„Ne daj Bože nikome“, riječi su koje potiho, onako više za sebe, izgovara Anđelka Keleković dok nas dočekuje ispred ulaza u jednu od nekoliko desetaka novoizgrađenih zgrada u Novom Jelkovcu. Gore, na prvom katu, prikovan za krevet, leži njen sin Markica. I tako već više od deset godina. Dok se penjemo stepenicama Anđelka ne zna odakle da počne, što bi prije rekla, na što prvo da se požali. Njena je muka velika, ogromna i više od toga, neshvatljiva mnogima od nas, a njeno povjerenje da negdje ispred ekrana ovo čitaju neki dobri ljudi, bezgranično je. „Markice, anđele mamin, vidi 'ko ti je došao“, već s kućnih vrata doziva svog sina, pa ga nagovara da nas pozdravi. „Ajde, sine, anđele moj, pozdravi goste“, govori mu, ali Markica uporno ne progovara. Samo mu se na licu razvlači lagani osmijeh, a njegove živahne oči ne skidaju pogled s nas.

Moj stari nemirno spava na malom ležaju, pokriven dnevnim novinama. Jedna noga tu. Druga tamo. Hrče. Zastajem. Gledam ga na trenutak. Moj prerano ostarjeli otac. Nestalan čovjek zavodljiva osmjeha. Oronuo. Okopnio. Umire. Za više od tri koraka treba pod jezik staviti nitroglicerin. Svaki dan odlaže operaciju. Prestrašen. Strastveni zaljubljenik u život sada paraliziran, užasnut blizinom smrti. Nema spasa. Nema nade. Tu je i mama. U smeđoj, izlizanoj haljini od flanela s uzorkom od zagasito crvenih ruža. Na klupici. U hladu. Nekako svedena. Pognuta. Prazna pogleda. Nema osmjeha za me. Ni dobrodošlice. Duge, izobličene sjenke sutona ruše se sa visina. Zagrlim je. "Mama", prozborim tiho. "On umire" - šapće ona kroz suze - "i naš svijet se raspada i ruši". Drhti. Plače. Bezglasno. Grčevito.

Čitam sa omota tekst koji potpisuje organizator, „Slovenija koncert“, u slobodnom prevodu sa slovenačkog: “Naš prvi maratonski pop-festival je iza nas. Mnogi od nas su prisustvovali toj manifestaciji naše pop muzike. Međutim, mnogo više je onih koji nisu bili 21. i 22. aprila 1972. godine u hali Tivoli. Zato smo se odlučili snimiti festival, izabrati najbolje snimke, i njih prezentovati (prvi put u Jugoslaviji) na duplom 'živom' albumu, koji je sad tu pred Vama. Album je sniman u punoj stereofonskoj tehnici, koja će Vam omogućiti najbolju reprodukciju, te ostati kao podsećanje na naš Pop Boom. Svima koji su organizovali i omogućili izlaženje albuma najlepše se zahvaljujemo.“ Posle ovog uvoda, ne preostaje nam ništa drugo nego da krenemo u iščitavanje/preslušavanje onih koji su učestvovali na dotičnom Pop festivalu.

Današnji datum prije 38 godina Sarajevu je bio prvi dan Olimpijskih igara. Zimske Igre su otvorene na stadionu Koševo. Cijeli svijet pratio je sportaše kako pod zastavama ulaze na Koševo i Sandu Dubravčić kako trči uz stepenice da upali olimpijski plamen. Dva dana prije otvorenja na sarajevskim ulicama nije bilo ni za grudu snijega, ali u zadnji trenutak nebo se otvorilo. Padalo je toliko da su neki treninzi morali biti odgođeni. Sarajlije su spontano izišle na ulice s lopatama i očistile grad da se sjaji za najveći dan, a onaj koji je Kirku Douglasu masno naplatio ćevape umalo je linčovan. U znak sjećanja na jedan od najvažnijih događaja u povijesti Sarajeva, večeras je tamošnja Vijećnica zasjala u bojama i sa znakom Olimpijade iz 1984. godine. Tako se na fasadi Vijećnice, uz logo Igara koji simbolizira stiliziranu pahulju, našao i Vučko.

Nakon razbijanja “Sky” aplikacije većina preostalih članova i vođa je u bjekstvu ili iza rešetaka. Od vođa takozvanog „škaljarskog“ klana ostali su braća Jovan i Igor Vukotić. Obojica su u bjekstvu zbog organizovanja više ubistava u Crnoj Gori. Za njima je raspisana crvena potjernica. Najmoćniji saradnici Škaljaraca su grupe okupljene oko nekada najmoćnijeg vođe beogradskog podzemlja Luke Bojovića, odnosno sada njegovog zamjenika Filipa Koraća. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić optužio je ranije Koraća da je “glavni snabdjevač drogom”. Na čelu „kavčana“ i dalje su Kotorani Slobodan Kašćelan i Radoje Zvicer. Prvi je trenutno u crnogorskom pritvoru zbog stvaranja kriminalne grupe i organizovanja više ubistava. Radoje Zvicer je „izbjegao hapšenje“ i pobjegao u nepoznatom pravcu. Za njim je raspisana međunarodna potjernica, a navodno se krije u Južnoj Americi, gdje mu zaštitu pružaju karteli bliski Kavčanima.

U kulturi sjećanja mnogih Brođana još su i dalje žive slike kolona radnika koji napuštaju tvorničke hale, puni vlakovi i autobusi Đurinih radnika koji se vraćaju s posla, no pitanje je dokad? Tvornica iz Slavonskog Broda koja je nedavno obilježila veliku obljetnicu je, koliko god to nevjerojatno zvuči, njegovala duh radnika na poslu i izvan njega. Ljetovanja i zimovanja bila su osigurana, a plaćalo se čak i lječilište za one koji su obavljali zahtjevniji posao. Vodilo se računa da su radnici sportsko aktivni i da djeluju u zajednici, a možda najbizarniji podatak ukazuje da se radnike poticalo na – pisanje poezije. Na početku razgovora s Anom Rajković Pejić, djelatnicom Hrvatskog instituta za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, koja je istraživala ove teme, zanimalo nas je koliko se i po čemu tadašnji „novi socijalistički čovjek“ razlikuje od današnjeg.