Sa tužnim smiješkom na licu čitao sam kako organizatori „Šimićevih susreta“ zadnjih godina u čast pjesniku organiziraju mise zadušnice. Prisvajaju ga oni kojima nije pripadao. Molimo za oprost njegovih grijeha, ili se rugamo toj duši, čistoj duši hrvatske poezije. Iako po inicijaciji katolik, Šimić je bio zatočnik stanovitog „ruševnog kršćanstva“, kako u povodu Baudaleirea piše Hugo Friedrich. On vjeruje i sumnja: Jer „Boga više nema, u hramu ni izvan hrama. O zašto mi ubiste Boga i ostaviste me sama“. Šimić je sve, samo ne katolički pjesnik. On se s kršćanstvom kao dogmom borio, opisi Kristova raspeća, zatim njegove majke u kojoj on vidi svaku majku („i svoju majku“), koja više želi „pored sebe živog sina, nego mrtvog Boga“, svjedoče kako „ne traži boga mišlju u praznini“, pa sve do panteističkih gnoma „Bog oko tebe treperi, miriše i šušti“.

Charles Simić napisao je za New York Review Of Books posvetu olovkama. Piše da najviše voli pisati komadićima grafitne olovke i to zato što mu je tada rukopis nečitak, pa ne mora da se stidi onoga što je napisao. Tek poslije pokušava iz tih škrabotina odgonetnuti šta je napisao. Kad nije uspijevao, tražio je pomoć od svoje žene, a ona ga je iznenađivala rješenjima koja su zvučala bolje nego išta što je on mogao smisliti. U staroj džezvi držim komadiće grafitnih olovaka. Džezvu mi je poklonio otac kada je otišao u penziju. U njoj je cijeli radni vijek kuhao kafu na poslu. Olovke je koristio moj sin dok je učio pisati. Odlagao ih je kada nakon šiljenja postanu olovčice koje jedva izviruju između palca i kažiprsta. Ja sam ih skupljao i stavljao u džezvu. Teško se odvajam od dragih predmeta pa pokušavam da im produžim vijek – džezvu ne izlažem vrelini, a olovke ne šiljim.

Hrvatska „skupina novinara i blogera“ boravila je nedavno u Izraelu, gdje su otputovali na poziv izraelskog veleposlanstva. U tom društvu našli su se Valentina Wiesner iz Večernjeg lista, Igor Alborghetti koji je pisao za 24sata, Mira Bićanić koja objavljuje na portalu Liberal, glavni urednik Zadarskog lista Toni Perinić te Petar Vlahov s HRT-a i Boris Havel, čest gost HRT-ovih emisija koje vodi upravo Petar Vlahov. Organizirani posjet rezultirao je zajedničkom fotografijom na kojoj je ova skupina razvukla osmijehe i veliku hrvatsku zastavu na mjestu koje nazivaju „Trumpovom promatračnicom“ i „Izraelskim balkonom u Samariji“ te nizom stilski vrlo sličnih tekstova kojima su zasuli hrvatske medije. Wiesner ih je objavila sedam, Perinić četiri, Alborghetti, koji nije bio previše produktivan, dva, Bićanić je rezimirala putovanje opsežnijom reportažom, dok se Vlahov povremeno javljao televizijskim prilozima.

Tek sada jasno vidim koliko je Émil Cioran bio u pravu kada se usudio da napiše da bi onaj ko voli svoju otadžbinu najradije posekao polovinu svojih sunarodnika. Svedok sam danas u celom svetu protivrečnih procesa koje je veoma teško sagledati. Možda zato što se događaji ubrzavaju. U poslednjih desetak-dvadesetak godina odvija se snažan zaokret udesno, koji je ponajviše primetan u zemljama srednje i istočne Evrope. Verovatno zato što je moja pažnja ponajpre bila usmerena na te zemlje. Zaokret udesno pratio je rast krajnje desnice, prema kojoj se desni centar pokazao prilično nemoćnim. Levica je gotovo nestala sa scene. U tim zemljama koliko su brzo planule liberalne iluzije, toliko su brzo i uvenule. Građani su se razočarali u liberalnu demokratiju. Ne smatraju je pravednom. Sve se to odigralo u veoma kratkom roku.

