TKO JE TU - TKO

U čemu se razlikuju Josip Perković i Zdravko Mustač?

ritn by: Ivica Đikić | 24.01.2014.
TKO JE TU - TKO: U čemu se razlikuju Josip Perković i Zdravko Mustač?
Od svih pravnih i političkih teorija o tome zašto je Mustač oslobođen a Perković isporučen u minhenski zatvor, uključujući i onu koja kaže da se naprosto radi o tome da jedan od njih dvojice nije znao izabrati pravu adresu prebivališta, ovom potpisniku fikcionalno najzavodljivijom čini se ona po kojoj je netko i u ovom post scriptumu karijera Zdravka Mustača i Josipa Perkovića odlučio pokazati tko je tu – tko. A Mustač je uvijek bio neusporedivo važniji od Perkovića, premda se takav dojam ne može steći na osnovu višegodišnjeg praćenja hrvatskih medija. Za razliku od Mustača koji je ranih devedesetih imao osobnu Tuđmanovu zaštitu, Perković je bio potreban tek da probisvijete i vucibatine nauči prljavom zanatu.

Zdravko Mustač (1942.), umirovljenik iz Svete Nedelje u Zagrebačkoj županiji, čitavu je pravosudno-medijsko-političku trakavicu poznatu pod nazivom „Lex Perković“ popratio s ukupno dvije riječi: „Ništa važno.“ Te dvije riječi procijedio je kad su ga novinari sačekali pred ulazom u Županijski sud u Velikoj Gorici i upitali ga što očekuje: „Ništa važno.“ Nešto kasnije, velikogorički sud presudio je da se odbija zahtjev za izručenjem prvooptuženog Zdravka Mustača, najprije jugoslavenskog a potom Tuđmanovog visokorangiranog obavještajca, Saveznoj Republici Njemačkoj zbog optužbe da je, kao načelnik republičke Službe državne sigurnosti (1982. – 1986.) u Zagrebu, sudjelovao u ubojstvu hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića u mjestašcu blizu Münchena 1983. godine. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se žalilo na ovu presudu. Mustač je od 1986. do 1991. bio načelnik savezne Službe državne sigurnosti u Beogradu, a od 1991. pružao je profesionalne usluge novoj hrvatskoj vlasti. Sva je prilika da će presuda donesena na sudu u Velikoj Gorici ovih dana postati pravomoćna.

Josip Perković
Od tipova za koje je ranije čuo po liniji „neprijateljske propagande“ ili najobičnijeg kriminala Perković je ranih devedesetih napravio hrvatsku vojnu obavještajnu službu (FOTO: Željko Peratović/Lupiga.Com)

Josip Perković (1945.), umirovljenik iz Zagreba i Mustačev suoptuženik za Đurekovićevo smaknuće te njegov podređeni u vrijeme minhenske likvidacije, dosad je dao dugometražne intervjue Večernjem listu i Jutarnjem listu. U herojskoj i mučeničkoj ispovijedi uplašenog starca nije se našao ni milimetar prostora za nešto nalik – kontekstu. Josip Perković, kao i Zdravko Mustač, proveo je cijeli svoj radni vijek kao službenik tajne političke policije. Dugi niz godina za život je zarađivao zauzimajući više i visoke funkcije u političkoj policiji koja je ubijala i mučila protivnike režima ili ljude koje je režim označio neprijateljima, bio je važan u Službi koja je uhodila i prisluškivala nedužne građane, i koja je ljudima nemilosrdno zagorčavala život, vrlo često bez ikakva razloga.

U većem dijelu Perkovićeve uspješne karijere (1970. – 1991.) režim je bio komunistički, a Služba je nosila ime – Služba državne sigurnosti. U kraćem dijelu te karijere (1991. – 1998.) režim je bio Tuđmanov, nacionalistički, dok su Službe nazvane – Službom za zaštitu ustavnog poretka i Sigurnosno-informativnom službom. Županijski sud u Zagrebu donio je odluku da se drugooptuženog Perkovića izruči Njemačkoj, a tu presudu – unatoč žalbi Državnog odvjetništva – potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

OVO JE OBIČNO ZASTRAŠIVANJE: "Posjetili" svjedoka koji je optužio Josipa Perkovića za ratne zločine

Od svih pravnih i političkih teorija o tome zašto je Mustač oslobođen a Perković isporučen u minhenski zatvor, uključujući i onu koja kaže da se naprosto radi o tome da jedan od njih dvojice nije znao izabrati pravu adresu prebivališta, ovom potpisniku fikcionalno najzavodljivijom čini se ona po kojoj je netko i u ovom post scriptumu karijera Zdravka Mustača i Josipa Perkovića odlučio pokazati tko je tu – tko. A Mustač je uvijek bio neusporedivo važniji od Perkovića, premda se takav dojam ne može steći na osnovu višegodišnjeg praćenja hrvatskih medija: u tom detalju možda se skriva i dio razloga oprečnosti dviju sudskih odluka.

Zdravko Mustač
Mustač je imao dovoljno pameti da se nikome ne zamjera i da ne skreće pažnju na sebe (FOTO: novilist.hr)

Zašto je, na primjer, sudski postupak vezan za ubojstvo Stjepana Đurekovića poistovjećen s Perkovićem, a ne s njegovim tadašnjim šefom Mustačem? Ili ovako: ima li dosadašnji tok ovog slučaja ikakve veze s time što je nekome uspjelo da se sva svjetla usmjere na manje važnu od te dvije persone, pod pretpostavkom, naravno, da sve ovo čemu svjedočimo posljednjih mjeseci nije plod slučajnosti, što također nije mudro isključiti?

Zdravko Mustač spada u krug od nekoliko najvažnijih i najupućenijih nepoznatih aktera krvavog jugoslavenskog raspada, odnosno hrvatskog osamostaljenja. Bio je šef savezne tajne policije kad se Jugoslavija počela cijepati unutar sve krhkijeg jednopartijskog režima, a početak rata u Hrvatskoj dočekao je na funkciji zamjenika predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske. Predstojnik je bio Josip Manolić. Mustač je neko vrijeme ostao na zaklonjenim ali važnim položajima u tajnoj službi: umio je više-manje preslikati organizaciju i metode Službe u novi ideološki kontekst, imao je dokumentaciju o svakom čovjeku iz Hrvatske, a i šire, koji je radio za jugoslavenske tajne policije, znao je čime raspolaže i kako razmišlja suprotna strana, bio je sposoban svojim kanalima otvoriti mnoga vrata i doći do vrijednih informacija.

Zatim je sklonjen u još dublju zavjetrinu: postao je, što se uporno prešućuje, savjetnik za sigurnost u Kaptol banci čiji je većinski vlasnik bio Dejan Košutić, poduzetni unuk Franje Tuđmana. Tuđman je tako poručio da je Mustač pod njegovom osobnom zaštitom, e kako nekom nadobudnom ne bi palo na pamet da ga javno proziva zbog prošlosti ili da mu na bilo koji način radi o glavi. Tuđman i Mustač znali su što ih vezuje.

josip Perković
Perković na početku puta za Njemačku (FOTO: Novilist.hr)

Josip Perković, pak, nije se dugo zadržao kod Manolića, to jest u novoformiranoj Službi za zaštitu ustavnog poretka u kojoj se našla glavnina domaćih udbaša voljnih da služe novoj vlasti. Perković je istisnut iz SZUP-a jer je stalno želio dokazivati svoju važnost, a mislio je da je važniji nego što je zaista bio. Poslan je da odanost prakticira u Ministarstvu obrane, kod ministra Gojka Šuška i skupine lokalnih članova i simpatizera ekstremnog emigrantskog Hrvatskog državotvornog pokreta, predvođenog Nikolom Štedulom: od tih tipova – za koje je ranije čuo po liniji „neprijateljske propagande“ ili najobičnijeg kriminala – Perković je ranih devedesetih napravio hrvatsku vojnu obavještajnu službu (SIS).

Perković je bio potreban da probisvijete i vucibatine iz zapadne Hercegovine, Dalmatinske zagore i zagrebačkih doseljeničkih predgrađa nauči prljavom zanatu, da odobrava postojanje njihovih javno-privatnih mučilišta od Lore do Kerestinca (pa i da – prema nekim optužbama – sudjeluje u iživljavanju nad srpskim zarobljenicima i civilima), da ilegalno uvozi oružje... Kad im više nije bio potreban, od 1993. pa naovamo, počeli su mu sapunati dasku: Tuđman i Šušak donekle su ga štitili, a odnekle su puštali da se brani sam. U tim žestokim unutrašnjim špijunskim bitkama stekao je mnoštvo neprijatelja, pa i nekih vrlo bliskih njemačkoj tajnoj službi s kojom je, prema nekim informacijama, prije smrti kontaktirao i Stjepan Đureković. Perković se tako ispostavio za idealnu, i usput jedinu, metu antiudbaških akcija koje su, više-manje, bile zabranjene za Tuđmanova života. Mustač je, osim moćne zaštite, imao i dovoljno pameti da se nikome ne zamjera i da ne skreće pažnju na sebe. I da se nastani u Svetoj Nedelji.

Premda je prilično nepristojno titulirati Perkovića žrtvom, neovisno o tome je li dotični, zajedno s Mustačem, kriv za ubojstvo Đurekovića ili je potpuno nedužan, njegovo izručenje Njemačkoj teško je okarakterizirati samo realizacijom pravde i pravne procedure. To izručenje, između ostalog, rezultat je starih i novih međušpijunskih obračuna u Hrvatskoj i Njemačkoj, zatim domaćih političkih previranja i inaćenja, pa dvojbene – ako ne i sasvim pogrešne – primjene Zakona o pravosudnoj suradnji s članicama EU, te Perkovićeve trajne sklonosti da se pravi važan i njegova trajnog deficita samokritičnosti. I kobne pogreške u izboru adrese prebivališta.

Lupiga.Com u suradnji s www.novossti.com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ništa ni o čemu

    25.02.2020.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ništa ni o čemu

  2. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Operetna kič državica

    20.02.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Operetna kič državica

  3. ŽIVJETI BEZ NACIJE: Meni samom odavno je jasno - nikom ne pripadam

    07.02.2020.

    Predrag Finci

    ŽIVJETI BEZ NACIJE: Meni samom odavno je jasno - nikom ne pripadam

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije