Proroci ne postoje. Postoje samo oni dovoljno očajni da u proroke povjeruju. Mesijanizam se kroz povijest provlačio i provlači se na bezbrojne načine, često oblikujući sam njezin koncept, ideju koja je u nekom vremenu i za neke ljude određuje. Posebno plodno tlo za proroke svih vrsta uvijek je bila umjetnost. Jednako ona na glasu kao „visoka“, kao i ona prokazivana ili slavljena kao popularna. 

A u svemu tome rijetko se kome pripisivalo mesijanske moći i aure koliko rock zvijezdama. Već i vizualno ti su duhovni pastiri odavno ocvalih boomera i sporijih milenijalaca često podsjećali na Krista. Barem na onaj njegov kičasti, kanonski katolički prikaz, lažan koliko i sve ostalo. 

Generacije hormonima i najrazličitijim opijatima obeznanjene mladeži, uključujući i moju, u tekstovima su rock pjesama sricale psalme. Čitale proročanstva. Pankeri su se, kad su se pojavili, takve uloge manifestno odrekli. Na nju su gledali s prijezirom. Podrivali je i ironizirali. Samo da bi se, koju godinu kasnije, i njihove na pivskim podmetačima nažvrljane anti-parole upijale poput sura koje su nam o našoj vlastitoj stvarnosti otkrivale više od svih onih navodno svetih knjiga zajedno. 

Mehanizam je nepogrešiv. I ne pravi velike razlike između Dylana i Jima Morissona s jedne i Joea Strummera s druge strane. I sam, uostalom, negdje duboko u sebi još uvijek pomalo vjerujem u budalaštinu koju sam devedeset i neke godine sprejem nažvrljao na trafostanici: „Johnny Štulić je bog“. Pogotovo zato što drugih bogova nemam. A svakom od nas, zaista, ponekad zatreba mršava utvara utjehe. 

Drugu pandemijsku godinu zatvaram kratkom plejlistom posvećenom bolesti i infekciji. Tim sada žalosno ispunjenim „proročanstvima“ koja su se tekstovima jugoslavenskog punka i novog vala otpočetka širila kao sami njihovi virusni uzročnici. Bolest, trulež i zaraza, uostalom, stoje u samom temelju punk metaforike, i razloge tome nije teško dokučiti. Kako u svijetu, tako i kod nas. Dvije nevjerojatno važne – uz „Televizore“ Prljavog Kazališta – pionirske single-ploče domaćeg punka pogoni upravo rečena metaforička mašina. Slovenski Pankrti 1978. godine debitiraju ničim drugim do obznanom da je „Ljubljana bolesna“. Prorok hrapavog glasa zvao se Pero Lovšin.

Nepunu godinu nakon svoj prvi mali vinil dočekali su i riječki Parafi, pod vodstvom Valtera Kocijančića. Stanje u najvećoj našoj luci i tad je, čini se, bilo alarmantno. Samo što uzročnici nisu bili virusi, čak niti punk-epidemija koja se u to vrijeme počela eksplozivno širiti iz Londona. U Koncijančićevim očima epicentar zaraze nalazio se mnogo bliže. Otprilike negdje na Ponte Rossu. „Rijeka boluje / Rijeka je zaražena / Zarazila je šminka / Zarazio je Trst“ – ta pjesma sa svojim gradom u imenu ostaje svakako jedna od njegovih električnih himni. U zdravlju i bolesti. Ili kako se već ono kaže. 

Dvije godine kasnije, stvar je odavno bila izvan kontrole. Punk i new wave, s njima i pripadajuća pošast, Savom su se spustili i u Beograd, usidrivši se u miješani mulj na ušću. Nastupni album Električnog Orgazma iz 1981. donosi već znatno slojevitiji zvuk. Hladan i otuđen. Tekstove koji polaze od toga da su ljudi koji se sudaraju i mimoilaze u sivom gradu jedini drugima virusi. Najopasnije prepreke. Klopke. Toksičan je u ovoj pjesmi jedino čovjek, i oni oko njega su toga svjesni. On – to jest ona – „širi infekciju“. 

Svakako je na neki način zabrinjavajuće što se i u sljedećem broju kao širitelj zaraze javljaju žene. Ne bilo kakve žene. „Loše žene“. One šire zarazu. Bilo bi suviše benevolentno pripisati to isključivo muškoj iskaznoj perspektivi. Duhu vremena. Svjesno ili nesvjesno, patrijarhat itekako stanuje i u rokenrolu. Možda ga ne bi bilo posve pogrešno smjestiti i u samu njegovu srž. Niški darkeri Dobri Isak pripadaju trećem epidemijskom valu. Naslovna pjesma s njihovog jedinog demo-albuma iz 1986. godine zvuk je dodatno zamrznula, pretvorivši ga u priručnu, u noći izgubljenu klizaću stazu. Njome su, kroz desetljeća koja će uslijediti, u naš život s praskom uklizale pošasti od virusa često mnogo zaraznije. Smrtonosnije. Pošasti od kojih se nismo niti približno oporavili u času kada nas je, na prepad, zaskočila ova virusna dosada. Zaraza bez svoje slike i zvuka. Zaraza na koju nitko ne pleše. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"