
„PREKOBARSKE“ PRIČE: Trideset sekundi
Marko je jučer podijelio kratki tekst. U vezi autizma. Na kraju molba da svi koji pročitaju, kopiraju to na svoje zidove. Dobio je tristotinjak lajkova. Marko nije osmislio tu obavijest. Neko je i njemu to “natakario pod nos”, kako on to voli da kaže. Stavio ga pred svršen čin. Podijeli ako si čovjek, kao da je poručivao tekst. A on jest čovjek. Copy-paste. Savjest mirna. Ni u džep, ni iz džepa. Zaboravljeno nakon dvije minute. Goran nije podijelio Markov post na svom zidu. Nikad nije imao potrebu da na taj način, virtualno, javno pred svima, pokazuje suosjećanja prema ugroženim i slabijim. Proživljavao je to na drugi način. Vlastiti. U stvarnom životu. Goranovoj kćerki je dijagnosticiran blaži oblik autizma. Tatina sreća je ispoljavala svoju različitost tako što je radila sve po svom. Živjela u svom svijetu. Sretna. Nije pokazivala neku preveliku želju za kontaktom sa ostalim vršnjacima.