ZA ŠTO SMO SE ONO BORILI

Pobjeda nad Srbima ili nad zlom

ritn by: Ahmed Salihbegović | 05.08.2016.
ZA ŠTO SMO SE ONO BORILI: Pobjeda nad Srbima ili nad zlom
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti - pobjede nad kim, i zahvalnosti za što? Odgovor se u oba slučaja račva u dvije oprečne opcije, i oba puta proizlazi iz ishodišne dvojbe: je li to bio rat protiv Srba, kao naroda u cjelini odnosno njegovih dijelova u Hrvatskoj i u (dijelu) Bosne i Hercegovine, dakle u pravilu svih (ovdašnjih) Srpkinja i Srba osim neke povremene iznimke koju ćemo proizvesti u "počasnog arijevca" za pokazivanje svijetu ili dobivanje dodatne "ruke" u Saboru, ili je to bio rat za obranu od zločinačkog projekta velikosrpstva koji nije uključivao samo teritorijalnu ekspanziju nego u samoj svojoj srži i "čišćenje" tako “oslobođenih” područja od nesrpskog stanovništva, a i od nepoćudnih srpskih "izdajica".

Za što smo se mi borili?

To je, uz povike „četnici“ i „marš iz Hrvatske“, pitanje koje je jučer uzvikivalo stotinjak ratnih veterana, nabrzinu pristiglih na središnji zagrebački trg kako bi silom spriječili tihi skup dvadesetak predstavnica i predstavnika nevladinih udruga, koji su namjeravali mirno, bez riječi i ometanja prolaznika, iskazati ojađenost zabranom njihovog najavljenog okupa prisjećanja na nepravdu počinjenu civilima poubijanima mimo ratne neizbježnosti tijekom i osobito nakon operacije Oluja.

Ma koliko bi se moglo ukazivati da ti nasilnici nisu stvarni predstavnici većine nekadašnjih branitelja, kao i da su među onima koji ih iz sjene potiču uglavnom osobe koje rat nisu ni osjetile, a neke su i još onda surađivale s neprijateljskom stranom, to je sporedno u odnosu na važnost tog pitanja - za što su se borili.

Zašto su u pogibelj, a mnogi i u pogibiju ili doživotnu tjelesnu i(li) duševnu osakaćenost, kretale ne samo postrojbe MUP-a i HV-a u proljeće i ljeto ‘95, nego i dragovoljci i unovačenici ZNG-a, MUP-a i HOS-a u ljeto i jesen puno neizvjesnije ‘91.? Na taj su upit i njima i cijeloj javnosti sve ove protekle godine i desetljeća, jedni davali neistinite ili poluistinite odgovore, a drugi to zamućivali vlastitom nemuštošću ili kukavištvom.

One treće, koji bi i znali o tome govoriti bistro i odvažno, poguralo se na rub ili i uklonilo iz svijeta živih. Ne možemo znati da imotsko-zagrebački lucidni bard pisane i govorene riječi, uznik za slobodu i dostojanstvo Hrvatske i doajen odmjerenog liberalizma prijemčivog i masi izvan intelektualnih kružoka, nije preminuo dijelom i od posljedica udara vojničkom kopčom u već tada staračku glavu, koji mu je, naručeno i nekažnjeno poput Punišinih hitaca u Radiće i radićevce u beogradskoj skupštini sedam desetljeća ranije, „podario“ pijani huligan pripušten u gardijsku odoru. Lako je zamislivo i da je život skraćen i zdravlje narušeno čestitom slugi prava i pravednosti, koji ni prije ni nakon ‘90. nije htio biti na strani represije nego uz slabe, kad ga je, pred očima doministra policijotskog usred svojedobno prestižnog zagrebačkog hotela, ničim osim hirom vlastite nedodirljivosti potaknuta, izmlatila „pratnja“ kasnijeg haaškog osuđenika, a ranijeg kriminalca iz ladice u kojoj se objedinjuju sve tri zlokobne u-riječi (ustaša, udbaš, ubojica).

U Hrvatskoj opustošenoj i proizvodnjom „elita“ toliko drukčijih od spomenute dvojice skromnih velikana, Vlade Gotovca i Slobodana Budaka, nije se ni moglo očekivati razjašnjenje temeljnih pojmova. Pa se i vraća to jučerašnje pitanje, za što su se borili, ili ono današnje, iz usta još jednoga uzurpatora govorenja u ime svih (ili većine) nekadašnjih branitelja, koji se na službenoj proslavi u Kninu patetično javno ispričao, „jer nismo dovršili posao“.

