REDATELJ: DAVOR KONJIKUŠIĆ, MIŠO BABOVIĆ
Trajno nastanjeni stranac
Edo Maajka, danas velka faca sutra opet kita, napokon je faca i sa filmskog platna. Ne, nije taj pošteni debeljuco glumio! Jednostavno je pred kamerama bio ono što u zbilji i jeste, te se od sada može pohvaliti kako je čak i film snimljen o njemu, što može tek rijetko koja hrvatska glazbena zvijezda. Kako je Edo u javnosti zabavan čovjek jasno je kako je i sam film vrlo zabavan, te da nije dokumentaristički sigurno bi bio komedija.
Po svemu sudeći današnji hit Zagreb Film Festivala bio je dokumentarac iz susjedne nam Srbije i Crne Gore "Trajno nastanjeni stranac", a taj stranac je, a tko drugi nego dobro poznati nam Edo Maajka – znate ga. Ma to vam je onaj naš kolumnist koji svake godine nabeljezga neku kolumnu.
"Trajno nastanjeni stranac" film je dvojice redatelja, Davora Konjikušića i Miše Babovića, koji su ujedno i scenaristi ovoga dokumentarca, te i direktori fotografije. Obojica su čvrsto povezana sa Bosnom (Davor rođen u Zenici, a Mišo živio u Sarajevu) što ih je valjda i potaklo na ideju da snime film o neobičnoj estradnoj pojavi zvanoj Edo Maajka, a manje poznatoj kao 25-godišnji Edin Osmić iz Brčkog, podstanar u Zagrebu sa hrvatskom osobnom kartom trajno nastanjenog stranca izdanom u Dugom selu. Što o tome kaže Davor, saznajte u kratkom intervjuu koji vam donosim putem web stranica ZFF-a:
Odakle ideja za dokumentarac o Edi? Slična životna sudbina ili nešto drugo?
Svojevremeno smo imali ideju da zajedno sa jednom video produkcijom iz Novog Sada odradimo nekoliko dokumentaraca o autentičnim pojavama – pojedincima. Tako je i Edo, kao jedan autentičan lik, ušao u sinopsise za te dokumentarce, posebno zato što se pojavila prilika da se uradi snimanje uz minimum troškova.
Da, svakako da sam cede od Ede kupio sa zanimanjem delom zato što sam rođen u Bosni i što sam također proživeo sličnu izbegličku priču. Ali on u sebi, sem te tako reći bosanske patetike i boli nanešenog ratom, nosi i fantastičan humor, neposrednost i sjajnu harizmu, što nas je i najviše privuklo da uradimo priču o Edi kao čoveku, a ne neki promo film o muzičkoj zvezdi iz Hrvatske.
Koliko vam je vremena trebalo za izradu filma?
Materijal smo snimali u dva navrata u Hrvatskoj i Sloveniji i to je sve urađeno za veoma kratko vreme – manje od sedam dana. Montaža je trajala malo duže, nekih mesec dana.
Vjerujem kako nitko nije očekivao takav masovni pohod na projekciju ovoga filma, koja se zbila u sklopu Zagreb Film Festivala u Velikoj Dvorani ITD-a. Naprosto na projekciju se nije moglo ući. Ljudi su stajali na vratima, kao i na svakom drugom mjestu gdje se stajati može, a da se ne zaklanja pogled drugima. A što reći o samom filmu? O njegovih 30 minuta?
Vidjeli smo Edu, onog pravog otvorenog Edu. Uglavnom je to bio on, osim u ponekim trenutcima kada je kamera ipak utjecala na njega zbog čega je kontrolirao svoje riječi i odmjereno izabirao što će reći. Vjerujem kako se to dogodilo u početnoj fazi snimanja, nakon čega se opustio i krenuo sa svojim standardnim forama što je često rezultiralo spontanim smijehom u publici koja se ipak najviše smijala nakon što Edo u nekoliko navrata pljune na stranu, što on radi onako, reklo bi se naravski, bez osjećaja da će to kasnije vidjeti na tisuće ljudi. Edo vam je veliki šarmer, to sigurno znate, te ne čudi što se uspio dopasti svima u kino-dvorani.
