RUGALA SE SOVA SJENICI

Opet juriša vitez sporednoga lika, Željko Reiner

ritn by: Žarko Puhovski | 16.01.2020.
RUGALA SE SOVA SJENICI: Opet juriša vitez sporednoga lika, Željko Reiner
Željko, vitez-sporednoga-lika, Reiner opet je odlučno, a dezorijentirano, izjahao u pohod na široka prostranstva javne komunikacije. U nakani privođenja rečenih prostranstva moralu i uljudbi, prsimice se bacio na neprijatelje pravih vrijednosti kako bi dokazao vlastitu ćudorednu superiornost. Objekt je njegovih ataka, po drugi puta u dva mjeseca, Krešo Beljak, javnik sklon brzome okidanju, te stoga odlikovani objekt (ne samo) vitezove pažnje. Prije dva mjeseca Beljaka je – nakon što je ovaj ustvrdio da je Tuđman „otac korupcije u Hrvatskoj“ – Reiner ocijenio kao osobu koja „Tuđmanu nije dostojna ni obrisati cipele“. Kako mu ova ekspedicija u prašumu javne moralnosti nije donijela dovoljno toliko željenih PP (političkih poena), vitez Željko je, u niskome startu, jedva čekao drugu prigodu. A kod Beljaka za to i nije trebalo proći previše vremena.

Željko, vitez-sporednoga-lika, Reiner opet je odlučno, a dezorijentirano, izjahao u pohod na široka prostranstva javne komunikacije. U nakani privođenja rečenih prostranstva moralu i uljudbi, prsimice se bacio na neprijatelje pravih vrijednosti kako bi dokazao vlastitu ćudorednu superiornost.

Objekt je njegovih ataka, po drugi puta u dva mjeseca, Krešo Beljak, javnik sklon brzome okidanju, te stoga odlikovani objekt (ne samo) vitezove pažnje. Prije dva mjeseca Beljaka je – nakon što je ovaj ustvrdio da je Tuđman „otac korupcije u Hrvatskoj“ – Reiner ocijenio kao osobu koja „Tuđmanu nije dostojna ni obrisati cipele“. S obzirom na to da se službouljudni vitez kroz godine javno profilirao kao čovjek poznat po svojemu snishodljivom tonu kada je riječ o vodstvu HDZ-a, od Ive Sanadera do Andreja Plenkovića, vjerojatno nije slučajno upotrijebio parabolu s čišćenjem cipela. Ta je parabola izvorno feudalnog porijekla, a danas se koristi uglavnom u mafijaškim pripovijestima. No, kada Reiner pritom uvlači Beljaka u kazneni kontekst dospijeva u nedaće, jer Beljak je bio osuđen zbog provale u automobile na jednome lokalnom sudu, dok je Međunarodno kazneno sudište u Haagu za Franju Tuđmana presudilo da je bio sudionik, pa i poticatelj udruženoga zločinačkog pothvata za uništenje jedne države. Može se mirno reći da je Beljak puki šegrt u odnosu na Tuđmana, pa je vitez argumentacijski zapeo u svojem križarskome pohodu. 

Kako mu ova ekspedicija u prašumu javne moralnosti nije donijela dovoljno toliko željenih PP (političkih poena), vitez Željko je, u niskome startu, jedva čekao drugu prigodu. A kod Beljaka za to i nije trebalo proći previše vremena. Njegov je aktualni tweet (11. siječnja) doista neobranjiv, jer, zapravo izražava potporu udbinim ubojicama i, dapače, prigovara njihovoj nedostatnoj efikasnosti koja je omogućila da „ratove od '91. do '99.“ uzrokuju „fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDBA-i" (!?).

Krešo Beljak
Krešo Beljak, javnik sklon brzome okidanju (FOTO: HINA/Edvard Šušak)

Komentirajući taj tweet (a više, zapravo, Beljakovu naknadnu ispriku), Reiner se zapitao kome se zapravo Beljak ispričao - rodbini više od stotinu ljudi koje je UDBA ubila, ili se pak ispričao zbog tvrdnje da su ratovi na području bivše Jugoslavije rezultat fašizma.

"'To je teza koju je imao Slobodan Milošević, dakle svi su krivi, sve je to fašizam', primijetio je i naglasio kako je ta teza također 'krajnje uvredljiva', ne samo za prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana nego i za sve hrvatske branitelje“ (Hina 13. siječnja). Svoju je aktualnu ćudorednu intervenciju, Reiner završio tvrdnjom da su „takve izjave zastrašujuće, itekako zabrinjavajuće, i jednostavno nedopustive u normalnom demokratskom društvu“.

Problem u kojemu se opet našao vitez-sporednoga-lika (u grozničavoj potrazi za PP - kako bi konačno prestao biti sporedni lik) zapravo dvojak:

a) Reiner tvrdi da je Beljakov stav prema kojemu su rat uzrokovali fašisti „krajnje uvredljiv“ za Tuđmana i branitelje, pa ga (i sve njih), izgleda, optužuje da su zapravo oni uzrokovali rat na području bivše Jugoslavije (a vitez, naravno, ne želi da ih se naziva fašistima). Ili pak zahtijeva prvenstvo u uzrokovanju rata za Tuđmana i branitelje nasuprot (nekim drugim) „fašistima“; 

b) vitez-potpredsjednik se, ne bez razloga ovoga puta, skandalizira nad potporom udbaškim zločinima u prošlosti, no smetnuo je nekako s uma da postoji nešto što je moralno neprihvatljivije od verbalne potpore zločincima, a to je faktička suradnja s njima. Sam Reiner, naime, godinama tijesno, javno i ponosno surađuje s Božom Vukušićem, kao funkcionarom Počasnoga bleiburškoga voda, a Vukušić je - u Njemačkoj - osuđeni politički ubojica (Pokrajinski sud u Karlsruheu ga je 1. lipnja 1984. godine osudio na doživotni zatvor kao nalogodavca „kukavičkog“ politički motiviranoga ubojstva stanovitog Tatara - kojega su ubojice smatrale agentom Udbe).

