STRIJELJANOST ORFEJA

Neki od ovih stihova će zaista ostati, ma gdje mi bili

ritn by: Dragoslav Dedović | 14.07.2017.
STRIJELJANOST ORFEJA: Neki od ovih stihova će zaista ostati, ma gdje mi bili
„Kad zamagle se prozori u osvit blagdanske zore./ Kad duga zima okiti pejzaž srebrnim ledenicama/ A ostavljeni na svijetu nemaju ni praga ni krova/ Tad osjete kako je okrutna ta ljubav gavranova/ Kad duga zima okiti pejzaž srebrnim ledenicama.“ (Listopad na Bentbaši 5) Dakle, bezzavičajnost je naša suština, jer su nas napustili nada, vjera i ljubav, pa makar se ne makli sa svog praga. Istorija nas je učinila strancima, prognanicima, ma gdje bili. Ostaje nam naša ranjenost, jer nešto su u nama ubili: „Jasika drhti na brdu gdje su kopali rovove/ Strijelci su otišli, ali svi mi smo strijeljani.“ (Listopad na Bentbaši 1) Stojićeva strijeljanost hoće, uprkos svemu, da pjeva: „Neka, ko u Grochowiaka,/ Iz svjetlosti mjesečeve/ Obasja bar jedna zraka/ Tamne verse Stojićeve.“ (Molitvica) Neki od ovih stihova će zaista ostati, ma gdje mi bili.

O novoj knjizi pjesama „Doći će drugi“ Mile Stojića 

Tren ranog dvadesetog stoljeća u kojem Rilke pjeva jeste tren u kojem je još moguća potraga za uzvišenim.

Tren ranog dvadeset i prvog stoljeća u kojem Mile Stojić u vremeplovnom retrovizoru priziva Rilkea jeste postapokaliptičan. Nije više svaki anđeo strašan već - svaki čovjek. Rilke slijedi Parke. Stojić hoda kroz razvaline. Živim svoje posljednje dane, kaže pjesnik. Slutnja smrti? I da i ne. Vrijeme je posljednje, u njega su se smjestili naši dani. 

Pjesma Rilke je paradigmatična, ona je na početku knjige, ali na kraju svih napora da pjevanje bude bitna tačka presjeka dobrog, lijepog i uzvišenog. Tastatura je okovana ledom. O pobjedi ko govori. Preživjeti sve je

I novotestamenti motivi u zbirci govore o vremenu kada se zlo već desilo, kada je Isus već razapet. Više se ništa ne može učiniti. Osim okrenuti glavu pred stradanjem, kao Isusov magarac, ili pokajati se i objesiti se kao Juda. U Stojićevom pjesničkom osvrtu na dva milenijuma hrišćanstva. No, ništa od svega toga neće pomoći. Pjesnikov Isus kaže: Žao mi je ljudi. Ali bojim se da za njih spasa nema. 

Religija nije spas. Ni nauka. Jer, znanstveno je dokazano, da se knjige u kojima su tiskane naše pjesme same od sebe raspadnu za četiri stoljeća, krenu za nama u prah. Posmrtno ljubav živi u pjesmama, posmrtno sijaju zvijezde. 

Mile Stojić
Iz knjige pjesama „Doći će drugi“ (FOTO: Lupiga.Com)

Utjeha koju naziremo u Stojićevom pjevanju nije religiozno ili znanstveno fundirana. Ona je možda sadržana u Ničeovoj formuli - Amor fati, ljubiti sudbinsku neminovnost. Po tome su ljudi iz Bosne i Hercegovine prirodni Ničeanci jer u sebi nose vedri fatalizam

Stojićeva bića iz Tartara su rudari. Njih je teško povezati sa Rilkeom. Ali su barem u istoj knjizi, kao opomena pjesnicima da postoje svjetovi o kojima ništa ne znaju i u kojima dobri ljudi ništa ne čitaju

Pjesnik se eksplicitno divi i crnačkim marginalcima koji su promijenili svijet, politikom, šakama, bluzom. Svjetskopovijesni marginalci imaju društvo lokalnih skrajnutih duša, matorih komunista kojima više niko ne ide na sahranu, veterana koji prose. Čak je i zloduh ovog grada po imenu Radovan Karadžić spomenut bez poslovično uzdignutog prsta. Pa se u pjesmi Drobim kruh u mlijeko pojavljuje i kao lična traumatična uspomena i kao žižno mjesto na kojem se skuplja sva naša moralna tmuša.

