Alberto Giacometti rođen je 10. listopada 1901. godine u Burgonovu, u Švicarskoj. Njegov otac, Giovanni, bio je slikar postimpresionističke škole poznat po svojim svijetlo obojanim portretima i krajolicima. Alberto je bio prvo od četvero djece. Bio je sramežljiv, dobrog zdravlja, vrlo sretno dijete i što je najvažnije za buduća pokoljenja bio je iznimno talentiran za umjetnost. Na njegovoj prvoj slici našao se snjegović, kojeg je nacrtao na malom koferu, okružen sa sedam patuljaka. Sa jedanaest godina je naučio slikati, a sa dvanaest je već napravio poprsje svog brata Diega.

Godine 1915. Giacometti napušta roditeljski dom kako bi pohađao privatnu školu gdje pokazuje zanimanje za književnost i impresionira svoje učitelje sa svojim crtežima i skulpturama. Vrijeme provedeno u školi rezultiralo je zaraznom bolešću koju je dobio. Naime, zbog te bolesti trpio je jake bolove u vratu. Sve je na kraju rezultiralo neplodnošću. Štoviše, bolest je uzrokovala privremenu impotenciju, ali iako se kasnije oporavio bilo je epizoda u kojim bi se opet pojavila impotencija. Jako su ga preplašili problemi sa njegovom seksualnošću. Sa osamnaest je napustio školu u cilju da se sabere i dođe k sebi. Nedugo nakon toga objavio je da će posvetiti svoj život umjetnosti. Roditelji su bili zadovoljni njegovom odlukom i poslali su ga u Ženevu, a tamo je gotovo odmah krenuo na predavanja kiparstva na Akademiji Umjetnosti. Također je pohađao crtanje na Akademiji Finih Umjetnosti.

Sljedeće godine Giacometti je putovao sa ocem u Italiju gdje je proučavao radove renesansnih umjetnika kao što su Tintoretto i Giotto. Mladi Giacometti je bio totalno dirnut  umjetnošću i ponekad čak preplašen osjećajima koji su ga obuzimali. Nakon što se njegov otac vratio u Švicarsku, Giacometti je ostao živjeti kod svoje rodbine u Rimu. Ondje je bio obuzet barokom, ranokršćanskom i egipatskom umjetnošću. Također je razvio jasne osjećaje prema svojoj rođakinji Bianci, te je počeo raditi njeno poprsje. Ali poziranja nisu dobro prošla tako da skulptura nije nikad dovršena. U Rimu je imao i prvo iskustvo sa prostitutkama te je nastavio posjećivati bordele do kraja svog života smatrajući to najboljim načinom oslobađanja seksualne energije bez komplikacija sa razočaranjima i emocionalnom povezanošću.

Sa navršenom 21 godinom Giacometti je otišao u Pariz, tada centar umjetničkog svijeta, gdje se susreo sa kiparom Antoineom Bourdelleom, učeći tehniku kiparstva. Živio je u hotelima, jeo u cafeima, lutao getom gdje su živjeli umjetnici u Montparnasse, i nalazio oslobođenje u Sphinxu, pariškom najpoznatijem bordelu. Konačno, 1925., bio je spreman pokazati javnosti svoje radove, te je prikazao dva djela. Jedno je bilo krajnje konvencionalno poprsje, a drugo torzo na kojem se vidio utjecaj kubizma. Ta djela su bila među njegovim posljednjima koja su nalikovala ljudskom obliku. Njegova nezadovoljenost kiparenjem iz života je nastavljena i do polovine dvadesetih godina kada je skroz odustao od toga. Odustajanje u korist povećanja apstrakcije predmeta uzetih iz njegove mašte. Ovi enigmatski radovi su privukli pažnju grupe mladih nadrealista koji su ga pozvali da im se pridruži. Sljedećih nekoliko godina on je sudjelovao u njihovim aktivnostima, objašnjavao djela novinama i izlagao skulpture, a sve kako bi podigao svoj ugled u umjetničkom svijetu. Radovi iz tog razdoblja kao što su Suspendirana lopta (Suspended Ball, 1930.-1931.), Ruka uhvaćena prstom (Hand Caught by a Finger, 1932.) i Žena sa prerezanim vratom (Woman with Her Troat Cut, 1932.) su nesigurna, bude sjećanja i vrlo su intelektualna. Svako od njih je kratak esej nadrealističkih principa.

Do godine 1933. Giacometti je uspostavio veze među prodavačima slika, kolekcionarima, kritičarima i slavnim umjetnicima kakve uspješna karijera slikara zahtijeva. Ovo mu je većinom omogućeno zbog suradnje sa nadrealistima. Opet je počeo istraživanje na prirodnom obliku tijela znajući da će prekršiti nadrealističku doktrinu. Radovi rezultirali time su Nevidljivi objekt (Invisible Object, 1934.-1935.) i Hodajući gol (Walking Nude, 1933.-1934.). Ovim radovima je podlegao oštrim kritikama nadrealista te je naposljetku izbačen iz udruge 1934.

