Sada, kada se većini ljudi čini da je u Srbiji pobedila nekakva demokratija, poneko me pita hoću li se onamo, u svoju zemlju, vratiti. Kao da sam sa tom svojom domovinom imao nekakav ugovor s mnogo preciznih stavki. Jedan komplikovan dokument, otvoren na sudu. Po kome i ja i država moje prošlosti imamo se vladati. Pa ako tamo stvari pođu nabolje, da i ja tom poboljšanju treba da se priključim. Ali, odlazeći odande, ja, koliko se sećam, nisam ništa potpisivao. Nego sam samo prošao pored mladih graničara kod Kelebije, a oni se mnogo na mene nisu ni osvrtali. Da bi ispratili nekog, pomalo starog gospodina u sivom odelu. Mislim da sam tada u ruci imao jedan svoj rukopis, a ostatak stvari došao je tek kasnije, posle mene. Tako je moj izlazak iz domovine prošao vrlo nezapaženo i bez posebnih formalnosti.

Dok sam u šetnji upoznavao Alipašino Polje, sarajevsko naselje, primijetio sam kako ovaj tip počinje zatvarati balkon svog stana. Sviđa mi se arhitektura iz doba jugoslavenskog socijalizma i fasciniran sam kako gotovo svaki stan iz tog vremena ima svoj balkon. A sada tip radi na tome da ga zatvori. Kakva šteta.

"Želim naglasiti da ovo nije zadnja flotila. Ovaj brod sad ide u luku da se riješe neki tehnički problemi i opskrbi gorivom, te zamijeniti posadu. Brod se onda vraća na more i susrest će se s deset drugih brodova koji su već isplovili sa Sicilije. Ljudi koji su trenutno zatvoreni u Izraelu već prave planove za iduću flotilu. Izrael, izgleda, teško shvaća da nećemo odustati i da ćemo pokušati probiti humanitarni koridor do Gaze sve dok se to ne dogodi", kaže u intervjuu za Lupigu hrvatska državljanka Morana Miljanović, sudionica Globalne flotile Sumud, koja kao kapetanica upravlja brodom „Shireen“. Njen brod je, zbog funkcije nezavisnog broda koji daje pravnu podršku, izbjegao sudbinu ostatka flotile na putu prema Gazi, odnosno upad izraelske vojske na brodove nakon čega je oteto gotovo 500 aktivista, tako da smo sinoć u kasnim večernjim satima uspjeli razgovarati s kapetanicom.

„Gospodin Kerum je najbolje znao kako firmu odvesti u stečaj“ – odgovorio je u predizbornoj kampanji Tomislav Šuta Željku Kerumu koji ga je tada napadao kao nesposobnog, nebitnog i nezrelog kandidata za gradonačelnika Splita. Bilo je to prije nepunih dvjesto dana. Ljudi vjeruju mladim i novim licima u politici. Skloni su vjerovati u čvrsta obećanja koja im servira to mlado čedo HDZ-a, osobito kada je javnost saznala da su mu rođena braća „potaracali“ pola otoka Šolte i nikom ništa. Ljudi u Splitu vole vjerovati u nova lica, pogotovo kada nova lica obećavaju i novo lice HDZ-a. Kao što znamo, Šuta je dobio izbore u Splitu, o njegovoj braći i njihovim poslovnim uspjesima više ništa nismo čuli, a Željko Kerum, isti onaj koji nije znao ni vlastitu firmu voditi, osim u stečaj, sada je postao predsjednik Nadzornog odbora gradskog poduzeća.

Trijumfalni povratak oligarha Andreja Babiša, čovjeka čija je ideologija vladati državom kao svojim holdingom Agrofert i mijenjati stajališta shodno svjetskim trendovima i lajkovima na društvenim mrežama, postavlja pitanje, i kod kuće i u inozemstvu – hoće li Babišova buduća vlada ostati proeuropski orijentirana kao prethodna konzervativno-liberalna vlada Petra Fiale ili će okrenuti kormilo ka Rusiji poput Viktora Orbana u Mađarskoj i Roberta Fica u Slovačkoj. Prema analizama Češku čeka razdoblje oštre retorike i praktične stagnacije, ono što Česi doživljavaju već barem nekoliko godina, bez obzira na to tko je na vlasti. Socijalnim problemima, sve većim socijalnim razlikama, oligarhizacijom društva, buduća koalicija na čelu s oligarhom ne planira se baviti. Na udaru će vjerojatno prvi biti javni mediji, a zatim i ostali, a onda neprofitne organizacije.

U početku je izgledalo dobro. Masovni izlazak iz sale je trebalo da postidi svakog Izraelca da se konačno zapita: možda Izrael ipak čini nešto loše? Možemo pretpostaviti da je većina Izraelaca odgovorila: to je antisemitizam, glupane. Onda je stigla potvrda: premijer je ponosno ispričao kako je Izrael zdrobio, uništio, razbio i srušio ceo region oko sebe. Desetine engleskih sinonima za uništenje, znak obavljenog posla za razorene delove na prošlogodišnjoj mapi, kao i za ostale koji stižu na red. Svaka čast. Preskočio je samo Gazu. I Zapadnu obalu. Možda je zaboravio. Klicala mu je grupa laskavaca, posebno mala ovog puta, bez bogatih Jevreja kao prethodnih godina. Šef kabineta Cahi Braverman strogo ih je nadgledao kako bi se uverio da se niko ne izvlači.

Pomalo je čudno da film koji je dobio nagradu Oscar, pa makar "samo" za strani film, na prikazivanje u Hrvatskoj čeka skoro godinu dana od svoje svjetske premijere. Niti je Walter Salles neki novi i „neprovjereni” autor, niti je „Još sam ovdje“ film koji je slučajno i bez kampanje osvojio prestižnu nagradu. Naprotiv, još od premijere u Veneciji prošle godine skuplja trofeje (prvi je bio Srebrni lav za scenarij), pozitivne kritike i generalno pozitivan stav gledateljstva. Pa opet, jesenski festivali kod nas su ga preskočili, nakon trijumfa na Oscarima nije ušao u distribuciju pa makar kroz mrežu neovisnih i gradskih kina, pa ga je zainteresirana publika morala „loviti” po inozemstvu ili na internetu. Hrvatsku premijeru imao je ljetos na Cinehillu, ove godine održanom u Fužinama, a zagrebačku na djelomičnoj reprizi programa istog festivala u Laubi početkom rujna.

Režiser ne gubi vreme, već nam odmah, posle samo nekoliko minuta, daje napet i zanimljiv film kome čak ni njegovo trajanje od 127 minuta neće biti nikakva mana. Kada film krene, vidimo čoveka u automobilu, a on se ispostavlja kao posvećeni muž i otac koji će se uskoro naći u veoma teškoj situaciji. On je i glavni lik ove priče, potpuno običan čovek, Lee Jung-soo, koji se vozi kući svojim automobilom i ima mnogo razloga za sreću. Naime, vraća se sa rođendanskom tortom za svoju ćerku. Dok putem ulazi u tunel, dešava se neverovatna stvar: tunel se urušava. Nekoliko minuta kasnije, Lee Jung-soo shvata da je potpuno zarobljen – zatrpan je i nalazi se u ozbiljnoj situaciji. Napolju, udarna vest o urušavanju tunela izaziva totalnu medijsku pomamu, i odmah se organizuje tim za hitne intervencije da ga spase, ali će se to ispostaviti kao vrlo teško ostvariv cilj.

1963. je godina na svijetu. Era je ova naša, današnja. Budistički svećenik Thích Quảng Đức spaljuje se nasred prometne sajgonske ulice, protestirajući protiv nasilja južnovijetnamske vlade. Jugoslavija, sada službeno, od narodne postaje socijalistička republika. U Dallasu, u državi Teksas, izgubljeni bivši marinac i navodni komunist Lee Harvey Oswald ustrijelio je 35. predsjednika SAD-a, Johna F. Kennedyja, što je, između ostalih, amaterskom osam milimetarskom kamerom zabilježio imigrant Abraham Zapruder. Hitac koji je izvrnuo Ameriku na nijemoj se, kasnije beskrajno analiziranoj i publiciranoj snimci, naravno, ne čuje. Taj tihi metak kalibra 6.5 ispisao je ipak milje i milje tekstualnih, filmskih, muzičkih i svih drugih mogućih, više ili manje popularnih, postajući nezaobilaznim mjestom američkoga kolektivnog pamćenja i prepoznatljivom, ikoničkom vedutom popkulturnog prostora uokolo planeta.