Ovdje valja ostaviti po strani bajkovite sastojke Vukušićeva živahnoga životopisa, njegovo misteriozno dospijeće u Hrvatsku 1991. godine (budući da je nejasno što je bilo s doživotnom kaznom, možebitno se pojavio u modusu zombija), njegovo „ekspertno“ sudjelovanje u državnim tijelima za istraživanje djelovanja Udbe i tako dalje. Bitno je, s moralnoga stajališta sljedeće: (politički) su ubojice jednako neprihvatljivi kao takvi, ili ih se (doista dvojbenim moralnim operacijama) dijeli na „naše“ i „njihove“. Reiner, očito, prihvaća dvojbenu inačicu kao svoju vodilju, no, u tom bi slučaju trebao biti znatno oprezniji kada drugima prigovara zbog podrške ubojicama (sukladno izrijeku: Rugala se sova sjenici) …

Željko Reiner
Hrabri vitez za ćudoredne intervencije (FOTO: HINA/Dario Grzelj)

Ponajprije, primjereno načelima tranzicijske pravednosti prihvaćeno je posvuda u svijetu da se (i) bivšim političkim ubojicama u novome poretku dopušta javni govor o onomu što su činili (i o drugim temama, dakako); uvjet je, međutim, ne samo jasan otklon od prakse ubijanja, nego i od ideologije koja je do nje dovela. To, međutim, kod Vukušića nije slučaj i zato je suradnja s njim posve neprihvatljiva - posebice za visokoga državnog funkcionara (slično, ne samo kada je o Reineru riječ, važi, primjerice, i za Mirka Norca).

Moglo bi se, u danim uvjetima, općenito uglaviti kako moraliziranje na temu političkih ubojica naprosto nije preporučivo za one koji smatraju da je jugoslavenski režim na kraju rata i u godinama koje su slijedile „uz neka pretjerivanja branio rezultate antifašističke borbe ugrožene ostacima ustaša i četnika koji su započeli gerilsku borbu“ (pa, dakle, masovna strijeljanja i mučenja nisu bila politički motivirana ubojstva), te su udbini „aktivisti“ ubijali „u obrani legitimnog jugoslavenskog socijalističkog poretka, djelujući protiv neprijateljske emigracije poput odgovarajućih organa drugih država“ (pa je, recimo, ubojstvo Brune Bušića u Parizu dio obrambene aktivnosti države ugrožene iz inozemstva).

Jednako tako, ovakvo moraliziranje nije ni za one za koje su - u ideologijski obrnutoj, ali striktno moralno identičnoj poziciji s prethodnima - svi hrvatski emigranti djelovali u osnovi miroljubivo, ili su se branili, pa npr. Miro Barešić (koji je, odista mučki, ubio ambasadora Rolovića) i njemu slični nisu (politički) ubojice, nego „borci za slobodu“; koji vjeruju da u Hrvatskoj nakon 1990. godine nije bilo političkih ubojstava, uz ostalo i zato što su „sva razriješena“ (što, ipak, posve sigurno nije slučaj npr. s ubojstvima Milana Krivokuće i Milana Levara, pa ni kada je riječ o nalogodavcima smaknuća Ante Paradžika); da ubojstvo obitelji Zec nije bio politički zločin, premda je to pravi primjer podržavljenja (pa i podruštvljenja) etnički motiviranoga zločina, jer su ubojice - nakon što je objavljeno njihovo priznanje - ne samo ostali na slobodi, nego su dobili i medalje, a jedan je od njih bio i višegodišnji tjelohranitelj drugoga čovjeka u državi.

Naravno, moralna je prosudba načelno na volju svakome (tko ju je u stanju poopćivo formulirati), pa i najgorima u društvu. No, komunikacijska je kompetencija onih koji bi da („moralno i etički“) osuđuju „bližnje“ bitno umanjena pokaže li se da su i samo podložni istim (pa i težim) prigovorima kakve upućuju drugima (baš zbog nedostatka već spomenute poopćivosti). Posebice kada je pritom još i riječ o politički privilegiranim komunikatorima kakav je - na žalost i dalje - rečeni Reiner.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PLENKOVIĆ O POKOLJU U SPLITU: Nepodnošljiva lakoća poricanja

    14.01.2020.

    Nataša Škaričić

    PLENKOVIĆ O POKOLJU U SPLITU: Nepodnošljiva lakoća poricanja

  2. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Opet smo pobijedili

    10.01.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Opet smo pobijedili

  3. IVAN ERGIĆ: Ne daj se Anja

    08.01.2020.

    Ivan Ergić

    IVAN ERGIĆ: Ne daj se Anja

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije