„Jaje umeko“, stoji na naslovnici novog broja tjednika Novosti, u kojem se Ivica Đikić pozabavio slučajem ministra Lovre Kuščevića, kojeg opisuje kao personifikaciju nakaradnog HDZ-ovog modela funkcioniranja. „To je model lokalnih kabadahija, koji politiku shvaćaju i kao poligon za pronalaženje uglavnom legalnih metoda za realizaciju privatnih materijalnih planova i za brzo bogaćenje podalje od očiju velikih metropolitanskih medija“, piše Đikić.

Ja i moj dida smo sidili na muliću ispod didine kuće. Mi dva smo toćavali noge u moru. Plus smo bacili po tunju za uvatit kojeg špara ili ušatu. Dida je imao na glavi slamnatu španćeru. Ja nisam imao ništa. Dida je svako malo uzdahnijo i govorijo je: „Gospe moja, šta je lipo…“ Ja bi onda samo se kesijo i zašljapkao bi sa tabanima kroz vodu.

Jugoslavija je bila diskurzivni svemir, u kojem je najveći predmet bio svježe iskovana, socijalistička srednja klasa. U tom svemiru, za moju je mamu, sve imalo smisla jer je ona bila njegov neizbrisiv dio. Bila je građanin zemlje koju je izgrađivala vlastitim rukama, njezin jugoslavenski identitet posljedica je njezinih životnih odluka. Izgradnja "domovine" bila je praksa, svakodnevna operacija, a ne puka nostalgija. Ne definiraju domovinu stotine godina nepromjenjive povijesti, već napori i snovi ljudi poput moje majke, ljudi čija su braća i sestre ranjeni u oslobodilačkom ratu, koji su napustili svoj roditeljski dom u dobi od samo 11 godina i otišli u školu, ljudi koji su zaradili žuljeve na radnim akcijama, koji su na fakultetu dijelili svoju sobu i hranu s još četiri cimera, ljudi koji su prvi u povijesti svoje obitelji dobili diplomu i kupili TV. I nakon svega toga, njihova im vlastita djeca (to jest, ja), kažu da su svi njihovi napori bili uzaludni, jer su zajebali stvar od samog početka.

„Ponosna smo djeca Kralja Tomislava, a duh nas vodi Ante Starčevića. S nama je odlučnost Stjepana Radića, a hrabrost i gordost Ante Pavelića. Pa kad se svrstamo u bojne redove, vodit će nas sjena Slavka Kvaternika, Sva će srca kucat kao jedno. Domovino za Te i Poglavnika“, stihovi su to koje izvodi zvijezda nedavno održanih izbora za Europski parlament, Ruža Tomašić. Pjesma koja završava poklikom „za dom spremni“ nije neki novi uradak europarlamentarke za koju je glasalo gotovo 70.000 hrvatskih birača, već su je iz arhive izvukle Novosti. U novom broju ovog tjednika navodi se kako je Ruža Tomašić pjesme u slavu Ante Pavelića objavljivala i izvodila osamdesetih godina obučena u ustašku uniformu, u vrijeme dok je živjela u Kanadi, odakle se vratila početkom devedesetih na osobni poziv Franje Tuđmana.

Osobu kao što je Pamela Anderson apsolutno je nepotrebno predstavljati - i istovremeno potpuno potrebno. Najveći dio hrvatske javnosti, naime, nju poznaje isključivo kao glamuroznu zvijezdu te kao ultimativni seks-simbol prijelaza milenija, model koji je u povijesti Playboya najveći broj puta – preciznije četrnaest – bio na naslovnici tog magazina. O njenoj planetarnoj slavi dovoljno govori činjenica da je Baywatch, serija u kojoj Anderson glumi spasiteljicu, prikazana u 148 zemalja na planetu, na svakom kontinentu osim Antarktike, i da se procjenjuje da ju je gledala 1,1 milijarda ljudi. Kod nas je, međutim, manje poznato da glumica kanadskog porijekla ima dugu karijeru javnog angažmana oko niza društvenih problema, poput pitanja klimatskih promjena, borbe protiv side, zagovaranja legalizacije kanabisa... U posljednje vrijeme svoj simbolični kapital koristi zalažući se za progresivne socijalne politike, ekonomsku jednakost i prava klasno diskriminiranih.

Plakati Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) za predstojeće europarlamentarne izbore ne skidaju se s naslovnica domaćih medija. „Govna srpska“, „ZDS“, „U“, „Srbe na vrbe“, „Zakolji srpsku djecu“, „Ubi Srbina“, samo su neke od poruka koje su posljednjih dana „glasači“ ispisali na SDSS-ovim plakatima, pa nije ni čudo da su se takvi plakati našli i na naslovnici novog broja tjednika Novosti. Tjednik je od sutra na kioscima diljem zemlje, a evo što u njemu možete pronaći.