"Feral je ovdje bio više eksces, nego ishod neke ozbiljnije kulturne i kritičke prakse. Sada mi se, međutim, generalno situacija čini mrtvački ozbiljnom, a utoliko i opasnom. Možda je stvar i u duhu vremena, gdje se stanovita sterilnost podrazumijeva. Nedavno sam, na primjer, na barem deset portala pročitao usklično intoniranu vijest da je Kate Winslet u nekom filmu pokazala sise. Molim te lijepo! U doba moje mladosti takvo je iščuđavanje bilo nezamislivo. Novi puritanizam jako brzo širi fond nedopuštenog i nalaže smrknuti odnos prema skarednosti, pa onda i prema satiričnim pretjerivanjima", govori Viktor Ivančić u velikom intervjuu za Lupigu povodom 40. obljetnica prvog broja Ferala kada se jednostranična satirična rubrike pojavila u tadašnjem splitskom tjedniku Nedjeljnoj Dalmaciji.

„Samo angažman u politici omogućava da realizujete svoje ideje. Možete biti najbolji student ili najbolji stručnjak u nekoj oblasti, ali ako niste u sistemu vlasti, ako niste dio vlasti, sve to može izgledati kao zabluda“, poručio je u rujnu 2018. godine, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik na predizbornom skupu svoje stranke. Slučaj koji u tekstu Gordane Katana donosi portal banjalučke udruga za zaštitu ljudskih prava „Oštra Nula” potvrđuje kako se, bez obzira na protok vremena, neke stvari ipak ne mijenjaju. Ako je suditi prema slučaju nesuđene profesorice filozofije Danijele Sladoje u Srednjoj školi „Nikola Tesla” u Šamcu, partijska iskaznica i dalje je ključni faktor pri zapošljavanju u javnom sektoru. Sudski proces još uvijek je u tijeku, a ishod slučaja očekuje se nakon rješenja žalbe koju je škola uložila na prvostupanjsku presudu.

Niz fascinantnih podataka o ekonomskom, kao i političkom te mentalnom stanju Hrvata, može se iščitati iz istraživanja Eurobarometra objavljenog ovog mjeseca. Premda je izvorna namjera ankete praćenje motiva koji usmjeravaju odluke glasača i njihove stavove o EU i Europskom parlamentu, iz njih se može naslutiti puno više. Sudeći po informativnim emisijama, naslovnicama dnevnika i ostalih tiskanih medija, slabo upućeni stranac mogao bi steći utisak kako njegove hrvatske domaćine isključivo interesira tko je na platnom spisku Rusije i da li šahovnica počinje prvim crvenim, žutim ili plavim poljem. Krajnje iznenađujuće političkoj eliti bi mogao zvučati podatak kako su Hrvati zapravo zabrinuti rastom cijena i životnih troškova te kako EU isključivo vide kao idealnu priliku da odsele.

Trebinjski arhitekta Vuk Roganović je negdje izjavio kako bi volio da ga pamte po onome što je spriječio da se sagradi, puno više nego po onome što je sam projektovao. U jednoj Roganovićevoj kući sam prespavao prije nekoliko godina i to je jedina vila u kojoj sam bio a da mi se dopala. Naime, radi se o porodičnoj kući Namika Kabila koji je o njoj, odnosno o tome kako je bez nje ostao, napisao knjigu pod naslovom Beskućnik. Te godine kad me je poveo sa sobom u Trebinje pisao je neku drugu knjigu koju je u međuvremenu objavio. No, ja sam već tada osjetio da on piše i ovu drugu, knjigu o kući nedavno objavljenu kod Frakture iz Zaprešića. Kabilovu kuću gradio je njegov otac, ugledni trebinjski ljekar, čovjek koji je volio ljude i druženja s njima. U njegovoj mediteranskoj vili u kojoj je ostao sav prijeratni namještaj, živjelo se intenzivno.