A time ostaju nedorečena i oba pojma u današnjem prazniku. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti - pobjede nad kim, i zahvalnosti za što? Odgovor se u oba slučaja račva u dvije oprečne opcije, i oba puta proizlazi iz ishodišne dvojbe: je li to bio rat protiv Srba, kao naroda u cjelini odnosno njegovih dijelova u Hrvatskoj i u (dijelu) Bosne i Hercegovine, dakle u pravilu svih (ovdašnjih) Srpkinja i Srba osim neke povremene iznimke koju ćemo proizvesti u „počasnog arijevca“ za pokazivanje svijetu ili dobivanje dodatne „ruke“ u Saboru, ili je to bio rat za obranu od zločinačkog projekta velikosrpstva koji nije uključivao samo teritorijalnu ekspanziju nego u samoj svojoj srži i „čišćenje“ tako „oslobođenih“ područja od nesrpskog stanovništva, a i od nepoćudnih srpskih „izdajica“.

Ako su neprijatelj Srbi, bili, a dijelom i ostali jer se neki još „drznu“ biti ministri i voditi elektroničko medijska vijeća, umjesto da „znaju gdje im je mjesto“ kako im je u prajm tajmu nacionalne dalekovidnice „savjetovao“ nedavni splitski gradonačelnik, onda su i „drastičniji incidenti“, od gospićkog ubojstva starice, preko sljemenskog silovanja i ubijanja djevojčice, pa do osječkih točenja spaljujuće kiseline u grla pohvatanih sugrađana, tek epizode konačne pobjede, a i te su dotične žrtve dijelom same krive, pa i kad im je poput te djevojčice majka Hrvatica, jer u cjelini „sami su to tražili“, a pojedinačno „zašto su uopće dotad ostajali“, odnosno zašto nisu već bili otišli „tamo gdje se neće osjećati ugroženo“, kako je nedavno „dužnosnik broj dva i operativac broj jedan“ najveće nam stranke poručio čelniku još uvijek najbrojnije manjinske zajednice u Lijepoj našoj.

Iz takve vizure, jasno je da se četnicima prozove i smrću prijeti i donedavnim ministrima znanosti i ratnih veterana, i bez obzira što su obojica bili branitelji, potonji na vjerojatno najtežem četvornom kilometru u cijeloj RH u to vrijeme, jer automatski ih diskvalificira to što je jedan od njih Srbin, a za drugog smo od birtijske izvještajne službe opetovano doznali da je srpski zet. A oni čistokrvni Hrvati koji ni se ni brakom nisu ogriješili o „čistoću“ nacije, još i gori su - jer izdajnik je uvijek najveći neprijatelj - ako pametuju o pravima svih, od Srba i Roma preko gejeva i razvedenih žena, pa do crnaca i sirijskih izbjeglica, čak do životinja i bilja, umjesto da se drže navek poznatih sentenci, „Srbe na vrbe“, „Bosance u lance“, „ubij ubij pedera“, „zgazit ću te ko psa“, „mačiće u vreću zavezati, pa u vodi podaviti“, „tuci ženu neposlušnu, a ako i ne znaš zašto, znat će ona“. 

Ako je, međutim, neprijatelj bio Milan Paroški kad huška: „svakog Hrvata il’ Mađara koji kaže da Baranja i Slavonija nije Srbija, ubijte k’o kera pored tarabe“; i Vojislav Šešelj kad se u televizijskom programu naslađuje „savjetima“ da se „Hrvate kolje za’rđalom kašikom, da umru i od trovanja a i da klanje dulje traje“; i Ratko Mladić kad govori „uživam da vas mučim“, dok ne dopušta snimateljima prolaz prema selima u kojima su njegovi rambovsko naoružani „junaci“ masakrirali uplašene civile; i četa monstruma s kokardama i petokrakama kad ulazeći u Vukovar napola zavijajući odpola mumljajući „pjeva“: „Slobo pošalji nam salate, bi’će mesa kla’ćemo Hrvate“, a to sve jesu odvratni neprijatelji vrijedni likvidacije bilo kojim oružjem, u tom slučaju se danas ispravno i zasluženo slavi pobjedu nad takvima, a i povezivanje sjevera i juga Hrvatske koju su htjeli i okupacijom njenog središnjeg dijela iscrpljivati i otjerati u propast ili podređenost, ali u tom slučaju su i srpske starice i starci pobijeni i u danima i tjednima nakon Oluje itekako naše i bolne i žrtve, kao i njihovi jednako nedužni sunarodnjaci koji su ranije mučeni i ubijani u Pakračkoj poljani i drugdje.

Iz takvoga gledišta, jedinog ispravnog, domovinska zahvalnost je dragocjena prema svima koji su osujetili ili bar naknadno kaznili bilo koji i čiji zločin nad bilo kojom bespomoćnom osobom ili skupinom, a nipošto je ne zaslužuju oni koji to zataškavaju ili se naslađuju nad „našim“ dijelom tih zlodjela, i žale jedino da toga nije bilo i više, jer takvi spadaju u istu priču s onima „s druge strane“ koji ne samo na stadionima uživaju u „domišljatosti“ poruka poput „nož žica Srebrenica“.

Lupiga.Com 

Naslovna fotografija: sibenik.in


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IVAN ERGIĆ: Povratak

    16.10.2019.

    Ivan Ergić

    IVAN ERGIĆ: Povratak

  2. FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

    01.10.2019.

    Nataša Škaričić

    FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

  3. BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

    30.09.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije