Promatrajući trošne alžirske ceste koliko je to bilo moguće uslijed vrlo slabe, a mjestimice i nepostojeće ulične rasvjete, osjećaj beznađa samo se pojačavao. Hosteli se zatvaraju, alžirske dinare nismo stigli pribaviti, a situacija ne bi ni bila toliko kobna da Annaba ne spada u pogranično područje, mjesta koja su često podložna kriminalu. Pritom smo tek ulazili u Alžir, nismo još znali pravila igre, pa spavanje u hammocku kao što biva običaj u poznatoj nam Europi, nije bila opcija. Aimed, s druge strane, nije vidio nikakav problem, par poruka, poziva i evo ga, sve je dogovoreno! Imamo smještaj u Annabi. Osnovna potreba nam je riješena, ne znajući točno kako. Nije ni bitno, nastavljamo bezbrižno. Google Prevoditelj s offline arapskim prijevodom odjednom je pokazivao Aimedovo pitanje: imam li ja kakvu dugu haljinu.

Teško je govoriti o metaforama kad su igri žive mrtve glave, ali ono što se dogodilo u Jablanici, na sjeveru Hercegovine, u najvećoj mjeri je upravo to. Poslije ovoga, vjerujte na riječ, neće biti ništa drugačije. U noći nakon koje sam se trebao javiti u HRT-ov jutarnji program počele su stizati vijesti o solidarnosti, sa svih strana su se javljali prijatelji, poznanici i sasvim nepoznati ljudi da se raspitaju za pravu adresu na koju će uplatiti svoje novce. Kolege novinari su krenuli na lice mjesta, ljudi iz Gorske službe spasavanja i Civilne zaštite su bili tamo, dobio sam sve kontakte načelnika i štabova, ali sve je djelovalo kao crna rupa. I bilo nevažno naspram činjenice da je tamo negdje neka velika voda otrgnula dijete iz majčina zagrljaja i odnijela s kamenjem niz korito. Tu više ništa ne pomaže.

U odnosu na socijalistički period moderna izgradnja jednog grada danas nema nikakve veze sa potrebama stanovnika. Nema jedinstva između građana, društveno-političkih tijela i struke. Struku se i ne sluša, a provjera kvaliteta izgradnje, lokacije, zemljišta, skladnosti sa ekološkim standardima i sličnim stvarima gotovo je nepostojeća. Gradi se iz dva razloga – zbog jedinstva vlasti sa investitorima u cilju uzajamnog profitiranja i zbog populizma kako bi tokom političke kampanje kandidati sami sebe mogli da hvale kako se za perioda njihove vladavine nešto gradilo. Trenutno je na djelu aktivno brisanje stare Banjaluke, njen identitet nestaje u velikim zgradama na čijem mjestu su se nalazile nekadašnje stare kuće, javne zgrade i drugi objekti koji su preživjeli razorni zemljotres 1969. godine. Kroz godine socijalnih promjena, pogotovo u ratu devedesetih, brojne porodice Bošnjaka i Hrvata su izbjegle pa su se tako njihovi domovi našli na prodaju.

Književna kritičarka i influencerica, Katherine Diez, 2018. godine objavila je svoju prvu književnu kritiku za najstariji danski dnevni list Berlingske. Plavokosa djevojka toga je dana objavila fotografiju na Instagramu kako leži s knjigom na prsima uz tekst “idem na posao”. Na Instagramu je imala preko 60.000 pratitelja, bila je možda jedina iz svijeta književne kritike, koja je imala takav doseg. Postala je preko noći poznata i bila kritizirana zbog estradizacije književnosti, na što se ona pravdala, kako nije njena krivica što je istovremeno lijepa i dobra poznavateljica svijeta književnosti. A onda je optužena za plagijat i interna istraga pokazala je da je u 13 slučajeva prepisivala tuđe tekstove. Ispostavit će se da nikad nije završila studij književnosti na sveučilištu u Kopenhagenu, iako ga jeste studirala.

U Evropi su neke zemlje doživele značajne padove u količini ugljenika koju apsorbuje kopno, izazvane najezdama insekata povezanih sa klimatskim promenama, sušom i povećanom smrtnošću drveća. Čak i umereno slabljenje sposobnosti prirode da apsorbuje ugljenik značilo bi da svet mora da napravi mnogo veće rezove u emisijama gasova sa efektom staklene bašte kako bi se dostigla neto nula. Slabljenje kopnenih ponora – koje je do sada bilo regionalno – takođe ima efekat poništavanja aktivnosti država u dekarbonizaciji i njihovog napretka ka klimatskim ciljevima, što se za mnoge pokazuje kao težak izazov. Poslednjih godina objavljeno je nekoliko procena o tome kako bi svet mogao povećati količinu ugljenika koju njegove šume i prirodni ekosistemi apsorbuju.

