Onda je učiteljica Smilja prozvala onu tuljanicu Nivesku. Ona je nju pitala: „Niveska, da li po tvom mišljenju naše heroje i mučenike šta su osuđeni u Hagu tribamo smatrat našim herojima i mučenicima ili ratnim zločincima?“ Tuljanica Niveska je rekla: „Tribamo ih smatrat našim herojima i mučenicima!“ Uča je rekla: „Bravo Niveska, sidi!“ Onda je učiteljica Smilja prozvala onog Rina Sajlu. Ona je njega pitala: „Rino, šta ti misliš o teškoj neistini i neopisivoj kleveti da je hrvacki državni vrh planirao i proveo udruženi zločinački pothvat u susidnoj Bosni i Hercegovini?“ Rino Sajla je rekao: „Mislin da je to teška neistina i neopisiva kleveta!“ Uča je rekla: „Bravo Rino, sidi!“ Onda je učiteljica Smilja prozvala onu balibanicu Lidiju. Ona je nju pitala: „Lidija, šta nam moš kazat o onim beštijama i odvratnim izdajničkim govnima koja se slažu sa sramotnom, nepravednom i neoprostivom presudom Haškog suda?“

Bio je 23. juli 1993. kada sam kao 17-godišnjak postao logoraš tzv. Herceg-Bosne. U zloglasnoj stolačkoj Koštanoj bolnici boravio sam do 15. oktobra 1993, kada sam, zahvaljujući sestri, koja živi u Švicarskoj, praktično otkupljen za nekoliko hiljada dojč-maraka. Tih gotovo tri mjeseca u kazamatu Herceg-Bosne prekinulo je moje djetinjstvo / mladost i obilježilo moj život. Prvo što sam vidio kad sam kročio u Koštanu bio je visoki, ćelavi policajac koji je preda mnom premlaćivao mog poznanika M. Hota, koji će kasnije poginuti negdje u okolini Mostara. Najteži trenutak za svakog zatvorenika u Koštanoj bilo je prozivanje; udar svežnja ključeva ili kundaka puške s druge strane vrata, praćen uzvikom nečijeg imena i prezimena. U trenu između te dvije radnje svi, ama baš svi, molili smo Boga da izgovoreno ime bude tuđe.

Nisi, budalo, jadnice – dođe čovjeku da joj odgovori – ti si Ljiljana Preradović iz Prnjavora, imaš trideset i četiri, mlada si i glupa, ali nisi ratni zločinac, nikad u svom malom, kratkom i bijednom životu nisi naredila niti jedan plotun na grad, a kamoli nečije strijeljanje!

Grupa maskiranih osoba napala je jutros na Partizanskom groblju u Mostaru grupu ljudi koja je došla položiti cvijeće, potvrdio je Ljudevit Marić, glasnogovornik MUP-a HNŽ-a. AgencijaPatria piše kako je napadnuti izaslanstvo UABNOR-a i SDP-a koje su došle položiti cvijeće povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Nešto kasnije, poslijepodne, navijači Nogometnog kluba Zrinjski napali su skupinu studenata iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, koji su također obilazili Partizansko groblje. Studenti nisu imali namjeru odavati počast u groblju ukopanim partizanima, nego su, naprosto, bili u obilasku grada te im je vodič u jednom trenutku želio pokazati nekadašnju mostarsku znamenitost, a danas jednu od brojnih sramota ovog grada. Iz delegacije UABNOR-a istakli su da su u prvi mah pomislili kako se radi o grupi mladića koji su došli da im se pridruže u obilježavanju jednog ovakvog dana, ali ubrzo su shvatili da se radi o, kako su kazali, najobičnijim crnokošuljašima, koji su antifašistima poručili „da partizani ovdje ne mogu biti“.