U džepu nemam veliki plan niti čarobni štapić kojim bi pomor hrvatskih gej muškaraca zbog (često nenamjernog) predoziranja uslijed „chemsexa“ sutra prestao, ali znam da nijedan problem nije riješen tako što se o njemu sustavno i namjerno šutjelo. Ništa se nije destigmatiziralo šutnjom. Koliko god išlo na prvu ruku najgorim homofobima, koliko god narušavalo imidž simpatičnih gejeva, „chemsex“ i njegove potencijalno fatalne posljedice moraju postati tema javnog diskursa, politička tema. To je, bez imalo pretjerivanja, za stotine, možda i tisuće gej muškaraca u Hrvatskoj pitanje života i smrti. I za one koji su dio te scene, a čini se da ih je u stotinama, ali i za one koji bi joj se tek mogli priključiti jer nemaju drugih opcija u životu. "Chemsex" je zapravo perverzija ideje „safe spacea“ i još jedna ekstenzija ideologije ormara.

Književna kritičarka i influencerica, Katherine Diez, 2018. godine objavila je svoju prvu književnu kritiku za najstariji danski dnevni list Berlingske. Plavokosa djevojka toga je dana objavila fotografiju na Instagramu kako leži s knjigom na prsima uz tekst “idem na posao”. Na Instagramu je imala preko 60.000 pratitelja, bila je možda jedina iz svijeta književne kritike, koja je imala takav doseg. Postala je preko noći poznata i bila kritizirana zbog estradizacije književnosti, na što se ona pravdala, kako nije njena krivica što je istovremeno lijepa i dobra poznavateljica svijeta književnosti. A onda je optužena za plagijat i interna istraga pokazala je da je u 13 slučajeva prepisivala tuđe tekstove. Ispostavit će se da nikad nije završila studij književnosti na sveučilištu u Kopenhagenu, iako ga jeste studirala.

Najveći međunarodni filmski festival u Hrvatskoj, 22. po redu Zagreb Film Festival, održat će se od 4. do 10. studenog na više lokacija, u nekim od najpopularnijih zagrebačkih kina. Od svoga prvog izdanja 2003. godine, festival je specifičan po svom fokusu na prve i druge filmove autora/ica pa je i ovogodišnji program festivala usmjeren na otkrivanje i predstavljanje debitantskih filmova i novih autora i autorica. Prilika je to da pogledate najbolje od recentne nezavisne filmske produkcije i vrijedna ostvarenja od kojih mnoga neće biti dostupna u sveprisutnim multipleksima. Među nekadašnjim debitantima čiji su filmovi bili prikazani u glavnom festivalskom programu ističu se imena danas slavnih redatelja poput Stevea McQueena, Cristija Puiua, Radua Judea i brojnih drugih.

Mlađima, vjerojatno, malo znači ime Miodraga Petrovića. No, oni malo zreliji mogli bi se sjetiti nadimka Čkalja. Nažalost, izložbu koja je povodom stogodišnjice rođenja organizirana u Ljubljani vjerojatno ste propustili. Stoga nemojte propustiti tekst Svetlane Slapšak koja nas podsjeća na jedan od temelja komedije s ovih prostora. "Komičaru je sve oprošteno jer se nikada ne ruga slabim i ranjivim. Upravo iz te 'nedužnosti' proizlazi snaga komičarske kritike društva: politički režimi nisu smeli često i otvoreno da napadaju takve komičare, ali događalo se: Čkalja je više puta bio žrtva komentara 'viših vlasti' i nikada nije bio član Saveza komunista, pa je bilo perioda kada je bio 'u frižideru' i nije smeo da se pojavi na televiziji. Tako se u čuvenoj TV seriji Servisna stanica (kao kuvar Jordan) pojavio tek posle dvanaeste epizode".

Neki film, ne bez razloga, definiraju kao spektakl od kojeg ne želimo odvojiti pogled, ali u filmskoj umjetnosti postoji i druga dimenzija koju je jedan doajen američke filmske kritike sročio kao „stroj koji generira empatiju”. Mehanizam toga je što se mi s filmskim likovima, fiktivnim, fikcionaliziranim ili posve stvarnim, kao i s njihovim situacijama, pozicijama i sudbinama, identificiramo, ponekad dubinski. To filmsku umjetnost definira kao sinkretičku: spektakl u njemu je vizualnog i auditivnog karaktera, dok narativna komponenta izvire iz književnosti i drame/teatra. „Njegove tri kćeri“ („His Three Daughters“) Azazela Jacobsa je vrlo dobar primjer više za drugu nego za prvu definiciju, budući da njegova audio-vizualna komponenta ne cilja na jake senzacije i spektakl, ali to ne znači da je ona zanemarena.