Tekst Borisa Dežulovića objavljen je u novom broju tjednika Novosti kojeg od petka možete naći na svim "boljim" kioscima

U Rijeci, kraj autobusnog kolodvora, u Adamićevoj ulici na broju 30, postoji mala urarska radionica u kojoj stari majstor Vlado Sorola već pedeset godina popravlja satove. Svakih nekoliko godina sjete ga se lokalni novinari – lokalne novine vole priče o starim obrtnicima i zanatima koji izumiru – pa im urar Vlado sjetno priča kako, kaže, "živi od uspomena". "Sedamdesetih je došlo vrijeme elektronike i kvarcnih satova, a sada je doba baterija i mobitela", žali se onda stari urar jezikom svih majstora svijeta, "ali ljudima je stalo sačuvati sitnice od neumitnog zaborava i prolaznosti, pa popravljaju uspomene."

Kad sam u riječkim novinama pročitao intervju majstora Vlade, znao sam da sam tu stvar s popravljanjem uspomena već negdje vidio ili čuo. Je li to bio Borges? Mala zanatska radnja na autobusnom kolodvoru s ručno ispisanom firmom "Popravljamo uspomene", i u njoj stari zanatlija, baš poput urara Vlade, sjedi okružen tuđim, blijedim i ispucalim uspomenama, pa ih za sitan novac popravlja od hrđe i zuba vremena, vraćajući ljudima čiste i jasne njihove uspomene, baš kao da ih im je staračkom rukom kroz pult radnje predala sama pokojna baka? Morao je biti Jorge Luis.

A onda sam se sjetio. I našao sam ga.

U Kraljevu, u ulici Oktobarskih žrtava – baš kao u Rijeci, na autobusnoj stanici – i dandanas stoji stari jedan komad onog slavnog modularnog kioska K67 slovenskog dizajnera Saše Mächtiga, kakve smo nekoć viđali po svim jugoslavenskim kolodvorima i raskršćima: na krovu trošnog crvenog kioska s početka sedamdesetih cijela mala ledina trave i niskog raslinja, u prljavom izlogu stotine nepokretnih starih nečijih ručnih satova, a dolje, pod pultom, velika bijela tabla s ručno ispisanim upravo tim borgesovskim natpisom – "Popravljam uspomene".

Kraljevo, Oktobarskih žrtava (FOTO: Novosti)

To je već pedeset godina radnja starog sajdžije Joviše Gudžulića: svi u Kraljevu znaju Jovišu, popravljača uspomena. Svakih nekoliko godina dođu mu televizijski reporteri – televizija voli priče o starim obrtnicima i zanatima koji izumiru – pa im osamdesetogodišnji Joviša sjetno priča kako "ljudi vole uspomene". "Narod je umoran od ove nove tehnologije", žali se onda stari sajdžija jezikom svih urara svijeta, "a imaju prisećanje na uspomene."

* * *

Đorđa Balaševića zamišljao sam upravo tako, kao starog majstora u svojoj maloj radnji u Ulici Jovana Cvijića – čak je i blizu novosadske autobusne stanice – s ručno ispisanom firmom "Popravljam uspomene". Poput Vlade ili Joviše, i stari Đole već pedeset godina sjedi unutra okružen hiljadama tuđih uspomena, pa pažljivo s njih skida naslage rđavih vremena. Samo što stari uspomendžija Đole, umjesto s ručnim i džepnim satovima, radi sa stihovima i riječima. Naposletku, satovi – poput pjesama – pamte vrijeme proteklo pod kazaljkama, kao što i pjesme poput satova pokazuju vrijeme i mjere prošlost: jednako ih treba znati čitati kao i "gledati na sat", pa čak i kad su jeftine, pjesme za svoje vlasnike imaju onu dodatnu, kako se to kaže i za djedov stari ruski ručni sat, "sentimentalnu vrijednost".