Ovo je prvi put u deset godina Plenkovićevog premijerskog mandata da je premijer dobio ovakvu javnu pohvalu od Željke Markić, što savršeno ilustrira kakvu to normalnost sada brani HDZ. Željka Markić je nedavno progovorila i iz usta Ivana Matijevića, svježe izabranog predsjednika zagrebačkog HDZ-a, kojega je na tu funkciju rukopoložio Plenković. „Možemo! u Zagrebu želi hrvatski kršćanski identitet zamijeniti woke ideologijom, što HDZ ne može prihvatiti, kao ni pokušaje razaranja obitelji koja je temelj zajednice“, rekao je prije mjesec dana Matijević. Da targetiranje Pridea nije bio tek Plenkovićev lapsus u žaru parlamentarne debate svjedoči i to što je na njegovim profilima na društvenim mrežama osvanuo snimak te prozivke. Plenković se, dakle, time diči, za njega je usmjeravanje nove runde crnokošuljaškog bijesa na Povorku ponosa politika iza koje očito stoji.

Mogli bismo pomisliti pa i zaključiti da s Domovinskim ratom nešto stvarno temeljito nije u redu kad vlasti pokazuju želju da ga brane sankcioniranjem i utamničenjem. Samo budale misle da Hrvati, posebno hrvatski političari, branitelji i turbo nacionalisti pišu hrvatsku povijest, pa onda i povijest Domovinskog rata. Na primjer, kad bi i svi Hrvati ušminkavali Nezavisnu Državu Hrvatsku i Antu Pavelića, a to se nikad neće dogoditi, ne znači da bi tako NDH za povjesničare i povijest bila zapamćena kao za život poželjna država, a Pavelić kao samo vehementni, državotvorni lider. Ukoliko se hrvatskim povjesničarima ne dopusti da sasvim slobodno istražuju Domovinski rat, pa i zločine koji su počinjeni u njemu, a za koje nitko nije, a sigurni smo i da nikad neće u Hrvatskoj odgovarati, to ne znači da se našim Domovinskim ratom i Hrvatskom kao takvom neće baviti srpski, mađarski, talijanski, francuski, ruski ili bilo čiji drugi povjesničari.

Uz brojne osude, kritike i zgražanja, u Saboru je prošlog tjedna održan okrugli stol „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“. Na rečenom skupu sudjelovao je i publicist i bivši novinar Igor Vukić, koji je na konferenciji za medije tvrdio da nije riječ o logoru smrti, nego djelu represivnog sustava kojim se država branila od onih koji su je rušili. Ovih je dana gostovao i u emisiji Bujica koja je najavljena ovako - „VUKIĆ ODGOVORIO PENAVI: “Jasenovac možda i nije bio ‘hotel’ s pet zvijezdica, al' je mogao dobiti barem tri!“. No, manje je poznato kako je Vukić prije nekoliko godina svoje revizionističke stavove kojima se negiraju ustaški zločini predstavio i na znanstvenom kolokviju. A tu je imao je "nesreću" da je na istom kolokviju sudjelovao i povjesničar Milan Radanović koji je argumentirano secirao njegove teze. Radanović je objasnio da Vukić svjesno i namjerno ignorira sve izvore koji se ne uklapaju u njegovu unaprijed zadanu tezu.

Među onima koji su platili ponajveći ceh studentskih protesta u Srbiji je i šestero mladih članova neformalne grupe STAV koja je pokrenula novosadske proteste. Dok su sinoć u Novom Sadu desetine tisuća građana, uz rijetko viđene emocije, dočekivali studente koji su pješačili iz raznih krajeva Srbije, Anja Pitulić, Doroteja Antić, Jovan Dražić, Branislav Đorđević, Mila Pajić i Dejan Bagarić ove su prizore mogli gledati samo s udaljenosti od nekoliko stotina kilometara prateći Instagram i Facebook. Kakav je to osjećaj znaju samo oni. Naime, oni već više od sedam mjeseci žive u egzilu. To su danas lica s potjernica. Lupiga je razgovarala s četvorkom koja govori što misle o optužbi, kako gledaju na povratak u Srbiju, tko je na sastanku spominjao molotovljeve koktele i u kojem kontekstu, te kako se nose sa životom u egzilu.

Dobar deo kinematografije braće Coen, Joela i Ethana, počiva na „junacima našeg doba“. Oni su poput čuvenog glavnog lika filma „Big Lebowski“, jednostavno „tipovi“, rečeno u žargonu. Kao što je to tip, „dude“, narodski i jednostavno „batica“, koji biva upleten u život multimilionera, ne svojom krivicom već krivicom i zabunom samih otimača. Stabilno odsutni, oni nisu sasvim prisutni ni u sopstvenim bračnim i roditeljskim dužnostima i obavezama, te time podsećaju na kafkijanski izgubljene, otuđene likove, koji znaju da funkcionišu jedino dok se nalaze u dodiru sa svojom profesijom i pasijom. Poput profesora matematike, u „Ozbiljnom čoveku“, koji čitav svoj životni vek posvećuje nauci, mada mu ona ne može ni približno objasniti kako se u njegovom životu, uvek iznova, ponavljaju samo najgori scenariji.