Zavičaj ne možeš promijeniti, kao što se ne može promijeniti rodni jezik, kao što ne možeš promijeniti majku. Od zavičaja možeš se otkinuti, htjeti ga zaboraviti, možeš ga i prezreti, čak i odreći ga se. Može ti ga rat, grubo nasilje, načiniti izgubljenim, neprijateljem čak; puna je današnja Bosna, pun je današnji svijet takvih zavičaja. Samo ga promijeniti ne možeš. Ne može se nekažnjeno bježati od svojega prvog habitata. Kazna: prebivanje u nestvarnosti. Nema teže. U dobru i u zlu, sa svim svojim miljem i sa svim svojim užasima, zavičaj ostaje ucijepljen u meni kao moja prva slika svijeta, i moja prva slika sebe u svijetu. U priči „Smrt u Sinanovoj tekiji“, jednome od Andrićevih pripovjedačkih remek-djela, derviš Alidede vraća se u Sarajevo iz Carigrada, u kojemu je proveo vas vijek.

Neki film, ne bez razloga, definiraju kao spektakl od kojeg ne želimo odvojiti pogled, ali u filmskoj umjetnosti postoji i druga dimenzija koju je jedan doajen američke filmske kritike sročio kao „stroj koji generira empatiju”. Mehanizam toga je što se mi s filmskim likovima, fiktivnim, fikcionaliziranim ili posve stvarnim, kao i s njihovim situacijama, pozicijama i sudbinama, identificiramo, ponekad dubinski. To filmsku umjetnost definira kao sinkretičku: spektakl u njemu je vizualnog i auditivnog karaktera, dok narativna komponenta izvire iz književnosti i drame/teatra. „Njegove tri kćeri“ („His Three Daughters“) Azazela Jacobsa je vrlo dobar primjer više za drugu nego za prvu definiciju, budući da njegova audio-vizualna komponenta ne cilja na jake senzacije i spektakl, ali to ne znači da je ona zanemarena.

„Sjećanje“ („Memory“) naslov je naizgled običnog, ali zanatski solidnog, na kraju i vrlo lijepog filma koji je nakon premijere na Mostri jesenas prikazan na ljubljanskom LIFFE-u, zimus i na beogradskom FEST-u. U Hrvatskoj nije selektiran za festivalske programe, zasad čini se ni odabran za redovni repertoar, zato je red da ovdje ostane bilješka o njemu, za one koji vole takve priče, melankolične i meke, a ipak idejno i izvedbeno realistične; priče o ljudima i osjećajima, ali nikako patetične; teške, ali ne i eksploatacijski mračne. Filmu me privuklo izmučeno i odlučno lice Jessice Chastain koja je u najavi sama u kadru, a djeluje kao da je sama i na čitavom svijetu. Njeno držanje, njena eteričnost i čvrstoća obećavaju ozbiljnu karakternu ulogu i izazovnu životnu situaciju gdje se junakinja bori protiv nečega većeg od nje. Tzv. zahtjevniji gledatelj sklon rafiniranosti psihologizacije i low key dramatici očekivat će da taj lik bude slojevit i nedokučiv.

Mads Mikkelsen je jednostavno odličan glumac, koji će svaki film učiniti vrednijim, boljim i zanimljivijim. Film „Arctic“ sniman je 2018. godine tokom 19 dana na Islandu, a Mikkelsen je taj proces opisao kao najteže snimanje u svojoj karijeri. Može li on da zadrži našu pažnju 90 minuta samo tako što je u kadru, radeći tipične (ali ipak prilično realne) stvari za preživljavanje, skoro da ne kaže ni reč? Odgovor je: Da, može. Priča je ovde krajnje jednostavna, a u njoj pratimo sudbinu čoveka čije ime se ni ne pominje (iako ipak ćemo saznati da se zove Overgard jer na trenutak vidimo snimak njegove lične karte). Ne znamo ni ko je, ni odakle dolazi, ni šta mu se dogodilo, ni kako. Ne znamo ni koliko je dugo sam, niti kuda je išao kada se njegov avion tamo srušio. Jedini je preživeo i odmah se pokazao kao čovek od snage i snalažljivosti, koji ne paniči i ne srlja, već mudro traži rešenje za svoju tešku situaciju.