Pričat će kasnije da je stari popravljač uspomena iz Cvijićeve svašta još nešto radio u životu, ta tajanstvena lica iz prljavog prozorčića nad pultom radnje uvijek prate urbani mitovi i legende. Jedni će pričati da je bio velika zvijezda, da je punio dvorane od Kraljeva do Rijeke i za svaki grad između njih imao po jednu pjesmu, da je bio strašan pripovjedač i da je znao pričati tuđe živote kao da ih je sam proživio, ali i da je onako blaga lica znao biti ohoho zajeban, da je jednom ljut izjurio iz radnje i goloruk se suprotstavio nekom balkanskom diktatoru i svašta mu, kažu, u brk izgovorio, a drugi će pričati da dobri, stari uspomendžija i nije baš bio cvećka, da je nekoć bio gospon propalica obična, da je znao biti baš namćor i kao mlađi kojekakve gluposti radio i govorio, i sve tako, kako se oduvijek u čaršijama pričalo o ljudima o kojima svi sve znaju.

Ja sam, međutim, cijelo vrijeme gledao samo u njegove ruke, pod kojima su te čudesne tuđe uspomene prosto nastajale ispočetka, kao da ih je sam napisao, i te čudesne, prostom oku nevidljive rime, koje se čuju tek kad se sat navije i prisloni na uho.

Izdaleka su ljudi znali potegnuti do radnje u Cvijićevoj, da majstoru Đoletu na pultu ostave nekakvu staru uspomenu koja još samo njima nešto znači i vrijedi. "Ljudi popravljaju uspomene, jer im je stalo sačuvati sitnice od neumitnog zaborava i prolaznosti." Objasnili bi onda majstoru kakva je to uspomena i kako bi trebala izgledati, a on bi se samo nasmijao. Kad bi oni znali taj zanat, ne bi ni dolazili njemu. Objesio bi naočale navrh nosa, pa sitne, fragilne riječi uredio po zanatu, da legnu jedna u drugu kao mali zupčanici starog Darwila, i nakon mjesec dana vratio im pjesmu, što da vam pričam, kao da ju je napisao sam Đorđe Balašević.

Tako sam, eto, ja zamišljao starog uspomendžiju. Tako sam, najzad, i došao do njega.

* * *

Prije nekoliko godina palo mi je na um da joj za okrugli neštodeseti rođendan priredim iznenađenje. Kako već zaljubljenim muškarcima svakakve patetične budalaštine padaju na pomućenu pamet, na moju je palo zvati sve najveće zvijezde jugoslavenske muzičke scene, od pankera i rokera do šansonjera i narodnjaka, da se u jednosatnom filmu svaka i svaki od njih snimi kako joj čestita rođendan otpjevavši svoju njenu najdražu pjesmu, kojoj bih ja malo izmijenio i, kako se to sad kaže, personalizirao stihove.

Za kraj sam, naravno, ostavio njenog najdražeg, jednog starijeg kantautora iz Novog Sada. Nikad ga nisam upoznao, ali nekako sam došao do telefonskog broja i očekivano lako – jer iz nekog razloga ništa teško nisam ni očekivao – dogovorili smo se da mu pošaljem prerađeni tekst njegove jedne njene pjesme, a zapravo naše, očitane zajedničkom uspomenom. "Daleko putujem", rekoh mu na telefon, "vetar nudi neke rime, kupujem, pristaju uz njeno ime, dva-tri stiha na dar." "Bezdan?" pitao je. "Ne ta, jedna druga", odgovorio sam mu. "Ne mogu ti sad reći, svi čitaju."

Svoj video s našom pjesmom, kako je i red, Đole je poslao posljednji od svih četrdesetak zvijezda. Pa u njemu nadmoćno demonstrirao svoju vještinu slaganja riječi, tri puta pred kamerom preradivši moju već prerađenu rimu, sve dok konačno nije zazvučala – može zvučati glupo, ali vjerujte, nije – kao da joj je pjesmu svojom rukom napisao sam Đorđe Balašević.

Đorđe Balašević bio je majstor tog starog zanata, najveći kojega smo imali (FOTO: HINA/Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski)

Netko s više ambicija osjećao bi se možda i postiđeno – jer Đole me u videu kanda malo i zajebavao – ali ja sam bio samo nijemo zadivljen. Osvetio sam mu se, naravno, na jedini način na koji mi s manje takvog talenta znamo: kad je rođendan trijumfalno završio ponoćnim filmom s njim na kraju, i kad je – onako kako je posljednji od svih poslao svoju čestitku – prvi sutradan nestrpljivo nazvao da pita kako je prošlo, ja sam se samo hijenski smijuljio puštajući telefon da zvoni. A njemu, vidjelo se – i bogami čulo – baš bilo stalo.

