Dok sam u šetnji upoznavao Alipašino Polje, sarajevsko naselje, primijetio sam kako ovaj tip počinje zatvarati balkon svog stana. Sviđa mi se arhitektura iz doba jugoslavenskog socijalizma i fasciniran sam kako gotovo svaki stan iz tog vremena ima svoj balkon. A sada tip radi na tome da ga zatvori. Kakva šteta.

"Želim naglasiti da ovo nije zadnja flotila. Ovaj brod sad ide u luku da se riješe neki tehnički problemi i opskrbi gorivom, te zamijeniti posadu. Brod se onda vraća na more i susrest će se s deset drugih brodova koji su već isplovili sa Sicilije. Ljudi koji su trenutno zatvoreni u Izraelu već prave planove za iduću flotilu. Izrael, izgleda, teško shvaća da nećemo odustati i da ćemo pokušati probiti humanitarni koridor do Gaze sve dok se to ne dogodi", kaže u intervjuu za Lupigu hrvatska državljanka Morana Miljanović, sudionica Globalne flotile Sumud, koja kao kapetanica upravlja brodom „Shireen“. Njen brod je, zbog funkcije nezavisnog broda koji daje pravnu podršku, izbjegao sudbinu ostatka flotile na putu prema Gazi, odnosno upad izraelske vojske na brodove nakon čega je oteto gotovo 500 aktivista, tako da smo sinoć u kasnim večernjim satima uspjeli razgovarati s kapetanicom.

Višeznačnost, aktualnost i ironija ključne su odlike filma „Paviljon“ redatelja Dine Mustafića i scenarista Viktora Ivančića, koji je krajem rujna stigao na kino repertoar u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Film je privukao pažnju i prije nego što je 15. kolovoza otvorio Sarajevo Film Festival, jer je bilo zanimljivo čekati rezultat suradnje dvojice kreativaca kojima film nije glavno područje: sarajevskoga kazališnog redatelja Dine Mustafića koji je svoj posljednji film, bosansku ratnu dramu „Remake“, snimio prije više od dvadeset godina, i scenarista Viktora Ivančića, neprikosnovenog majstora novinarstva i političke esejistike te zapaženog pisca, ali bez velikog iskustva u pisanju filmskih scenarija, kojemu je u tom poslu pomogao koscenarist, tuzlansko-šibenski novinar i pisac Emir Imamović Pirke.

Priznajem – nisam imao pojma ko je Charlie Kirk, dok nije ubijen. U našim medijima nikada nisam naišao na bilo koju informaciju o njemu ili neku njegovu izjavu. Možemo tu neobaviještenost pripisati mojoj lošoj informisanosti, geopolitičkoj uskogrudnosti, a možda i ideološkom histerijom koja me je oslijepila da ne vidim „infulensersku zvijezdu“ desničarske Amerike. Dok sam ja živio u neznanju i zabludi, izgleda da je pokojni Charlie Kirk kod nas itekako bio poznat. Kako drugačije objasniti ovu fotografiju? Fotografija je nastala iste večeri kada se pojavila informacija da je Charlie Kirk preminuo, nakon što je ustrijeljen. Mladi jurišnici iz partije Milorada Dodika istu su večer ostavili mogućnost „ožalošćenim“ Banjalučanima i Banjalučankama da u centru grada zapale svijeće i upišu se u Knjigu žalosti. Ko se te večeri upisao – upisao se.

"Postoje neke sličnosti između Hrvatske i Srbije. Oba društva su danas puno konzervativnija nego prije trideset godina. Često su mlade generacije koje su odrasle u posljednja dva desetljeća znatno konzervativnije od svojih roditelja. U oba društva Crkva ima ogroman utjecaj. Obje glavne crkve promiču snažnu verziju etnonacionalizma i bitno se razlikuju od mnogih vjerskih organizacija u zapadnoj Europi koje promiču ekumenizam i podržavaju ranjive skupine, uključujući siromašne i imigrante. Crkve u Srbiji i Hrvatskoj uglavnom brane status quo i ne usredotočuju se puno na promicanje kršćanskih vrijednosti. One su zagovornici etnofiletizma, a ne kršćanske solidarnosti. Nikad ne govore protiv korupcije, nepotizma, klijentelizma, ili velikih nejednakosti", kaže u razgovoru za Lupigu redoviti profesor komparativne povijesne sociologije na Sveučilišnom koledžu u Dublinu, Siniša Malešević.

