Odavno nam je postalo jasno da nam filmovi tragično ne valjaju, zato nije nimalo čudno što je upravo najlošiji film godine proglašen najboljim.

Publika je željno dočekala hrvatski film koji ne pokušava biti dobar, nego je vrlo iskreno rađen kao trash-film. U kandžama velegrada zdrava je zajebancija koja se poziva na nekada iznimno popularne kung-fu filmove s dodatkom religioznih i ljubavnih motiva. Priča je vrlo jednostavna, Bore Lee dolazi u Zagreb učiti yogu, zaljubljuje se u svoju učiteljicu Anayogu (Ana Franjić) i sukobljava s najjačom bandom u gradu. Ostatak filma mlati on njih i mlate oni njega. Na kraju Bore Lee razbije bandu, naravno i ne može drugačije.

Scenarij za film nije bio veći od papira A4 formata, a sve gluposti koje su ljudima padale na pamet ušle su u film. Smrt jednog od bandita ubačena je u film jer se u prostorijama Močvare našao lijes za koji je bilo šteta da ostane neiskorišten. Genijalnost ovog filma je u ideji da se napravi film koji potpuno neselektivno može progutati bilo što.

Tko god se našao oko Močvare, tu neku nedjelju, kad je film sniman, pozvan je na snimanje. Ono što je na kraju ispalo iz svega toga je totalna komedija.

Najbolje od svega, film je smiješan i na drugo, treće, ili čak peto gledanje. Medijska pozornost koju je film dobio ipak se čini pretjeranom, ali s druge strane ljudi se žele smijati, a to ne mogu ni ne uspijevaju gledajući profesionalni hrvatski film. Pa neka profesionalci umru od zavisti, nije uvijek slučaj kol'ko para tol'ko muzike.

Kad je film bio zgotovljen, njegovi tvorci došli su na ideju da se od cijele stvari napravi što veći cirkus oko premijere. Limuzine, paparazzi, crveni tepih itd. i dogodilo se da su mediji cijelu tu glupost popušili. Continental je dao pare pa smo dobili i dvd izdanje (prvih pet stotina primjeraka prodalo se u manje od mjesec dana). Recenzije su izašle svuda, bile su pozitivne jer trash film zapravo i ne možete kritizirati, ili je uspio biti smeće ili nije. Ekipi oko Bore Lee-a to je uspjelo.