Donosimo sažetak predizborne debate “Otpad, promet, zrak – kako riješiti glavne probleme Zagreba” koja se, u organizaciji Klimatskog portala, održala ovog ponedjeljka u velikoj dvorani HUB-a 385 u Zagrebu. Cilj debate bio je potaknuti raspravu o zagrebačkim komunalnim temama koje Klimatski portal smatra najvažnijim: gospodarenju otpadom, prometu i kvaliteti zraka. Diskusiji su prisustvovali Renato Petek, Pavle Kalinić, Tomislav Medak i Milivoj Špika, dok se predstavnici HDZ-a i liste kandidatkinje Marije Selak Raspudić na poziv za debatu nisu odazvali. Obzirom da su se svi kandidati na listama politički aktivirali slobodnom voljom, očito im ne manjka ambicije da vode najveći hrvatski grad i centar ekonomskog, političkog i kulturnog života. O kompetencijama i spremnosti da se suoče s problemima, koje kompleksni sustav poput milijunskog grada nosi, prosudite pak iz njihovih stavova.

Tomislav Tomašević već je četiri godine na čelu Zagreba, a vjerojatno je kako će na tom mjestu ostati i u sljedećem mandatu. Uoči izbora oglasila se i Zelena akcija, organizacija čiji je predsjednik svojevremeno bio upravo Tomislav Tomašević, a koja sadašnjem gradonačelniku upućuje „drugarsku kritiku“ sa „Zahtjevima za buduću zagrebačku Gradsku upravu”. Iako Možemo! nastupa iz pozicije progresivne ljevice koja zastupa zelene politike i održivost, uoči drugog mandata u Zagrebu zapravo predstavlja establišment. Realnost obnašanja i održavanja vlasti neminovno vodi kompromisima, stoga nije na odmet sagledati na koji način interesna udruga građana, koja prvenstveno brine o pitanjima okoliša, gleda na dosadašnji rad gradske uprave koju je praktički iznjedrila. Posebno su kritični prema deplinofikaciji i dekarbonizaciji dok je polovičnim ocijenjen rad gradske uprave po pitanjima prometa i zbrinjavanja otpada.

Dakle, Srbima se može dati novac jedino ako ih ta vlast koja im ga daje naputi o čemu jedino smiju pisati. Kao da oni nisu jednakopravni građani Hrvatske koji imaju sva prava i slobode. Činjenica da urednici i novinari Novosti ne moraju biti i nisu isključivo srpske nacionalnosti - i da to uopće nije bitno - baš je ohrabrujuća i važna jer je i ovo današnje hrvatsko društvo nominalno (ipak) građansko društvo jednakih. Novosti pišu o svim bitnim problemima hrvatskog društva, kulture i politike i svi oni koji smatraju da ih treba svesti na pisanje o srpskim narodnim nošnjama, plesovima, folkloru i autentičnoj srpskoj gastronomiji, faktično niječu Srbima u Hrvatskoj građanska i politička prava. To je jadno i žalosno i ne dolikuje demokratskoj zemlji. Manjina vrlo rijetko može ugrožavati većinu, a obratni slučajevi su česti. Zbog toga i postoje standardi zaštite nacionalnih manjina jer je i demokratska obaveza većine da štiti manjinu.

Na tisuće žena u Europi još uvijek putuje u susjedne zemlje kako bi obavile pobačaj, vrlo često i iz zemalja gdje je pobačaj legalan. Otkrio je to istraživački rad jedanaest novinarskih ekipa iz europskih zemalja pod nazivom „Exporting Abortion“, na temelju dostupnih podataka i osobnih svjedočanstava žena. Najviše ih putuje iz Njemačke u Nizozemsku, i iz Portugala u Španjolsku. Treća najčešća ruta je iz Francuske u Nizozemsku. Zahvaljujući zakonu o pobačaju koji strogo štiti pravo na prekid trudnoće do 24. tjedna, u Nizozemskoj se odvija gotovo polovica svih pobačaja praćenih u studiji. Spominje se i Hrvatska u kontekstu zemalja u kojima je otežano obavljanje pobačaja – unatoč zakonu koji dopušta pobačaje do desetog tjedna trudnoće – zbog prigovora savjesti koji se odnosi na gotovo sve regije u zemlji. Više od 200 Hrvatica svake godine putuje na pobačaj u Sloveniju, gdje je dopušten u istom roku.

Baš na dan rođena Bojana Tončića, 7. maja, kako su nakon komemoracije, godinu dana ranije obećale, Žene u crnom su uz pomoć prijatelja, objavile još jednu zbirku tekstova Bojana Tončića. I ova, kao i prva, koja se zove „Krivo srastanje“, ima pop-kulturnu referencu – „Sam na ulici“. Svi tekstovi u knjizi su stvarani posljednjih deset godina Bojanovog života, među kojima su i oni koje je pisao za Lupigu. Govoreći o Bojanu i njegovim tekstovima Dragan Stošić, novinar, ali i Bojanov prijatelj, naglasio je da je Bojan živio u crno-bijelom sistemu, kao da nije dozvoljavao ništa što je sivo. „Većina ljudi u ovoj zemlji voli da pliva u sivom, odnosno da se ne opredeljuje. Bojan je bio vrlo opredeljen. Onaj ko je bio zao i loš, taj je bio zao i loš bez ikakvih primesa, bez mogućnosti da uradi nešto i da promeni mišljenje, kao što je na drugoj strani masa ljudi i događaja koji su njemu značili nešto svetlo i nešto što njegovom životu daje posebnu vrednost“, objasnio je Stošić.

Studenti koji su odbijali prijedloge o privremenoj vladi do jučer su bili predmet žestokih napada tzv. građanskog sloja, drugosrbijanske profilacije, koji pobunu želi svesti na onu protiv nedemokratskog autoritarnog režima, kao devijacije od ideala liberalne demokracije. Drugosrbijanci nisu u stanju procesuirati koncept po kojem bi pobuna bila protiv nje same, kao sistema, a Vučićev režim upravo reprezentativno ostvarenje tog sistema na kapitalističkoj periferiji (nikakva devijacija). Proglašavaju imperativnost rješenja koje nazivaju "političkima" kao šifrom za redukciju politike na onu unutar liberalno-demokratske paradigme. Živciraju ih studenti kad ne shvaćaju da se radi o ekspertskoj/prelaznoj vladi kao Jedinom Rješenju političke krize i umjesto toga mobiliziraju direktno-demokratske metode istupanja politike izvan važeće paradigme.

U jedanaest minuta rukom crtanog ratnog dokumentarca autorica, pripovjedačica, ujedno i protagonistica u samoizlažućem, negdje i autoironijskom ključu pripovijeda o dvadeset dana okupacije Irpina, a uspijeva joj to prirodno i šarmantno, uz niz pronicljivih zapažanja i promišljanja, ali i simpatičnih osobnih detalja kakvima po definiciji tjeskobnom narativu dodaje kolorit. Sa svojim partnerom Anastasiia se zatekla maltene na prvoj ratnoj liniji, zarobljena u obiteljskoj kući njegovih roditelja koju su njih dvoje pogrešno procijenili sigurnijim mjestom od svog kijevskog stana. Dogodilo se međutim da će Irpin biti jedan od najbrutalnije pogođenih ukrajinskih gradova. Pripovijedanje je napeto, glazba uznemirujuća, kako i priliči dnevniku katastrofe. Jednostavnim, infantilnim crtežom autorica bilježi nedavne strašne događaje, umećući u animiranu materiju stare obiteljske snimke.

Okolišni filmski festival započeo je 2014. godine kao inicijativa Aktivističke grupe Zelene akcije, s namjerom da kroz dokumentarne i igrane filmove te raznovrsni popratni program približi teme zaštite okoliša široj javnosti. A OFF se bavi širokim spektrom tema – od lokalnih priča o malim zajednicama koje pokreću velike promjene, do globalnih političkih odluka koje se donose iza zatvorenih vrata. Festival polazi od ideje da je borba za okolišnu pravdu ujedno i borba za društvenu i ekonomsku pravdu. Kroz pomno odabrane filmske naslove, tematske tribine, edukativne radionice i druge sadržaje, OFF želi ne samo informirati, nego i inspirirati publiku – potaknuti kritičko razmišljanje, stvaranje zajedništva te konkretnu akciju. Poseban fokus ovogodišnjeg festivalskog izdanja je „militarizam“.

Jedan sam od onih ljudi koji mogu da podnesu teške filmove veoma dobro, mogao bih da pogledam nekoliko takvih u jednom danu, ali ovaj me je rasturio, i nisam siguran da li bih mogao ponovo pogledati „The Broken Circle Breakdown“. To znači da je ovaj film zaista nešto što razara, priča koja jednostavno lomi i drobi, potresna do daske, definitivno jedan od najemotivnijih filmova koje sam ikada gledao. Iako je priča neverovatno tužna, potresna i teška, istovremeno je puna emocija, topline i ljubavi. Radi se o dvoje ljudi kojima nije bitan niko drugi osim njih samih i koji su oko sebe uspeli da izgrade pravi mali raj, ali njihov zajednički život i ogromna ljubav počinju da se ruše kada se dogodi nešto veoma tužno, strašno. To dvoje ljudi su Didier i Elise, zaljubljenici u američku kulturu i muziku.