Ugostiteljski lokal u kojem sam radio gostima je svoja vrata otvorio nedavno. Osoblje koje tamo radi, prema navodu voditeljice, nema nekog osobitog iskustva rada u kuhinji, osim glavnih kuhara koji su domaći ljudi. Ipak, kompletno novo osoblje bilo je sposobno odraditi smjenu. Studentski posao, dakle moj posao, prilično je jednostavan. Povremeno primati narudžbe na kasi (svi ionako naručuju na aparatima) i izdavati narudžbe koje kuhinja spremi. Treba gledati u monitor gdje je ispisana narudžba, staviti podložak na tacnu, zatim napisati broj na podložak. Potom složiti ubruse i vilice na taj pladanj. Rečeno mi je kako na tacni ne treba biti više od jednog ubrusa i jedne vilice. Brzina je potrebna samo u kuhinji. Kada tamo dovrše hranu i slože ju na tacne, trebam uzviknuti broj i - gotovo. Pameti tu nema, a satnica je nikakva. U kuhinji, gdje se zahtijeva brzina, čak i takav model rada opet je naporan ako nedostaje osoblja.

Svaki narod može bez nacionalizma, bez nacionalne države i etničkih sukoba. Uslov toga jeste oduzimanje vladavine pojedincima koji žele suvereno upravljati jednim prostorom za svoju korist, te uspostavljanje vladavine opšteg interesa društvenog života svih radnih ljudi za dostojanstvenim opstankom. Srbi mogu bez RS-a, ali RS ne može bez tijela za eksploataciju. Najviši civilizacijski standard srpskog radnika upravo se desio kada nije postojalo srpskog, a i bilo kojeg drugog nacionalizma. Taj period zvao se samoupravni socijalizam. Bez RS-a ne mogu samo srpski tajkuni i politička elita. Oni ne mogu da žive bez nacionalizma upravo zbog toga što kroz njega mogu doći do svoje individualne, egoistične i profitabilne vlasti. Dovoljno je samo okrenuti se socijalnim problemima i zapitati se ko upravlja našim društvom, njegovim političko-ekonomskim životom i shvatiti da neprijatelj sjedi u skupštini.

„Ja to apsolutno ne podržavam“, poručila je veleposlanica Republike Srbije u Hrvatskoj, Jelena Milić, nakon što je demonstrativno napustila tradicionalni domjenak koji je u Zagrebu organiziralo Srpsko narodno vijeće. Njena ekscelencija kasnije je objasnila da je to učinila jer joj se nije svidjela reakcija lidera SNV-a na sadržaj pisma dobitnika nagrade za unapređenje hrvatsko-srpskih odnosa. Ona je, kaže, u poruci nagrađenih prepoznala direktnu asocijaciju na aktualne studentske blokade u Srbiji. Teško je ne upitati se kakva bi to točno trebala biti reakcija lidera SNV-a koja bi se svidjela Njenoj ekscelenciji. Možda, da su odmah po primitku pisma oduzeli nagradu dobitnicima, a potom „glodurima“ u medijima naredili da ih mjesecima razvlače, da lažu o njima, o njihovim obiteljima, da im djecu nazivaju stranim špijunima, da ih otvoreno zovu ustašama, da organiziraju plaćeničku rulju da ih fizički napada i dolazi im na kućna vrata?

Srdela me odgojila. Ta mala riba bez puno „drače“ okrenuta samo na maslinovom ulju bila bi ka cukar. No, ono najljepše što pamtim bio je miris koji bi se rasprostranio kućom. Miris mora, miris friškine i frigane ribe. Srdela je bila jeftina, dostupna svima, a ako ste bili radnička sirotinja ka mi, srdela je bila druga mater. Mana sa neba, točnije iz mora, koju je dragi Bog poslao da hrani sirotinju. U ta doba, a rane su osamdesete, ribarice Jadrana vadile su i do sto tona srdele. Te male, plemenite ribe koja je pasala uz sve - povrće, bilo kakav prilog, maslinovo ulje i fetu kruha. Zadnjih godina srdele se vadilo otprilike četrdeset tona. To je bila neka okvirna mjera i srdela je i dalje hranila Dalmaciju. Posebno sirotinju. Sve do danas. Na ribarnici punoj svega, oborite ribe, sipe i liganja, srdele niti za lijeka. Mislio sam isprva da sam zakasnio, da se rasprodala, no onda mi je šjor Bepo, moj omiljeni ribar, ukazao na problem - srdele jednostavno nema.

Ovih dana na scenu je neočekivano stupila druga generacija, najmlađa – dvadesetogodišnjaci, koji se suprotstavljaju apolitičnim očevima i počinju da razumeju dede, svoje profesore i ideje koje su bile aktuelne pre nekoliko decenija, ali su poslednjih desetak godina delovale zaboravljeno. Čini se da je ovog puta tačna duhovita izjava Lászlóa Cs. Szabóa da deca ne razumeju očeve, ali unuci razumeju dede. Izgleda da se buntovni duh deda budi u mladoj generaciji. Bez obzira na to kako se ovo završi, jasno je da označava početak ozbiljnog intelektualnog osveženja. Naravno, vlast će upotrebiti sva raspoloživa sredstva protiv njih, ali preti im i druga vrsta opasnosti: već se primećuje da im se žele pridružiti konformisti koji su se povukli u svoje udobne balone i sada iznenada počinju da veličaju studentski pokret. To je u redu, ali samo ako blokiraju one provladine institucije čije su funkcionisanje upravo oni omogućavali.

Na tradicionalni božićni blagoslov domova moja je obitelj zgrozila susjedu koja živi u stanu do našeg. Čime? Bjelobradim patuljčićem koji na glavi ima duguljastu stožastu kapu sive boje prošaranu bijelim točkama. Ona mu smiješno pada na nos i potpuno mu prekriva oči. Posljednjih nekoliko Božića postavljaju ga ispred vrata kao ukras. Je li to pomodarski? Mislim da jest, ali je slatko. U Danskoj i Norveškoj nazivaju ga Nisse, u Švedskoj Tomte, a u Finskoj Tonttu. Dio je nordijske mitologije. Obitelji koje su dobrostive prema njemu, kaže predaja, štiti od nesreće i donosi im sreću. Tretira li neka obitelj Tomtea loše, spreman je na spačke. Osim nas, susjedu je zgrozila i obitelj koja živi u stanu nasuprot našeg. I oni imaju dva patuljčića ispred ulaznih vrata. Zbog svega što je vidjela na hodniku zgrade, zgrožena susjeda je na vrata svog stana zalijepila papir s naputkom za svećenika: „Ovo je kuća za blagoslov. Čudovišta oko mene nisu moja“.

Sporovozna naracija, zatomljena napetost, surova problematika u eksplicitnim vizualizacijama, ekspresivni naturščici koji igraju uz bok profesionalcima, a sve navedeno u obeshrabrujućem trajanju od gotovo dva i pol sata. To je ugrubo „April“, drugo dugometražno art ostvarenje cijenjene i uzbudljive gruzijske sineastice, ime joj je Dea Kulumbegashvili. Dramaturgija se u ovom filmu, snimljenom 2024. godine, načelno temelji na dvije, tri naturalističke scene koje fiksiraju i podižu naizglednu bezdogađajnost filma. „April“ ćemo neizbježno pamtiti po neugodno razvučenim prizorima pred koje nas autorica frontalno posjeda, bez distance, poštede, kraćenja. Za osjećaj i valorizaciju cjeline važnije je ipak nešto drugo, sve ono teško objašnjivo što, kao da je kodirano, nalazimo između zbivanja, slika i riječi; od veće je važnosti ono neiskazivo i neprikazivo od svega što vidimo i čujemo.

Nakon pada Francuske i uspješne evakuacije preostalih britanskih, francuskih, belgijskih i nizozemskih trupa kod Dunkirka, otpočela je zračna bitka za kontrolu neba nad Velikom Britanijom u svrhu neke buduće invazije nacističkih snaga. Kampanja je trajala mjesecima i odnijela brojne žrtve. Njen primarni cilj zapravo je bio London, odakle je, prema nekim procjenama, izbjeglo više od milijun ljudi, od čega više od pola milijuna djece. Taj se period Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji zove „Blitz“. O njemu su, kao i o drugim periodima za vrijeme rata u Britaniji ili u njenim kolonijama, već snimani filmovi. Zapravo, čini se kao da postoji neko nepisano pravilo da britanski filmaš ne može postati veliki britanski filmaš sve dok ne snimi film o Velikoj Britaniji u Drugom svjetskom ratu, stradanju njenih vojnika i civila, te njenim naporima u borbi protiv nacizma i fašizma.

Kroz kampanju “Živjeli” Trans Mreža Balkan podsjećaja da je pravo na život apsolutno i da će trans osobe nastaviti postojati i boriti se za svijet u kojem svatko može sa svog mjesta za stolom nazdraviti Živjeli! – s ponosom, dostojanstvom i bez straha. “Kroz simboliku nazdravljanja, odajemo počast svima koji su izgubili živote zbog transfobije, dok istovremeno slavimo snagu i otpornost trans zajednice. Želimo poslati poruku da je pravo na život i samoodređenje osnovno ljudsko pravo koje pripada svima, bez iznimke. Video je poziv na solidarnost i zajedničko djelovanje kako bismo izgradili društvo u kojem strah i nasilje nemaju mjesta, a svaki čovjek može nazdraviti svojoj slobodi i postojanju s osjećajem sigurnosti i ponosa”, kaže u razgovoru za Lupigu Diana Avdić, izvršna koordinatorica udruge kolekTIRV koja pruža potrebnu podršku zajednici.