Iza pojma „Chat Control“, koji je europsku javnost digao na noge, nalazi se, punim imenom – Prijedlog uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju pravila za sprječavanje i suzbijanje seksualnog zlostavljanja djece COM (2022) 209. U slučaju usvajanja prijedloga u njegovom integralnom obliku, tijelima kaznenog progona bio bi dopušten nadzor privatne komunikacije svih građana Europske unije, čak i u aplikacijama koje imaju “end-to-end” enkripciju poruka. Većina članica Europske unije preko svojih vlada podržava Chat Control, a među njima je i Hrvatska. Zbog toga su iz SDP-a prozvali premijera Andreja Plenkovića, pozvavši ga da povuče tu podršku, na što je on odgovorio manipulacijama, optužujući da je SDP podržao Chat Control. O svemu tome razgovarali sa SDP-ovom zastupnicom u Europskom parlamentu Biljanom Borzan, čiji je slogan „Moj posao je da EU radi za ljude“.

Milana Levara, branitelja Gospića koji je na današnji dan prije 25 godina ubijen u atentatu, i Krunoslava Fehira, branitelja Osijeka koji u pritvoru u Srbiji čeka suđenje za ratne zločine u Osijeku, povezuju upadljive sličnosti: obojica su razotkrili ubojstva srpskih civila koja su počinili ili zapovjedili njihovi suborci i nadređeni, i obojicu je Hrvatska prepustila sudbini – Levara fatalnoj, u atentatu, a Fehira pravosudnoj, u Srbiji. Tog kolovoza 2000. godine gospićki automehaničar Milan Levar, koji je u ratu sudjelovao u obrani Gospića s desetogodišnjim sinom Leonom krenuo je popravljati njihov stari Fiat pored kuće. Podignuo je kotač koji je ležao pored automobila, i tada ga je na mjestu usmrtila podmetnuta mina iznenađenja. Mediji su kasnije prenijeli da je sina koju sekundu ranije poslao po kliješta, pa je dijete tako preživjelo. Danas će, 25 godina kasnije, u Gospiću biti održana komemoracija. Nitko iz vlade tamo neće govoriti. Nitko ni u ime branitelja.

Novi interkulturalni podcast „Preko swake granice“, valja primijetiti odmah na početku, unosi prijeko potrebnu svježinu u domaći medijski prostor. Njegovi autori, osobe s migrantskim iskustvom, iz raznih dijelova svijeta, koje danas žive i djeluju u Hrvatskoj, donose osobne priče koje su dosad bile skrivene iza zatvorenih vrata radionica i aktivističkih skupova. Marginalizirane perspektive tako dopiru do mainstreama, a onima koji su prečesto nevidljivi i nečujni - daje se glas. Emisije su dostupne na svim podcast platformama, kao i na društvenim mrežama. Emisije uređuje i vodi četvero autora iz različitih kulturnih sredina koji danas oblikuju urbani identitet Zagreba - Abdoulie Jobe, Nawar Ghanim Murad, Valeriia Movenko i Semih Adıgüzel. Autori podcasta s Lupigom podijelili su svoja iskustva života u Hrvatskoj, te govorili o tome kako su prihvaćeni od strane domaćeg stanovništva i čemu se najviše raduju govoriti u podcastu.

Eto nas u Kini. Uzbuđena, ali i prestrašena, izlazim na šangajski aerodrom. Toni, moj muž, puno je opušteniji, on je manje čitao kamo idemo. Kupujemo kinesku SIM karticu, kupili smo si VPN-ove i nadamo se da ćemo imati normalan i slobodan pristup internetu. Bilo bi bolje kupiti e-SIM, no naši mobiteli ga ne podržavaju. Bez VPN-a nema ni mejla, ni fejsa, ni vibera, ni whatsappa, niti jednog načina komunikacije na koji smo naviknuti. Sve funkcionira preko aplikacija, bez njih nema ni plaćanja u trgovini, ni kupnje ulaznica, ni taksija. Na moje nuđenje Visa ili Revolut kartice samo odmahuju glavom, jer ovdje funkcionira samo QR Kod. Već pomireni s tim da do sutra nećemo ništa ni piti ni jesti, hodajući prema prvoj lokaciji nailazimo na zgrade koje izgledaju kao Kina u mojoj dječjoj slikovnici o putovanjima Marka Pola. S druge strane, nevjerojatan je razvoj infrastrukture u ovoj zemlji.

Ajde više sjašite s kvazi domoljubljem i nasiljem nad svima kojima domovina ne služi zgrtanju pod vlastite guzice. Jugoslavija se raspala dok sam još puzala u pelenama, Hrvatska živi svoju samostalnost već nekih 30 godina i jedini neprijatelj naše slobode i suverenosti u ovom trenutku za jednu perifernu zemljicu Europske unije - smo mi sami. Hajmo ovako … zamislimo da je država kuća. Hrvatska je devedesetih uselila u novu kuću, punu namještaja i stvari, prašine, pa i šute. Kućepazitelj nije prvo pomeo i počistio nego je pozvao svoje funkcionere, kumove i rođake, da uđu i odnesu ono što je vrijedno, a za njima, preko smeća i šute, rasprostro tepih. Ako se pobunite i kažete, ej ne može tako, ovo je kuća za sve nas, ne smije se pojedinac bogatiti na zajedničkom dobru, hajmo prvo maknuti taj tepih i dobro počistiti da vidimo s čim uopće baratamo, onda ste vi izdajnik.

Atmosfera na ulici je revolucionarna, ali revolucija je nemoguća. Srbija se suočila sa novom pojavom. Revolucije su obarale diktatorske režime ili bi ih obarale. Srbija se, međutim, ne može nazvati diktaturom, jer postoje opozicione partije, obezbeđena je sloboda mirnog okupljanja, istina u skandaloznim okolnostima, ali se pojavljuju mediji kritičkog duha, dakle postoji alternativa, pa izgleda logično aksiomatsko pravilo da do smene vlasti može doći isključivo putem izbora. U tome se javno svi slažu. Do sada se nisam susreo sa zahtevom za nasilnu smenu vlasti. Obe strane odbacuju nasilje, dok na ulici nasilje besni, a ono ne mora nužno biti političke prirode. Ulica više nije sigurna, jer deluju različite grupe koje nemaju veze sa politikom, ili pak nose političku masku. Policija nema snage da kontroliše te „apolitične bande“. Studenti su se našli u novoj situaciji.

Kada je čuveni Marshall McLuhan, teoretičar masovnih medija, uobličio svoju nadaleko poznatu tezu „medij je poruka“, nije ni mogao naslutiti do kojih će razmera inspirisati filmsko i životno delo Davida Cronenberga. Realizujući do kraja prostetičku metaforu impliciranu u pretpostavci da su mediji po nečemu inicijatori novih stvarnosti i da, stoga, mogu postati taktilni produžeci i suplementi nove utopije telesnosti, David Cronenberg je kreirao svoje svetove post-humanih, hibridnih zajednica, subkultura nastalih iz ovih potentnih ukrštaja. Često zato, parole koje pojedini likovi izgovaraju u njegovim filmovima, zvuče kao politička propaganda, utopijska mantra, poziv na tehno-revoluciju telesnih hibrida: „Long live the new flesh!“ („Videodrome“, 1983.) ili „Surgery is the new sex!“ („Crimes of the Future“, 2022.). Kako se sama tehnologija transformisala kroz decenije, tako su se prilagođavali i Cronenbergovi načini njenog prisvajanja.

Prošle godine sam se pitao što ću biti ako ću morati reći „auf Wiedersehen“ svojoj domovini, jer mi se život u ovoj zemlji sve manje sviđa. Svoju spoznaju slobodnog čovjeka mogao sam, i mogu ga, naći u literaturi i filmovima. Hoće li me primiti Republika Češka, jer sam mješanac i po očevoj majci u meni ima češke krvi? Iako je baka uz porculansko posuđe iz Češke donesla skulpturu Pietà napravljenu od voska i zaštićenu staklenim zvonom, u toj zemlji se Djevica ne ukazuje, a religija je odvojena od države. Crkve i skulpture svetaca svjedoci su povijesti. S dobrim željama naš ministar sada poručuje da se Europa mora vratiti „demokršćanskim vrijednostima s koncerta Thompsona“. Možete li zamisliti neku zemlju, na primjer Dansku, kako zahvalna prihvaća hrvatski model i kreće na preustroj zemlje prema „demokršćanskim vrijednostima“ obznanjenim na jednom koncertu?

Nažalost, žanrovski „boom” po festivalima od prije nekoliko godina sada je uglavnom prošao, ali filmovi tog kova svejedno nisu potpuno nestali. „Mjesto” im je, doduše, promijenjeno – iz natjecateljskih programa su mahom „protjerani” u revijalne ili svedeni na po nekoliko „token”-reprezenata po festivalu. U revijalnim programima, pak, za njih se podrazumijeva ili da automatski spadaju u tešku „komercijalu” ili da su tu samo kao pratnja filmskim zvijezdama (isluženim ili u naponu snage, ovisi o samom festivalu). Potonje je možda točno za „The Dead of Winter“, budući da je ovaj film došao kao „pratnja” svojoj glavnoj glumici Emmi Thompson, jednoj od ovogodišnjih zvučnih gošći festivala u švicarskom Locarnu. No, i pored toga, „The Dead of Winter“ je primljen kao jedan od favorita i boljih filmova u programu Piazza Grande čiji je glavni adut grandiozni gradski trg i ogromno platno. Mada, nije svaki tip filma baš za svaki tip prizorišta ...