„Evakuacija“ dva miliona ljudi iz njihove sopstvene zemlje zahteva dalekosežan plan. I Izrael radi na tome. Prva faza je da se većina njegovih palestinskih žitelja prebaci u neku vrstu koncentracionog logora kako bi „proterivanje“ bilo efikasnije. Da, postoji plan i on je monstruozniji od svega što smo zamišljali. U nekom trenutku neki ljudi su seli i skovali taj plan. Naivno bi bilo pomišljati da se to dogodilo spontano, samo od sebe. Za 50 godina će se otvoriti arhive i znaćemo ko je bio za, a ko protiv. Ko je mislio da bi možda trebalo ostaviti bar jednu bolnicu. Pored oficira i političara, tu su sedeli i inženjeri, arhitekte, demografi, ljudi iz budžetskog sektora. Možda čak i neko iz ministarstva zdravlja. Znaćemo sve za 50 godina. U međuvremenu, šef biroa za evakuaciju Palestinaca Dadi Barnea sprovešće još jednu fazu plana. On je visoki zvaničnik, poslušan i bezličan, nikada nije odbio naredbu. Zvuči poznato?

Dok se užurbano priprema veliki vojni mimohod u povodu 30. obljetnice „Oluje“, Ministarstvo obrane moralo je reagirati na slučaj seksualnog uznemiravanja unutar Hrvatske vojske. Kako su prije nekoliko dana mediji kratko izvijestili, dočasnik HV-a udaljen je iz službe nakon što je prijavljen da je početkom srpnja seksualno uznemiravao dvije ročnice u vojarni 123. brigade HV-a u Požegi. Događaj je potvrdilo i samo Ministarstvo obrane, a dočasnik je nakon ispitivanja udaljen iz službe te je prijavljen stegovnom sudu, uz podnošenje optužnog prijedloga. Tim povodom reagirale su Antiratne feministkinje, koju je osnovala grupa žena prvenstveno s ciljem borbe protiv rata i militarizacije društva, ali i nacionalizma, seksizma, ageizma i svih oblika nasilja, diskriminacije i isključivosti. „U jeku opće militarizacije društva, kao feministkinje upozoravamo da je militarizacija jedan od mehanizama koji etabliraju patrijarhalnu moć", poručuju.

Zoran Đinđić je ponudio nadu. Bio je ubijen. Naravno, delo „Crvenih beretki“. Ispraćen je od stotina hiljada ljudi koji su shvatili: baršunasta revolucija u Srbiji je završena. Oplakivali su Đinđića – i izgubljenu budućnost. Godinama kasnije Vučić je u Novom Beogradu skinuo tablu „Bulevar Zorana Đinđića” i zakucao tablu „Bulevar Ratka Mladića”, simbolično označivši novi put. Posle atentata na Đinđića, društvo je ostalo u grču nedovršene revolucije. Kapitalizam rođen u ratovima uništio je ljudsku solidarnost. Narod je više od decenije učio da trpi i preživljava. Korupcija i partitokratija su cvetali. Apatija se širila. Oligarsi su se učvrstili. Srbija se borila sama sa sobom. Danas je jasno: protestima, ranjenima, polomljenim vilicama, suzavcem i pendrecima progovara trideset godina potisnute traume. Majke ponovo plaču. Baršunasta revolucija mora biti izbrisana. Ova eksplozivna situacija nije samo borba za smenu vlasti.

Magijski realizam Josipa Conje Pejakovića bio je naš i autentičan. On je u vrijeme našeg odrastanja poput srednjovjekovnih glumaca obilazio cijelu Jugoslaviju i potom Evropu. Od onoga što smo vidjeli u njegovim monodramama, sklapali smo neke svoje priče i imitirali ga na velikim odmorima. Znam, prekasno je u našem slučaju, ali čovjeku za života treba reći ako vam njegovo djelo nešto znači. Njegov udio u procesu naseljavanja artefakata u svakodnevni govor je možda najveći – od “tol’ko je on jaki bio”, do “šta si se natakario na to paciklo”, od “krenu ona pita kroz prozor, pa udari onog čovjeka u glavu, pa upade onoj ženi u krilo, sa sve onim novinama” do “moj si Španac, ….. ti mater kad – tad”. Ali bilo bi ga, rekosmo, besmisleno samo na to svoditi. Duh Josipa Pejakovića bio je, poput duha zemlje koja ga je rodila i u koju sada odlazi, širi od mjesta koje ga geografski određuje.

Prema islamskoj teologiji, arapska riječ „sirât” ili „sirâh” označava stazu, put, pa i određeni kodeks. Španjolski redatelj rođen u Parizu, Oliver Laxe, u uvodnoj kartici svog najnovijeg filma precizira o kakvoj se točno stazi radi. Ovako Laxe to objašnjava: „Ona spaja Raj i Pakao, tanka je poput dlake i oštra poput noža”. Takav mračni filozofski uvod savršeno paše za, potencijalno, jedan od filmova godine koji publiku ostavlja bez daha još otkako je imao svoju premijeru u Cannesu, gdje je nagrađen nagradom žirija, nagradom za najboljeg kompozitora, „Pasjom Palmom“ četvoronožnim „glumicama”, te posebnim priznanjem francuskih kino-prikazivača art- i esejističkog usmjerenja. Mi smo „Sirât“, međutim, uhvatili na jednoj od njegovih sljedećih postaja, na festivalu u Karlovym Varyma. Nakon spomenutog filozofskog uvoda, teren se priprema za „rave” u pustinji.

Netko bi pomislio da Belgija, federalna monarhija što spaja, ali zapravo ne ujedinjuje Flamance i Valonce koji uglavnom ne žele imati ništa jedni s drugima, opstaje zato što je riječ o funkcionalnoj državi. To, međutim, ne može biti dalje od istine, ukoliko se samo prisjetimo bizarnih vijesti o višegodišnjim parlamentarnim krizama i periodima bez izabrane vlade. Kao objašnjenje zašto se Belgija do sada ipak nije raspala, dakle, ostaje blaga vanjska institucionalna stega (Bruxelles je sjedište i Europske unije i NATO-a), potom novac, uglavnom onaj „stari”, što iz perioda renesanse, što iz kolonijalnog i rano-industrijskog doba. Belgija je, također, poprilično često bila poprište nekih jezivih i bizarnih zločina i skandala koji su šokirali i u tom šoku ujedinili naciju. Jedan od njih je i slučaj Marca Dutrouxa, višestrukog seksualnog prestupnika, silovatelja, pedofila i serijskog ubojice