Do kraja dana, da skratim, kurčio sam se po selu s mobitelom na kojemu je pisalo "Đorđe Balašević, 14 propuštenih poziva".

* * *

Rima je, baš kao i urarstvo, zanat koji izumire. Još od Walta Whitmana, prije stotinu i pedeset godina, odvezali su pjesnici svoj stihove i pustili ih slobodne po divljinama bijelog papira, a ove će godine točno stoljeće otkako je s "Preobraženjima" Antuna Branka Šimića starinsku rimu i u našem jeziku počeo odmjenjivati razuzdan i divlji slobodni stih.

Stotinu godina kasnije rima je tako ostala arhaizam, rijedak predmet iz izloga antikvarijata, poput gramofona s trubom ili telefona s brojčanikom, kićeni ukras junačkih narodnih epova i bolećivih ljubavnih soneta iz školske lektire, dalek i stran novom vremenu baš kao sat sa zlatnim lancem Vase Ladačkog. Opstala je i ostala još samo u popularnoj muzici, industrijska plastična rima za jednokratnu upotrebu: točno mogu zamisliti jad starih majstora kad slušaju konfekcijske i generičke rime dalmatinskog sidra i jidra, ravničarskih očenaša i pajdaša ili narodnjačkih suzukija i buzukija, poput kvarcnog displeja kod kojega više nije trebalo ni popravljati mehanizam, ni "znati gledati na sat". I koje se pokvarene ne nose majstoru, već bacaju u kantu za duboko zaboravljanje.

Majstorima rime na koncu se tako dogodilo isto što i starim sajdžijama: pojavom hip-hop kulture i rapa klasična je starinska rima ironijom sudbine postala identifikacijski znak generacije novih tehnologija, postavši opet popularna i tražena roba – sama riječ "rima", uostalom, i nastala je iz starogrčkog "rhythmosa", ritma – i nikad valjda u cjelokupnoj povijesti slaganja riječi nije se tako udarnički i masovno rimovalo kao danas. Slušaju onda stari majstori djecu asfalta kako na silu guraju riječi jednu u drugu, dižu se sijede u zrak kad čuju kako danas postoje i aplikacije za rimovanje, pomoću kojih reperi grozničavo traže neku riječ, bilo koju, što bi se rimovala s "metamfetamin". Pa na mobitelu gledaju na sat, čuvaju uspomene i slažu rime.

Nekad, međutim, to je bila ozbiljna vještina, godine su trebale da se nauči fino ugađanje rime, najprije muške jednosložne, onda ženske dvosložne, sve dok se ne bi naučilo osjetljive i fragilne daktilske, trosložne rime: najveći majstori slagali su ih čak i od četiri i više slogova, a oni bi skladno nalegli u slogove iznad, lako i nježno, baš poput sitnih, ručno navijenih kotačića starog satnog mehanizma. Poput svake druge umjetnosti, rimovanje je vještina koja na svom najvišem stupnju izgleda kao nešto što može svatko: onako lako kako se izgovara, izgleda lako i za napisati. Nikad na silu, rekli bi stari rimdžije. Svaki suglasnik mora leći među samoglasnike meko i savršeno točno, kao da su te riječi na kraju stiha izmišljene samo da se rimuju, i da same za sebe ništa ne znače.

Nije ih mnogo ostalo koji vladaju tom vještinom. U svim štokavskim jezicima, koliko god ih ima, Đorđe Balašević nije bio samo najveći, nego i posljednji od te vrste, majstor sedmog stupnja, a zapravo prvog, onoga koji se ne stječe školovanjem, već naslijedi valjda rođenjem. Da, baš kao djedov sat.

Nitko nikad nije se dosjetio prisloniti "Ilicu" uz "ćirilicu" (FOTO: Facebook)

"Više ne prolazim ulicom Dositejevom, i nemam pojma kad neko pita gde je to." Na primjer: iako su se tako upadljivo međusobno dozivale, i svojom daktilskom rimom i svojim ikonografskim značenjem, u svih stotinu godina zajedničke povijesti i svih dvjesto godina najduže zagrebačke ulice, sve do Balaševića nitko nikad – kao da nijednom nije tuda prošao, niti imao pojma gde je to – nije se dosjetio prisloniti "Ilicu" uz "ćirilicu". A u oba debela rječnika nema lakše i očitije rime.

E, to je razlika. Nije samo znanje i talent.