Film je sniman na nekoliko lokacija u Zagrebu (Savski nasip, Edin stan, glazbeni studio), te na putu automobilom prema Sloveniji, a potom i na Edinom slovenskom koncertu. Promišljanja o našem kolumnisti na filmu možemo čuti i iz usta nekih poznatih osoba, tako nam malo o Edi, malo o njegovom radu govore: Mile iz Hladnog piva, Bolesna braća, Marcello …
Kroz cijeli dokumentarac provlači se pitanje nacionalizma o kojem Edo misli sve najgore i koristi svaku priliku kako bi ukazao na sve njegove negativnosti. Kako sam kaže, ne želi da ga njegova djeca jednog dana priupitaju zašto nije reagirao, zašto nije ništa rekao onda kada je to trebalo.
Ipak ostaje lagani dojam kako se jedna takva ličnost mogla malo bolje iskoristiti i prezentirati putem ovog filma. Teško je od zanimljive teme napraviti loš film, a Edo jeste zanimljiva tema i mislim da se od njega mogao napraviti mnogo bolji film, što još uvijek ne znači da je "Trajno nastanjeni stranac" loš film. Jednostavno, povlače se neke već toliko sažvakane teme, kao što je njegova želja za otvaranjem ćevabdžinice, izbjeglištvo (dobar dio je kad Edo pošalje u "rodnu" direktora svoje srednje škole u Zadru, nakon što pokaže njegovu fotografiju i optuži ga da je nacionalista), priče o Neletu Karajliću, redom stvari koje su javnosti poznate, a o kojima se nije reklo ništa više od onoga što je već poznato. Siguran sam kako bi dvojac redatelja uspio izvući mnogo bolji materijal da su stigli malo bolje upoznati Edu, ali to bi već bili uvjeti snimanja koje si malo tko može priuštiti.
Nakon projekcije, Edo, koji iz skromnosti nije nazočio istoj, nazvao nas je i pitao što mislimo o filmu. Odgovor je jednostavan: Daj pitaj nekoga tko te ne poznaje! Svi su se složili s tom tvrdnjom.
A sad samo vama da on ne čuje, a neće čuti jer taj na Internet ne ide, kažem kako je film dobar, ništa više, dakle ocjena: 3.
"Trajno nastanjeni stranac" film je dvojice redatelja, Davora Konjikušića i Miše Babovića, koji su ujedno i scenaristi ovoga dokumentarca, te i direktori fotografije. Obojica su čvrsto povezana sa Bosnom (Davor rođen u Zenici, a Mišo živio u Sarajevu) što ih je valjda i potaklo na ideju da snime film o neobičnoj estradnoj pojavi zvanoj Edo Maajka, a manje poznatoj kao 25-godišnji Edin Osmić iz Brčkog, podstanar u Zagrebu sa hrvatskom osobnom kartom trajno nastanjenog stranca izdanom u Dugom selu. Što o tome kaže Davor, saznajte u kratkom intervjuu koji vam donosim putem web stranica ZFF-a:
Odakle ideja za dokumentarac o Edi? Slična životna sudbina ili nešto drugo?
Svojevremeno smo imali ideju da zajedno sa jednom video produkcijom iz Novog Sada odradimo nekoliko dokumentaraca o autentičnim pojavama – pojedincima. Tako je i Edo, kao jedan autentičan lik, ušao u sinopsise za te dokumentarce, posebno zato što se pojavila prilika da se uradi snimanje uz minimum troškova.
Da, svakako da sam cede od Ede kupio sa zanimanjem delom zato što sam rođen u Bosni i što sam također proživeo sličnu izbegličku priču. Ali on u sebi, sem te tako reći bosanske patetike i boli nanešenog ratom, nosi i fantastičan humor, neposrednost i sjajnu harizmu, što nas je i najviše privuklo da uradimo priču o Edi kao čoveku, a ne neki promo film o muzičkoj zvezdi iz Hrvatske.
