Trećina Čeha smatra nekadašnji rigidni komunistički sistem boljim od sadašnjeg demokratskog. Dvije trećine razočarano je razvojem događaja nakon studenog 1989. godine. Nije se ispunilo ono što su očekivali, pokazuje istraživanje pod nazivom „35 godina demokracije“. Globalni trend je nemilosrdan, na scenu iskaču trgovci razočarenjem, strahom i gnjevom nezadovoljnih. I zemlja koja je u tzv. postkomunističkom svijetu najviše obećavala, smatrala se najliberalnijom i najnaprednijom u mnogim poljima, sve je desnija i konzervativnija. Trideset pet godina od Baršunaste revolucije i njezinog simbola Vaclava Havela, nekadašnji njegovi suborci i suradnici se, doduše, i dalje kunu u demokraciju, a podržavaju Donalda Trumpa. Što je ostalo od revolucionarnog duha iz 1989. godine i društva kakvog je sanjao Havel? On je nekad bio zaslužan što je cijeli svijet s poštovanjem govorio o maloj srednjoeuropskoj zemlji.

„Politike kurca“ su, po meni, politike koje u sferi vanjske politike i globalne ekonomije prioritiziraju vojnu nadmoć i razvoj vojnih tehnologija. Znam, grubo zvuči, ali stvarnost je puno grublja od zvučnosti pojma. Grubost je jedna od ključnih vrlina „politike kurca“. Znamo da se svijet ne vodi nježnom, nego čvrstom rukom. Ne može se velika politika voditi razgovorom, dogovorom, konsenzusom i uvažavanjem glasova baš svih dionika. Pogledajte gdje nas to dovede, do muškaraca koji piške u toaletima za žene! To je nedopustivo! Treba nam, zna se, snažni vođa - “strongman”. Neko tko zna udariti šakom o stol, presjeći kad treba, tko zna gdje je kome mjesto i kako svakoga staviti na svoje mjesto. Najčešće je to postariji agresivni gospodin upitno funkcionalnog kurca. Pa da se sa svojim drugarima, snažnim vođama okolo mlatara simboličkim kurcima. Tako se stvari rješavaju.

Tvoji liječnici nemoćno šire ruke i shvatiš da ćeš morati sam. Okrenuti nebo i zemlju. No, tek tada, kada zagrebeš u taj dobro uhodani sustav javne nabave u kojem se sve točno zna, preko koga sve ide i kako, pokušaš naći druge riječi, ali ne ide. Samo bešćutnost je ta riječ. Bešćutnost koju nije briga što djeca umiru ili se ruše svaki dan od epileptičkih napada. Ako vi znate drugu riječ javite mi. Ja nažalost ne znam. Kada shvatiš kako ide igra ostaneš šokiran. I koliko je to sve uhodano, u kako su pošteni liječnici nemoćni pred tim monstrumima. Pošteni, časni, odgovorni i plemeniti. Moji doktori koji su mi objasnili da za taj konkretni aparat moram zaobići taj monstruozni sustav. Sustav u kojem glavni i oni koji potpisuju imaju „zub“. Isprva ne shvaćaš, a onda kada shvatiš prođe te jeza. Ti glavni i odgovorni, ti koji potpisuju, doslovno se igraju ljudskim životima, jer nisu to ni bageri ni miješalice za beton.

Crno-bijela tehnika, utakmica počinje i nakon prvog pasa koji treba da primi igrač jedne od ekipa slijedi pogibeljan start s obje noge, s leđa, za koji se danas, što bi se reklo – “ide u zatvor”. Taj start, kako bi se nekada popularno reklo “istovar”, u nekom je smislu ostvarena metafora onoga što su nam učinili tranzicija i kapitalizam. Mi smo, dakle, svi skupa istovareni. Mučkim faulom s leđa, u kojem se išlo na to da nam se polome noge. U kojem su u prostoru od sto metara, u nekadašnjoj ulici Đure Đakovića, uredno radila četiri kina, sa po četiri predstave dnevno. Jer, ovaj film, naprosto nije za cineplex. Svaka njegova čestica se buni protiv toga da, na današnja primanja u Bosni i Hercegovinu, kino kartu platite trinaest i po, a kokice osam konvertibilnih maraka. Nećemo dalje u statistiku, jer vi znate šta to znači. Ali, mi nismo gospodari svoje budućnosti jer nas je prošlost “istovarila”. Jer, nažalost, nismo uspjeli zagospodariti njome.

Kratkotrajni poremećaj u elektromagnetskom polju prouzročit će u Oslu jednog neobično vrućeg dana glitch u funkcioniranju aparata i ljudi, pa prvi na tren zatrokiraju, a druge načas kolektivno uhvati jaka glavobolja. Iskliznuće iz rutine dovest će do bizarnih posljedica: jedan dječak, jedna starica i jedna mlađa žena dižu se doslovno iz mrtvih. Takvim okolnostima pogođene su tri ožalošćene kuće: jednoroditeljska obitelj u kojoj je umrlog dječaka podizala majka uz podršku svog oca, dobrostojeća intelektualka starije dobi koja je ostala bez životne partnerice i jedna konvencionalno ustrojena, sretna familija s dvoje djece gdje majka nakon saobraćajne nesreće pretrpi moždanu smrt. Samo u zadnjoj priči dobivamo kakvu takvu kontekstualizaciju zbivanja pa i uzrok 'smrti', dok jedino u drugoj pokojnicu vidimo prije i poslije, odnosno uređenu za pokop i kasnije, kao „povratnicu“ 's one strane'.

Ima redatelja koji se nikada nisu oprobali u Hollywoodu ili uopće van konteksta svog materinjeg jezika, pa zbog toga nisu ništa manji ili manje važni autori. Ali to Pedru Almodóvaru očito nije nikakva utjeha, budući da je njegova želja da svoj “kraljevski” status u europskim okvirima potvrdi i u “tvornici snova”. Očekivalo se da će to učiniti s „Juliettom“ (2016) nastalom po motivima kratkih priča Alice Munro, ali se tada izgleda uplašio toga koliko bi svoj pristup morao prilagođavatti stranom jeziku i potpuno drugačijim produkcijskim uvjetima. Umjesto toga, Almodóvar je snimio još dva dugometražna filma u Španjolskoj i na španjolskom jeziku, autofikciju „Pain and Glory“ (2019) i melodramu „Parallel Mothers“ (2021), te se s engleskim jezikom počeo vježbati u kratkom metru. Rezultat tih vježbi su „Her Voice“ (2020) s Tildom Swinton u jedinoj ulozi koji možemo okarakterizirati kao karantenski eksperiment.