Što je još i gore, njegova nova djela su ga tako razočarala da je uništio sve što je do tad napravio. Tada, godine 1937., njegov rad je skrenuo prema nasilnom i uznemirujućem. Jednog dana je počeo izrađivati 18 inčnu skulpturu žene u gipsu. Bio je nezadovoljan. Nastavio je rezbariti, ali je opet bio nezadovoljan, tako da je stalno rezbario. Na kraju kada je pogledao, vidio je da je skroz tanka. Vidjevši to uzeo je rezbariti novu figuru. Dogodila se identična stvar. Ovaj problem tankih figura ga je obuzeo sljedećih nekoliko godina. Prijatelji su se počeli zabrinjavati, ali ih je Giacometti uvjeravao, premda nije vidio kraj, da je na pravom putu. Skulpture su ga vodile.

Dvije godine kasnije izbio je Drugi Svjetski rat i do ljeta 1940., Pariz je bio okupiran od strane nacista. Kao građanin neutralne Švicarske nije imao obavezu ostati, ali je ipak ostao do godine 1941. kad je na majčin zahtjev otišao živjeti s njom u Ženevu. Tamo je sreo, zaljubio se i oženio devetnaestogodišnju Annette Arm. Njihova složena, seksualno otvorena i međusobno sretna veza je trajala do Giacomettijeve smrti.

Kad je rat završio par se vratio u Pariz. Giacometti se tada šalio da je mogao prevesti sve što je stvorio u Ženevi u šest kutija šibica. Odmah nakon dolaska u Pariz doživio je velik preokret. Naime, jedne noći u kinu se okrenuo prema publici i odjednom shvatio kako su tanki, sa njegovog pogleda, vidio je koliko praznog mjesta ima među njima. Kad se vratio u svoj atelje pokušao je napraviti ono što je vidio.

Noć (Night, 1946.), Čovjek pokazuje (Man pointing, 1947), Gradski trg (The City Square, 1948.) i Hodajući brzo kroz kišu (Walking Quickly Under Rain, 1949) su sve remekdjela, svako savršena varijacija tamno obojanih, dramatičnih tema. Svaku od ljudskih figura su dijelile dvije karakteristike koje su obilježile Giacomettijeve radove od ovog perioda na dalje. Prvo, površina skulptura je hrapava, hrđava. Drugo, njihova torza, glave, ruke, i noge su izdužena, skoro dovedena do slomljenosti. Kritičari su odmah uvidjeli snažnu metaforiku. Ovdje je, dakle, prikazana ljudska egzistencija bez radosti i značenja. Također su uvidjeli Giacomettijevo prijateljstvo sa filozofom Jean-Paulom Sartreom i vidjeli povezanost Giacomettijevih skulptura sa temama Sartreove egzistencijalističke filozofije, koja je smatrala da je život bez značenja i da bilo kakva vrijednost može doći jedino kroz potrebe. Giacometti je tvrdio da nije vodio računa o filozofskim implikacijama svojih djela. Govorio je da su njegova post-ratna djela samo pokušaji prikazivanja fizičke realnosti kako ju je on vidio. Ništa više, ništa manje.

1948. izložba njegovih najnovijih skulptura dogodila se u New Yorku i ubrzo su njegovi 'tanki ljudi' postali ikona dvadesetog stoljeća. Od tada je svaka izložba moderne umjetnosti uključivala i Giacomettijeve skulpture. 1962. godine je dobio nagradu za skulpture na venecijanskom Bieniale. Tri godine poslije je dobio nagradu od francuske vlade Grand Prix National des Arts. Bio je poznat po cijelom svijetu i postajao je puno zdraviji. Također je nastavio živjeti kako je uvijek živio, između Ženeve i Pariza, radio tokom dana, i družeći se sa prijateljima i drugim umjetnicima tokom noći. Polovinom 50-ih godina je započeo vezu sa mladom prostitutkom koja se navodno zvala Caroline, ali njeno pravo ime je zapravo nepoznato. Sreli su se jedne noći u cafeu i razgovarali do zore. Giacometti je bio pogođen, iznenađen sa 23-godišnjom sitnom plavušom i ubrzo je ona postala njegova ljubavnica te njegov najčešći model. Giacometti je kroz slikanje Caroline i Annette otkrio novi interes za slikanje portreta kroz sljedeće godine. Polovinom 60-ih zdravlje mu je počelo opadati tako da je naposljetku umro od srčanih problema 11. siječnja 1966. u Švicarskoj u društvu brata Diega, s kojim je otvorio studio u Parizu 1927. godine, Annette i Caroline.

Giacomettijeve skulpture su bile prepoznatljive i ne može se reći da je ijedan kasniji umjetnik dostigao Giacomettija.