Vlast i političke stranke nastavljaju ignorirati bolne obljetnice hrvatskih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, ali ih se sjećaju aktivisti za ljudska prava. Nekoliko udruga iz Zagreba i Sarajeva zajednički su u ponedjeljak i utorak u Zagrebu i BiH obilježile 31. obljetnicu masakra u Ahmićima, podsjećajući da već godinu dana od zagrebačkih vlasti nisu dobile odgovor na svoj zahtjev da jedan trg u Zagrebu imenuju po žrtvama ahmićkog masakra.

Pokolj bošnjačkih civila u Ahmićima najveći je ratni zločin u ratu HVO-a i Armije BiH. Činjenično je temeljito rekonstruiran u nekoliko presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), a najtemeljitije u nepravomoćnoj presudi šestorici optuženih pripadnika i nižih zapovjednika HVO-a u srednjoj Bosni: braći Zoranu i Mirjanu Kupreškiću, njihovom rođaku Vlatku Kupreškiću, Dragi Josipoviću, Vladimiru Šantiću i Draganu Papiću, koju je sudsko vijeće Haškog suda izreklo 14. siječnja 2000. godine. U žalbenom postupku oslobođeni su Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić dok je Dragan Papić oslobođen već u prvostupanjskom suđenju. Prvostupanjske presude Dragi Josipoviću i Vladimiru Šantiću na 15 i 25 godina zatvora, u žalbenom postupku snižene na 12 i 18 godina zatvora. No, neovisno o naknadnim oslobađajućim presudama, žalbeno vijeće nije osporilo činjeničnu rekonstrukciju zločina iz prvostupanjske presude.

INTERVJU-BRANKA VIERDA: „Nacionalni mit je za neke u Hrvatskoj vrlo lukrativan, njime održavaju svoju moć“

BOLI KAD SE RANE OHLADE: Na poprištima zločina s veteranima zaraćenih vojski

KORDIĆ PROZVAN S CRKVENOG OLTARA U RODNOM GRADU: „Strašno je da govorimo javno da bismo ponovili svo zlo“

U tom dokumentu stoji: “U samo nekoliko sati 16. aprila 1993. oko 116 stanovnika Ahmića, seoceta u srednjoj Bosni, pobijeno je, uključujući žene i djecu, a njih oko 24 je ranjeno; uništeno je 169 kuća i dvije džamije. Žrtve su bili Muslimani – civili.” Suci su utvrdili kako u Ahmićima u trenutku napada nije bilo vojnih postrojbi Armije BiH, “već su HVO i vojna policija u stvari iskoristili odsustvo Armije BiH kako bi izveli iznenadni napad na selo. Hrvati su provodili politiku 'spaljene zemlje', kako bi potpomogli ostvarenje cilja da, kako je to rekao jedan od svjedoka, 'ovim tlom više nikad ne gazi muslimanska noga'”.

“Napad je izvršen na neizrecivo okrutan način, pri čemu nisu pošteđeni životi ni žena ni djece. Sve u svemu, šteta i zlo koje su Hrvati nanijeli muslimanskom civilnom stanovništvu nisu bili usputni; to je bila primarna svrha napada”, navod je iz presude. Istodobno, u presudi se priznaje kako je rat HVO-a i Armije BiH u srednjoj Bosni bio iznimno kompliciran i obostrano okrutan, ali suci su konstatirali da se “optuženi ne mogu pozivati na činjenicu da su navodno i Muslimani činili zvjerstva nad hrvatskim civilima”.

Građani Hrvatske dužni su tražiti da njihova vlast prizna zločin svojih prethodnika i da obešteti žrtve (FOTO: YIHR) 

U presudi je iznesen i opći moralni sud koji i danas ima veliku težinu: “Bez ikakve sumnje, događaji u Ahmićima 16. aprila 1993. ušli su u povijest kao jedan od najstrašnijih primjera nečovječnosti čovjeka prema čovjeku. Danas se ime tog malog sela mora dodati dugom spisku nekad nepoznatih gradova i sela koji nas danas podsjećaju na gnjusna nedjela, na čiji spomen zadrhtimo od užasa i srama: Dachau, Oradour sur Glâne, Katyn, Mazabotto, Soweto, My Lai, Sabra i Shatila, i tolika druga”.

Odnos hrvatskih vlasti prema odgovornosti za Ahmiće najbolje se vidi u činjenici da Hrvatska nije obeštetila žrtve, ali zato jest Antu Sliškovića, ratnog načelnika vojne sigurnosne službe SIS HVO-a. On je 2000. godine u Hrvatskoj bio uhićen pod sumnjom da je suodgovoran za pokolj u Ahmićima, nakon što se nekoliko godina krio pod lažnim identitetom. Istraga je trajala šesnaest godina, da bi 2016. godine bila i službeno obustavljena. Slišković je potom Hrvatsku tužio sudu, koji je državi naložio da mu isplati odštetu od 75.000 kuna.

Ovogodišnje komemoriranje žrtava i obljetnicu zločina organizirale su nevladine udruge iz Zagreba i Sarajeva: Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije UDIK iz Sarajeva te zagrebačke udruge Centar za žrtva rate Rosa, Centar za građansku hrabrost, Centar za suočavanje s prošlošću Documenta, Ženska mreža Hrvatske i Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR).

Politički pritisak urodio plodom, od plakata ostala samo mračna pozadina (FOTO: YIHR)

YIHR je sam organizirao nekoliko dojmljivih akcija: u Ahmićima i u Zagrebu postavili su jumbo plakate s podsjećanjem na zločin. U Zagrebu su postavili tri plakata, od kojih je jedan uništen već prvi dan. Zanimljivo je da je na plakatima postavljenim u Zagrebu kao jedan od financijera projekta naveden i Ured za ljudska prava hrvatske Vlade. Lupiga doznaje da činovnici Ureda nisu znali u što će točno biti utrošen dio novca iz YIHR-ova projekta “Mladi se sjećaju zaboravljenih”, u sklopu kojega su plakati tiskani i postavljeni. U Ahmićima, uz magistralnu cestu, plakat s natpisom “Oprostite u ime građana Republike Hrvatske – 16. 4. 1993.” aktivisti YIHR-a postavili su u petak, 12. travnja. Dan kasnije, vlasnik billboarda je izvrgnut “političkom pritisku” da ukloni plakat, što je on u nedjelju, 13. travnja i učinio. Tko ga je točno zvao i pritiskao, nije se doznalo. 

U ponedjeljak, 15. travnja, aktivistkinje YIHR-a “preimenovale” su Trg Franje Tuđmana u širem središtu Zagreba u “Trg ahmićkih žrtava”: ispod natpisa sa službenim imenom postavile su svoju, alternativnu ploču. Prolaznici su uglavnom ravnodušno, i s tek usputnom znatiželjom, promatrali akciju koja je održana u vrijeme poslijepodnevne špice, ali nije bilo ni incidenata: provociranim se osjetio tek jedan prolaznik koji je ipak brzo šmugnuo u tramvaj kada smo mu ponudili da cijelu stvar komentira pod imenom i prezimenom.

U utorak, na dan zločina, u 17 sati, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u središtu Zagreba YIHR je organizirao javni razgovor o posljedicama, značenju i odnosu Hrvatske prema zločinu u Ahmićima i ratu HVO-a i Armije BiH. Sličan je razgovor održan i dva dana ranije u Ahmićima, a ondje je govorio i Adnan Zec, mještanin Ahmića koji je 16. travnja 1993. imao trinaest godina, a u napadu je ranjen, dok su mu otac i majka ubijeni.

“Ahmići su vrh ledenog brijega svih ratnih i nacionalističko-ekspanzionističkih politika Hrvatske prema BiH", kaže Nela Pamuković iz Centra za žrtve rata Rosa (FOTO: YIHR)

Na Trgu bana Jelačića u Zagrebu u utorak u podne održano je prosvjedno stajanje s popisom 116 žrtava i crnim transparentom “Ahmići – 16. 4. 1993.”

“Ahmići su vrh ledenog brijega svih ratnih i nacionalističko-ekspanzionističkih politika Hrvatske prema BiH. Odnos prema ovom ratnom zločinu primjer je hrvatskog odnosa prema suočavanju s prošlošću. Smatramo da se regionalna suradnja, poštovanje i solidarnost mogu izgrađivati ako prošlosti pristupamo iskreno i odgovorno. No, i poslije tri desetljeća u Hrvatskoj ne vidimo pomake u smjeru preuzimanja odgovornosti za zločine počinjene u njeno ime”, pročitala je na prosvjedu Nela Pamuković iz Centra za žrtve rata Rosa.

Spomenute nevladine organizacije od Grada Zagreba traže da jedan trg imenuje po žrtvama zločina u Ahmićima. Zahtjev su poslali još u ožujku prošle godine. Odgovora do danas nema. Zašto? Vlast Tomislava Tomaševića dužna je odgovoriti. Nitko, naravno, ne misli da Možemo! tu odgovornost izbjegava pozivajući se na hipokritske argumente koje rabi desnica, prema kojima su i Bošnjaci činili zločine nad Hrvatima. To naravno, nitko ne osporava – uostalom, aktivisti koji svake godine organiziraju obilježavanje bolne obljetnice u Ahmićima, u više su navrata odali počast hrvatskim žrtvama u bosanskohercegovačkom selu Trusini. No odgovornost jednih ne može poništiti odgovornost drugih. Građani Hrvatske dužni su tražiti da njihova vlast prizna zločin svojih prethodnika i da obešteti žrtve - to iz godine u godinu poručuju aktivisti za ljudska prava, svjesni da živimo u vremenu u kojemu su najčasnije - unaprijed izgubljene bitke.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: YIHR

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.