnosno Andrej Kurkov koji živi u Ukrajini? 

- Vjerujem da svatko mora imati distancu spram svoje domovine i njezinim žiteljima, kako bi je mogao razumjeti i pisati o njoj. Izabrao sam to zato, kako bih živio daleko od domovine. 

Možemo li reći da savezništvo koje je vaš rodni SSSR imao sa zemljama Istočnog bloka govori u prilog ideje panslavizma i koliko je ta ideja danas vitalna? 

- Sovjetski Savez nije imao saveznike, već vazale, koji nisu smjeli sami odlučiti kome će pripadati. 

Govorite li o današnjem Berlinu u zbirci „Ich bin kein Berliner”, kao kulturnom centru kakav je Pariz nekoć bio Amerikancima? Berlin je, naposljetku, posljednjih godina i amerikaniziran. 

- „Ich bin kein Berliner“ znači da se netko kao stranac može sasvim dobro snaći u Berlinu, da ne postoje striktna pravila za sve, već su to mnoge interesne grupe koje u miru žive jedne pokraj drugih.

U knjizi „Berlinske ulice”, pisali ste putopise o Sibiru, Parizu, Americi, putu na Krim, kao i u Dansku. Poznajete li u tom pogledu djelo kolege Ilije Trojanowa, globetrottera iz Bugarske koji također piše na njemačkom i koji se nakon života širom svijeta skrasio u Beču?

- Da, poznajem Trojanowa, koji je dobar pisac, a bome se i naputovao, čak i do sjevernog pola, koliko znam ... A pored svega, uvijek samog sebe nosi u stražnjem džepu. Mislim da ima ego velik kao kuća. 

Kaminer s bendom Antikörpers (SCRENSHOT: YouTube)

Osim kao pisac, poznati ste i kao DJ, sad već slavne, klupske večeri „Russendisko“. Kako je u Njemačkoj dosta jaka struja hip-hopa djece turskih doseljenika, jeste li uspjeli doći i do mlađe publike? 

- „Russendisko“ će uvijek postojati, a ja ionako smatram da je na svakom partyju atmosfera daleko važnija od same muzike koju puštamo. A kada je DJ i sam dovoljno hrabar da zapleše, onda je to OK i njegovoj publici. Isto je i s muzikom. 

Za kraj, svjedoci smo nekih povijesnih događaja. Kako komentirate ono što se dogodilo na američkom Kapitolu 6. siječnja? Vidite li tu neku poveznicu s opsjedanjem Reichstaga ljetos u ime korona-skeptika? Možete li shvatiti svjetonazor prosvjednika i znate li možda ljude koji takvo što s njima dijele? 

- Dio je svjetskog procesa da se veliki reflektori gase i nakon njih pale tek male vatre koje osvjetljavaju budućnost. Ono, što se dogodilo u Americi, ostat će u povijesti kao stanoviti pokušaj ljudi iz prošlosti da ljudima moderne viknu, Hej – još uvijek smo ovdje! Ali nitko ih neće čuti, njihovo vrijeme je isteklo. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot YouTube/Privatni album