U jednoj od svojih beležaka o studentskom pokretu u Srbiji razmišljao sam o sizifovskoj sudbini studenata. Prema mitu, bogovi su kaznili lukavog Sizifa da gura kamen uz brdo, ali čim kamen stigne do vrha, on se strovali natrag i Sizif mora da počne ispočetka. Mit prvobitno govori o uzaludnosti, o beznadežnom trudu. Camus se, međutim, suprotstavio tom izvornom značenju. Njegov Sizif prihvata kaznu kao poziv i zahvaljujući tome prepoznaje svoju slobodu. Tokom života mogao sam da posmatram kako najbolji iz moje generacije guraju stenu ka vrhu, koja se uporno vraća na dno brda. Tako su se borili za slobodu, ali ne beznadežno. Kada bi im ruke oslabile i noge jedva držale, najbolji iz novih generacija preuzimali bi stenu. Jučerašnji sizifi sa podnožja posmatraju blistavo plavo nebo, sa svešću da su se konačno pojavile generacije kojima će uspeti da izguraju stenu na vrh planine.

Režiser ne gubi vreme, već nam odmah, posle samo nekoliko minuta, daje napet i zanimljiv film kome čak ni njegovo trajanje od 127 minuta neće biti nikakva mana. Kada film krene, vidimo čoveka u automobilu, a on se ispostavlja kao posvećeni muž i otac koji će se uskoro naći u veoma teškoj situaciji. On je i glavni lik ove priče, potpuno običan čovek, Lee Jung-soo, koji se vozi kući svojim automobilom i ima mnogo razloga za sreću. Naime, vraća se sa rođendanskom tortom za svoju ćerku. Dok putem ulazi u tunel, dešava se neverovatna stvar: tunel se urušava. Nekoliko minuta kasnije, Lee Jung-soo shvata da je potpuno zarobljen – zatrpan je i nalazi se u ozbiljnoj situaciji. Napolju, udarna vest o urušavanju tunela izaziva totalnu medijsku pomamu, i odmah se organizuje tim za hitne intervencije da ga spase, ali će se to ispostaviti kao vrlo teško ostvariv cilj.

1963. je godina na svijetu. Era je ova naša, današnja. Budistički svećenik Thích Quảng Đức spaljuje se nasred prometne sajgonske ulice, protestirajući protiv nasilja južnovijetnamske vlade. Jugoslavija, sada službeno, od narodne postaje socijalistička republika. U Dallasu, u državi Teksas, izgubljeni bivši marinac i navodni komunist Lee Harvey Oswald ustrijelio je 35. predsjednika SAD-a, Johna F. Kennedyja, što je, između ostalih, amaterskom osam milimetarskom kamerom zabilježio imigrant Abraham Zapruder. Hitac koji je izvrnuo Ameriku na nijemoj se, kasnije beskrajno analiziranoj i publiciranoj snimci, naravno, ne čuje. Taj tihi metak kalibra 6.5 ispisao je ipak milje i milje tekstualnih, filmskih, muzičkih i svih drugih mogućih, više ili manje popularnih, postajući nezaobilaznim mjestom američkoga kolektivnog pamćenja i prepoznatljivom, ikoničkom vedutom popkulturnog prostora uokolo planeta.

Svaku kritiku njegovog filma treba započeti sljedećom rečenicom: „Richard Linklater u svojoj karijeri nije imao loš film, a napravio ih je toliko!” Istina, bilo je tu za standarde samog autora ponešto slabijih filmova, ali oni su u najgorem slučaju bili prosječni. A s druge strane, bilo je i po nekoliko ozbiljnih remek djela – filmova koji su potaknuli revolucionarne promjene – kao i monumentalnih uradaka. I nakon gledanja „Novog vala“, uvod iz prethodnog paragrafa stoji postojano. Ne radi se tu o najboljem, najrevolucionarnijem i najmonumentalnijem uratku Linklaterove karijere, nego o filmu koji je makar pogodio „mjesto” kada već govori o jednom prošlom vremenu u kojem su „čuda” i preokreti te vrste bili mogući. Film je premijerno prikazan u glavnoj konkurenciji Cannesa, gdje je, temi i stilu obrade unatoč, ostao bez nagrada, a kod nas u regiju je zakoračio preko Sarajevo Film Festivala, gdje je prikazan u Summer Screen sekciji.