* * *

Đorđe Balašević bio je majstor tog starog zanata, najveći kojega smo imali. Ni kod jednog drugog autora rime nisu zvučale tako lagane i nenametljive, organski srođene, kao da jedna bez druge te riječi nikad nisu ni postojale. I nikad trivijalne i prvoloptaške, nikad jeftine kineske kopije i šareni svjetleći displeji, ali još nikadije velike, teške i gorde riječi: tek male, obične i svakodnevne, koje su u njegovim pjesmama postajale filigranski izrađeni zupčanici starinskih ura za novo vrijeme.

Tom vještinom izgledalo je da se rimom lako i bez napora može jednako izjaviti ljubav i objaviti rat, da se rimovanim stihom mogu voditi i historijski mirovni pregovori i neobavezna ćaskanja uz kafu. Za takav razgovor trebao je, međutim, barem još jedan takav, a takvih više nismo imali. Balašević je bio jedini.

Takve, eto, riječi vidio sam u videu koji mi je stari majstor poslao s našom prekrasno popravljenom uspomenom, snimivši se u svojoj radionici u Ulici Jovana Cvijića, sa zelenom Aladinovom lampom na starinskoj komodi i slikom Jovana Krstitelja na zidu, u nekoj posve blesavoj majici s Kermitom iz Muppet Showa, sa sto hiljada požutjelih i blijedih nekih, davno izgovorenih i zaboravljenih riječi, kao da prolaznika pred izlogom radnje dozivaju pitajući "gde si ti", jer "hiljadu se stvari moglo desiti". Čak i kad bi mu se dogodilo da koja nedostaje, stari urar iz Cvijićeve nadomjestio bi je lijepom, ručno rađenom rimom. "Na svim mojim crkvama satovi su stali/ kazaljke se, srećom, baš tada sklopiše/ sto hiljada reči znam, al' jedna mi fali/ da nju kako treba opišem."

* * *

"Popravljam uspomene". Ne znam da li se na drvenu tablu pod pultom radnje moglo kraće i preciznije napisati ono što je radio Đorđe Balašević. Pa ako ti pozlaćeni džepni satovi ponekad, kažem, i nisu bili bog zna kakve vrijednosti, ne mari: to ionako nisu bile njegove pjesme, nego naše. Svatko je imao jednu svoju. A svaka zajednička i svačija. Naposletku, mi smo navek znali da je stari sajdžija samo svirac i gospon propalica obična.

Zato smo ga toliko voljeli – bile su to naše privatne uspomene, fragmenti bivših života, usputne sitnice, ništa važno, "samo bršljan s nekog zida visokog": rime koje smo nasljeđivali i ostavljali, poklanjali i dobivali, gravirani satovi s lancem iz stare komode koje ionako ne procjenjuju zlatari, draguljari i ovlašteni horološki vještaci, i kojima je prava vrijednost bila vrlo osobna, ona zloglasna sentimentalna, kakve se ozbiljni i pristojni građani stide, poput atavizma baštinjenog iz vremena kad su se osjećaji pokazivali razmetljivo kao ručni satovi. A Đole tek stari majstor koji je te naše nejasne stare uspomene popravljao i mijenjao im istrošene rime.

* * *

Novine vole takve priče, o posljednjim majstorima i zanatima koji su izumrli. Na koncu, oronuli stari kiosk kraj autobusne stanice samo jednog petka ostane zaključanih vrata, a na izlogu sa starim satovima osvane nevješto, malo ukoso zalijepljen komad papira u debelom crnom okviru, s križem ili krstom, i istim onim crno-bijelim licem koje smo više od pedeset godina gledali u prljavom prozorčiću iznad pulta. A u nedjeljnim novinama izađe velika priča o uspomendžiji s kolodvora kojega smo svi znali, pa se i sam preseli u "prisećanje na uspomene", kao nečija i svačija mala, draga sitnica iz bivšeg života.

Naposletku, ostane samo pod pultom popravljen jedan ručni sat u omotnici s imenom "Sale Nađ" – "Kažu da je slutio kraj, tobož nije navio sat, pa sad, znao je da gubi taj rat" – sto hiljada reči u izlogu i jedan plišani bijeli zec u kutu radnje.

I četrnaest propuštenih poziva na telefonu.

Lupiga.Com via Novosti

Naslovna fotografija: HINA/Mario Strmotić