Tamo gdje Stojić meraklijski razvuče elegiju o iščezlom vremenu i iščezlim ljubavima, tamo za svakog ko zna da čuje pulsiranje tog rudimentarnog karasevdaha, poezija trijumfuje nad skepsom i beznadnim evidentiranjem civilizacijskih uzaludnosti. Tako je pjesma Augarten u dubokom elegijskom dosluhu sa pjesmom Rilke

Glasovi mujezina u sarajevskoj kotlini odbijaju se o okolna brda/ I podsjećaju na eho jauka. Bubnjaju krčme u mome gradu tužne/ Pjesme o neuzvraćenoj ljubavi, kao porez na jedan upropašteni/ Život. O mujezini, o krčme, o ljepoto, koja uvijek dolaziš prekasno! 

U ovoj poeziji postoji odlučno pacifistički, humanistički refleks, koji je u regionalnoj lirici skoro zaboravljen. On kod Stojića, začudo, djeluje sa održivom snagom. Pjesma Povijest slavnih bitaka ima tu snagu, miris svjetske lirike.

Mile Stojić
Korice knjige pjesama „Doći će drugi“ (FOTO: Lupiga.Com)

U ciklusu Figure iz zavičajnog muzeja izdvajam pjesmu Slika iznad pisaćeg stola. Portret majke, nježan, a bez prekomjernog patosa. Stojić je i u prethodnim knjigama varirao temu bezdomovinstva. Ovaj put je radikalnije postavio pitanje. Nije li svako udaljavanje od zavičaja smrtonosno, čak i kada je zavičaj koban? Pjesnik je spreman da prizna kako su odlazak i povratak jednako besmisleni: Nisam trebao odlaziti, ni vraćati se. Trebao sam ostati. 

Ima u Stojićevoj intonaciji tamne molske distorzije – ali je ona poput vapaja za svjetlošću. Ima tu i slika koje podsjećaju na platna Kaspara Davida Fridriha, njemačke crnoromantičarske geste, koja je u naš jezik stigla preko Šimićeve, ali i Disove ekspresionističke melodije. Stojić se stoga ne libi da u starinskom maniru rimuje: 

Kad zamagle se prozori u osvit blagdanske zore./ Kad duga zima okiti pejzaž srebrnim ledenicama/ A ostavljeni na svijetu nemaju ni praga ni krova/ Tad osjete kako je okrutna ta ljubav gavranova/ Kad duga zima okiti pejzaž srebrnim ledenicama. (Listopad na Bentbaši 5) 

Na ovom mjestu ne mogu da se ne sjetim jedne Ničeove pjesme. Die Krähen schrei'n Und ziehen schwirren Flugs zur Stadt: / Bald wird es schnei'n – / Weh dem, der keine Heimat hat! (Gavrani grakću/ Odlaze lepetnim letom u grad/ Uskoro snijeg će/ Teško tom, koji zavičaja nema sad). 

Dakle, bezzavičajnost je naša suština, jer su nas napustili nada, vjera i ljubav, pa makar se ne makli sa svog praga. Istorija nas je učinila strancima, prognanicima, ma gdje bili. Ostaje nam naša ranjenost, jer nešto su u nama ubili: Jasika drhti na brdu gdje su kopali rovove/ Strijelci su otišli, ali svi mi smo strijeljani. (Listopad na Bentbaši 1) 

Stojićeva strijeljanost hoće, uprkos svemu, da pjeva: Neka, ko u Grochowiaka,/ Iz svjetlosti mjesečeve/ Obasja bar jedna zraka/ Tamne verse Stojićeve. (Molitvica) 

Neki od ovih stihova će zaista ostati, ma gdje mi bili.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BURE BARUTA: Zato i jesmo konobari, po nacionalnosti, a ne po zanimanju

    16.08.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Zato i jesmo konobari, po nacionalnosti, a ne po zanimanju

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

    18.07.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

  3. BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

    12.07.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije