Drugu pandemijsku godinu zatvaram kratkom plejlistom posvećenom bolesti i infekciji. Tim sada žalosno ispunjenim „proročanstvima“ koja su se tekstovima jugoslavenskog punka i novog vala otpočetka širila kao sami njihovi virusni uzročnici. Bolest, trulež i zaraza, uostalom, stoje u samom temelju punk metaforike, i razloge tome nije teško dokučiti. Kako u svijetu, tako i kod nas. Dvije nevjerojatno važne – uz „Televizore“ Prljavog Kazališta – pionirske single-ploče domaćeg punka pogoni upravo rečena metaforička mašina. Slovenski Pankrti 1978. godine debitiraju ničim drugim do obznanom da je „Ljubljana bolesna“. Prorok hrapavog glasa zvao se Pero Lovšin. Nepunu godinu nakon svoj prvi mali vinil dočekali su i riječki Parafi, pod vodstvom Valtera Kocijančića. Stanje u najvećoj našoj luci i tad je, čini se, bilo alarmantno. Samo što uzročnici nisu bili virusi, čak niti punk-epidemija koja se u to vrijeme počela eksplozivno širiti iz Londona.

“Kod djece i adolescenata se ispoljila tjeskoba, nemir, promjena normalnog ponašanja u odnosu na ranije jer dugo traje pandemija i logično je da je ostavila posljedice”, kazao je ravnatelj Klinike za dječje bolesti Zagreb Goran Roić gostujući u emisiji Novi dan N1 televizije. Naglasio je da su zavodi za psihijatrijsku i psihološku medicinu imali oko 30 posto više primljene djece i adolescenata tijekom pandemije. “Očito je da su ovi uvjeti ostavili posljedice ne samo na fizičko stanje djeteta, već i na njegovu psihu”, kaže Roić. Od 43.000 zabilježenih hospitalizacija do kraja prošlog mjeseca, hospitalizirano je bilo 1.100 djece, najviše one u prvoj godini života, a rijetko se među njima nalazilo i neko dijete s teškom kliničkom slikom koja zahtijeva respirator. Da djeca i mladi nisu dobro te da Hrvatska bilježi sve više slučajeva samoozljeđivanja u toj skupini već smo pisali na Lupigi.

Gibonnija ne poznajem, točnije upoznali smo se davno, ali taj je susret bio usputan, njegovu glazbu ne slušam, od cijelog tog doista voljenog prostora Dalmacije i Splita ja pripadam nekim pjesmama Tome Bebića, nekim piscima, glumcima i nekim ridikulima. I pripadam im posve. Onom čovjeku koji me je jedne studenačke večeri upozorio da ne pijem iz česme ponad Ujevićih stihova jer govna pišaju unutra, a onda zatražio pet kuna za pivo, pa do nekih drugih s kojima sam se smijao i koje sam razumio. Ali ovdje strasno i bez ostatka branim Gibonnija. Neka si stao u kuglof, neka si zgazio to licemjerno, prešećereno, gadljivo lice naše stvarnosti, neka si skočio na taj stol i po njemu prohodao kao po vodi. I neka se sad ispričavaš, radi što hoćeš, nikad ti ništa neću zamjeriti. Jer tom si šetnjom i ne htijući ušao u legendu, oživio si Östlundov Kvadrat i onog nepodnošljivo uznemirujućeg tipa koji rasturi zabavu gurajući svima istinu o njima u lice.

“Zašto se nisu cijepili – odrednice stavova o cijepljenju protiv Covida” naslov je još jednog istraživanja znanstvenika s Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu te Instituta za društvena istraživanja, koje je na spomenutom simpoziju predstavila psihologinja s Filozofskog fakulteta Mirjana Tonković. Istraživanje je, na više od tisuću ispitanika, obavljeno u tri vremenska razdoblja: u kasno ljeto 2020. i 2021, te u siječnju ove godine. Vjerojatno je najzanimljiviji nalaz onaj koji sugerira da vladina kampanja za cijepljenje nije bila učinkovita: od ispitanika koji su u drugome valu ispitivanja izjavili kako još nisu odlučili hoće li se cijepiti, u trećem valu cijepljeno je manje od polovine. Vladina kampanja, dakle, “nije uspjela pridobiti neodlučne”, zaključak je istraživanja. No, istraživači su zaključili i da je “namjera cijepljenja visoko povezana sa stavovima o cijepljenju, što je važno, jer se na stavove može utjecati”.

Djeca i mladi uvelike nisu osjetili teške fizičke posljedice virusa COVID 19, ali kriza uzrokovana pandemijom koja je promijenila i njihov način života utjecala je na njihovo mentalno zdravlje. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, pristup uslugama zaštite mentalnog zdravlja za djecu i adolescente u pandemiji je prekinut u više od dvije trećine od 130 ispitanih zemalja, dok je pristup školskim psiholozima prekinut u gotovo 80 posto zemalja. Anksioznost i depresija čine oko 40 posto ovih dijagnosticiranih mentalnih poremećaja; ostali uključuju poremećaj pažnje, odnosno hiperaktivnosti, poremećaj ponašanja, intelektualnu nesposobnost, bipolarni poremećaj, poremećaje prehrane, autizam, shizofreniju i poremećaje osobnosti. Valja pritom napomenuti da je istraživanjem bilo obuhvaćeno samo pet europskih zemalja – Španjolska, Ukrajina, Velika Britanija, Njemačka i Francuska.

Aleksandra Vučića, ako je verovati njegovim medijima, želi da ubije pola naše Galaksije, uključivo i Eskime i jogi-letače. A sada to želi, je li, i Goran Marković! Na zlog „atentatora“ Markovića obrušilo se celokupno režimsko propagandno osoblje, koje zahteva da se slavni režiser uhapsi ili bar smesti u ludnicu. Kako će se sve ovo završiti? Teško je reći. Male su šanse da će se vlast osmeliti da uhapsi Gorana Markovića, ipak bi to bio svetski skandal. Pitanje je i da li im je ovo spinovanje baš potpuno uspelo, jer su mnogi građani Srbije već odavno pročitali njihove kerefeke. Sa druge strane, ovo je još jedan pokazni primer kako prolaze oni koji su u Srbiji kritičari vlasti. I kako im se – kampanjski – pokušavaju uništiti životi. I zastrašiti. Ali, ponekad naiđu na tvrd kamen. Sigurno je da Marković neće zaćutati. Zbog toga što on nije samo veliki režiser nego i veliki dasa, jedan od onih zbog kojih nije baš skroz ponižavajuće živeti danas u Srbiji.