Koliko vam je vremena trebalo za izradu filma?
Materijal smo snimali u dva navrata u Hrvatskoj i Sloveniji i to je sve urađeno za veoma kratko vreme – manje od sedam dana. Montaža je trajala malo duže, nekih mesec dana.
Vjerujem kako nitko nije očekivao takav masovni pohod na projekciju ovoga filma, koja se zbila u sklopu Zagreb Film Festivala u Velikoj Dvorani ITD-a. Naprosto na projekciju se nije moglo ući. Ljudi su stajali na vratima, kao i na svakom drugom mjestu gdje se stajati može, a da se ne zaklanja pogled drugima. A što reći o samom filmu? O njegovih 30 minuta?
Vidjeli smo Edu, onog pravog otvorenog Edu. Uglavnom je to bio on, osim u ponekim trenutcima kada je kamera ipak utjecala na njega zbog čega je kontrolirao svoje riječi i odmjereno izabirao što će reći. Vjerujem kako se to dogodilo u početnoj fazi snimanja, nakon čega se opustio i krenuo sa svojim standardnim forama što je često rezultiralo spontanim smijehom u publici koja se ipak najviše smijala nakon što Edo u nekoliko navrata pljune na stranu, što on radi onako, reklo bi se naravski, bez osjećaja da će to kasnije vidjeti na tisuće ljudi. Edo vam je veliki šarmer, to sigurno znate, te ne čudi što se uspio dopasti svima u kino-dvorani.
Film je sniman na nekoliko lokacija u Zagrebu (Savski nasip, Edin stan, glazbeni studio), te na putu automobilom prema Sloveniji, a potom i na Edinom slovenskom koncertu. Promišljanja o našem kolumnisti na filmu možemo čuti i iz usta nekih poznatih osoba, tako nam malo o Edi, malo o njegovom radu govore: Mile iz Hladnog piva, Bolesna braća, Marcello …
Kroz cijeli dokumentarac provlači se pitanje nacionalizma o kojem Edo misli sve najgore i koristi svaku priliku kako bi ukazao na sve njegove negativnosti. Kako sam kaže, ne želi da ga njegova djeca jednog dana priupitaju zašto nije reagirao, zašto nije ništa rekao onda kada je to trebalo.
Ipak ostaje lagani dojam kako se jedna takva ličnost mogla malo bolje iskoristiti i prezentirati putem ovog filma. Teško je od zanimljive teme napraviti loš film, a Edo jeste zanimljiva tema i mislim da se od njega mogao napraviti mnogo bolji film, što još uvijek ne znači da je "Trajno nastanjeni stranac" loš film. Jednostavno, povlače se neke već toliko sažvakane teme, kao što je njegova želja za otvaranjem ćevabdžinice, izbjeglištvo (dobar dio je kad Edo pošalje u "rodnu" direktora svoje srednje škole u Zadru, nakon što pokaže njegovu fotografiju i optuži ga da je nacionalista), priče o Neletu Karajliću, redom stvari koje su javnosti poznate, a o kojima se nije reklo ništa više od onoga što je već poznato. Siguran sam kako bi dvojac redatelja uspio izvući mnogo bolji materijal da su stigli malo bolje upoznati Edu, ali to bi već bili uvjeti snimanja koje si malo tko može priuštiti.
Nakon projekcije, Edo, koji iz skromnosti nije nazočio istoj, nazvao nas je i pitao što mislimo o filmu. Odgovor je jednostavan: Daj pitaj nekoga tko te ne poznaje! Svi su se složili s tom tvrdnjom.
A sad samo vama da on ne čuje, a neće čuti jer taj na Internet ne ide, kažem kako je film dobar, ništa više, dakle ocjena: 3.
Eto, ja sam vidio ...