Uz Saru Huskić, kako smo već pisali, nagradu Prozak za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina starosti, na nedavno održanom jubilarnom 10. festivalu Prvi prozak na vrh jezika, dobio je i Hrvoje Ryznar.

O nagradi je odlučivao tročlani žiri u sastavu Kruno Lokotar, Olja Savičević Ivančević i Marko Pogačar, koji je biranim riječima nahvalio ovogodišnjeg dobitnika.

"Jezik i intonacija bliski su kolokvijalnom i narativnom, ali se od njega galaktički odmiču svojim asocijativnim skokovima koji su lako i spontano ušiveni u stihove, ili pak kontrastnim slikama. Širina pjesnikova zahvata, heterogenost motiva i šarolikost tema jamče da svjedočimo prvim zvjezdanim koracima na mliječnoj stazi poezije. Nemoguće je predvidjeti kamo će autor krenuti, ali već je sada razvio (i po upotrebi zagrada koje često koristi, između ostaloga) uskoro svima prepoznatljiv glas", stoji u obrazloženju žirija koji je nagradio Ryznarov rukopis "Što ne smije na kišu".

Inače, Hrvoje Ryznar rođen je 1988. godine te je završio studij filozofije i engleskog jezika i književnosti. Pjesme su mu objavljivane u zborniku „Na početku novog kruga“ (CeKaPe, 2021.), u časopisu Tema i na književnim internetskim stranicama. Trenutačno zarađuje vodeći razne kulturne projekte. Uz poeziju, povremeno se bavi glazbom i rekreativnim bicikliranjem. Izbor njegov pjesama objavit ćemo na Lupigi ovog tjedna, a sada je pred vama intervju sa slavodobitnikom koji nije ostao nezamijećen tijekom održavanja ovog zagrebačkog festivala. 

Dobitnici nagrada - Sara Huskić i Hrvoje Ryznar (FOTO Marko Radoš)

Koji su bili vaši motivi da se prijavite na natječaj Prozak/na vrh jezika?

- Nagrade su jedan od načina na koji publika danas saznaje za autorice i autore. Produkcije je relativno mnogo pa je možda i razumljivo što se čitateljstvo priklanja „kustoskom odabiru“ kako bi se u tom mnoštvu naslova moglo snaći. Nadam se da će moju knjigu zbog toga pročitati pokoja čitateljica više – naučili su me da u igri za raju ne zanemarujem taktiku, što je gradivo koje inače treba stalno iznova zaboravljati. Na neki način je neobično biti nagrađen za rad u nastajanju, ali tu dolazimo do drugog motiva. Naime, ako su ti kustosi bili naše pjesnikinje i urednici čiji rad cijeniš, a nagrada te smjestila na popis dobitnika koji i dalje dobro i zapaženo pišu, meni to priznanje godi.

Gdje i kako ste učili pisati? Može li se pisati bez čitanja? Koji su vam formativni autori i koje suvremene čitate?

- Vlado Martek kaže da je pjesnik pjesnikom i prije nego napiše pjesmu, a Nietzsche je autore odgovarao od pretjeranog čitanja kako ne bi izgubili na originalnosti misli. Takvih se romantičnih utjeha primim kad me uhvati malodušje zbog neizbrušenosti vlastitog stila ili nedovoljne načitanosti. A ponekad me pak isti romantični mitovi obeshrabre jer pomislim da čovjek za pisanje ili jest ili nije stvoren pa mnogo pomoći izvana nema. No vjerojatno je korisnija ona druga Nietzscheova o važnosti dobrog „varenja“ za zdravlje, kako autora, tako i teksta. Zanemarimo li osnovnoškolske i srednjoškolske pokušaje, nacrte mojih pjesama varili su voditelji i polaznici radionica pisanja u CeKaPeu i Booksi, ali i neki od onih meni najbližih u četiri oka. Uređivanjem pjesme podjednako smatram cizeliranje teksta kao i razgovor o zvuku zvona, primjerice, bilo da je pjesma postojeća ili buduća. Svima koji imaju strpljenja za jedno od toga iskreno sam zahvalan. Što se mog varenja tiče, pitam se je li u meni ostalo više onih koje sam čitao i probavio ili onih čije mi se atmosfere uporno vraćaju, čak i kad to ne želim. Za vještinu pisanja možda je dobro da prve dozovem bliže svijesti, a od drugih se odmaknem korak. Od potonjih, tu su katkad npr. C. Pavese, B. Brecht, E. Kocbek, I. Slamnig, B. Maruna, L. Glück, M. Yourcenar, H. M. Enzensberger i L. Davis, a posljednjih godina osobito Philip Levine. Rado pratim što i dalje pišu A. Limón, G. Gospodinov, J. Wagner, D. Grünbein, K. Bagić, O. Savičević Ivančević, M. Pogačar, M. Kirin, S. Baković, S. Mehmedinović, O. Lakićević, A. Kaplan, K. Brajdić i mnogi zanimljivi mlađi glasovi čije knjige izlaze ovih godina ili ih čekamo, kao što su Ivana Miloš ili Dunja Bahtijarević. Ne bih zaboravio ni uglazbljene stihove, koji sigurno ostavljaju traga – primjerice oni Adrianne Lenker, Jeffa Tweedyja ili Aimee Mann.

Vaš rukopis ima opseg koji zadovoljava objavu. Smatrate li ga dovršenim?

- Čini mi se da je lako upasti u klopku pomisli da prvom knjigom pjesama zatvaraš jedno poglavlje svojeg života. Ta logika može paralizirati, stoga ću nastojati ne širiti rukopis mnogo. Vrednijim smatram proces uređivanja. Moji najbolji kritičari znali su me upozoriti na viškove, slabosti ritma i razumljivosti pjesme ili čak neiskrenu pozu, a nimalo ne sumnjam da žiri „Na vrh jezika“ te mane zna prepoznati u uredničkom procesu, čemu se radujem.

Postoji li motiv koji vas je posebno potakao na pisanje baš takve poezije/proze?

- U suštini pišem da „otkrijem što znam“, kako je rekla Flannery O'Connor. Odgovor na to pitanje bih stoga trebao potražiti kod onoga sebe s kojim umijem razgovarati jedino pisanjem pjesama. Ako odgovori, prenijet ću vam što je rekao.

Hrvoje Ryznar prima nagradu (FOTO: Marko Radoš)

Kada krećete pisati imate li već cilj?

- Ne. Prije bih rekao da se moje pjesme granaju. Grane traže svoje pravce dok se rast ne iscrpi. Nadolaženje pjesme i predodžbe njezina tijela prije pisanja katkad osjetim, ali mnogo puta ne. Vjerujem da je prepoznavanje zametaka pjesama u našim danima važno i nesretan sam kada ne odgovorim tom zovu da odmotam zavojnicu. Međutim, neke od svojih uspjelijih pjesama napisao sam po zadatku. Što god Nietzsche rekao, originalan asocijativan rad može početi i od tuđe riječi. Čini mi se da nisam osobito vješt opažatelj osjetilnog svijeta, što se obično smatra preduvjetom pjesništva. Za moje pisanje je ta vrsta poticaja stoga možda i važnija.

Koliko dorađujete rukopis i kada/kako znate da je završen?

- Kad se vraćam napisanoj pjesmi, često je proširim umjesto da je pročistim. U tome se krije nekoliko opasnosti za živost stiha, stoga od jezgrovitijih i vještijih od sebe još uvijek otkrivam divne ritmičke i značenjske efekte kraćenja i prekrajanja. Slično vjerujem i za knjigu pjesama. U vlastitom čitanju rukopisa prepoznajem određeni razvoj od korica do korica koji u glavnim crtama slijedi suočavanje glasa s izborima koji prate nove početke u životu. Međutim, sasvim je moguće da je riječ o mojoj slijepoj pjegi. Uza sve plime i oseke koje u čitanju rukopisa prirodno dolaze, morao bi se moći čitati kao pjesma u njemu ispisanih pjesama, ako već ne možemo dobaciti do pjesme nad pjesmama. Osvještavanje te kadence mi je izazov.

Vidite li sebe u perspektivi kao autora koji će pisati cijeli život?

- Bez poezije se svakako može disati, ali plitko. Po tome je smatram sličnom filozofiji, no razlikuju ih vrste samospoznaje koje nude. Složio bih se s Donaldom Hallom koji je pjesmu nazvao „školom osjećanja“. Meni je u jednom razdoblju života bilo važno priznati sebi da nikada neću razumjeti glas kojim sam bio počeo govoriti u dječačkim pjesmama ako mu ne dopustim da nakon mnogo ušutkivanja ponovno nastavi govoriti, a zatim i pisati. Zaista je riječ o nekoj vrsti školovanja. U tom smislu, iz iskustva znam da mogu provesti život bez pjesama, ali znam i da će vrijednost takvog neistraženog života za mene biti upitna. 

Kakvi su dojmovi nakon festivala Prvi prozak na vrh jezika?

- Festival je prošao u lijepoj atmosferi. Bilo mi je izuzetno drago u rukama prvi put držati knjigu lanjskog dobitnika nagrade Na vrh jezika i mog prijatelja Nikole Šerventića, čije pjesme cijenim. Razgovori i čitanja bili su zanimljivi, a takva okupljanja uvijek su i prilika da se porazgovara s kolegama o književnim i drugim zbivanjima. Poeziji i kratkoj priči što više takvih prigoda da se i izvedbom otvore čitateljstvu u opuštenom formatu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Marko Radoš

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.