STOMINUTNA STORIJA

Jozef K. u raljama plavih registratora

ritn by: Mladen Bićanić | 03.04.2018.
STOMINUTNA STORIJA: Jozef K. u raljama plavih registratora
Kažu da se Kafka grohotom smijao kada je prijateljima čitao neka poglavlja romana. „Proces“, paradoksalno, zaista sadrži neka izrazito komična mjesta, ona samo podcrtavaju sav apsurd i besmisao na kojima njegova proza počiva. Taj crni humor ponekada i ponese predstavu, kao u sceni kada slikar Titorelli (odličan Sven Medvešek) već gotovo izbezumljenom glavnom junaku Jozefu K. objašnjava kakve sve mogućnosti za njegovo oslobođenje imaju na raspolaganju. Tu smo u začaranom krugu: Jozef K. ne može dokazati da je nedužan obzirom da mu nitko neće reći za što je stvarno optužen, njegova krivnja je nedokaziva kao i njegova nevinost, o tomu da li se nekoga nekada, nakon optužbe i provedenog postupka zaista i oslobodilo ne može se znati, ali je to neprovjerljivo

Umjetnički ansambl Gradskog dramskog kazališta Gavella u Zagrebu drugi put, u zadnjih nekoliko godina, pozornicu otvara prozi Franza Kafke, čudesnom i zagonetnom svijetu tog Pražanina s kraja 19. stoljeća koji je tako lucidno i vispreno pisao o kaosu, strahovima i dvojbama čovjeka modernog doba. Kafka (1883. – 1924.) se u Gavellin repertoar upisuje „Amerikom“ u režiji Janusza Kice, dramaturg je bio Goran Ferčec, a predstava je nastala u koprodukciji sa HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke i bila laureat Gavellinih večeri 2014. godine. 

Najnoviji izlet u začudne tokove Kafkinog romanesknog štiva događa se ovih dana: njegov „Proces“ na Gavellinu scenu postavlja Rene Medvešek, a dramaturg, uz redatelja i autor dramatizacije, je Dubravko Mihanović. Ujedno, to je druga predstava na programu zagrebačkih kazališta u tekućoj sezoni što je, kao redatelj, potpisuje Medvešek – paralelno, u Hrvatskom narodnom kazalištu, kao nesumnjiv kazališni hit, igra lepršava komedija „Tko pjeva zlo ne misli“ temeljena na noveli Vjekoslava Majera „Iz dnevnika malog Perice“ i scenariju istoimenog filma Kreše Golika – u teatru već dugo nismo vidjeli da jedan redatelj, u relativno kratkom vremenu, potpisuje dvije tako različite, po svemu suprotstavljene predstave. Jednu, koja nas vodi u svijet zagrebačkog građanstva uoči početka Drugog svjetskog rata, zaokupljenog šarmom neobavezne zabave i zavođenja, uronjenog u polupijane kavanske rasprave o tomu što se zbiva oko njega, a nesvjesnog stvarne prijetnje nadolazeće katastrofe i pogroma, te drugu što nas vodi skrivenim putovima tog istog svijeta, ali na mikro planu, unutar jednog lika, čiji će se život jednog dana nepovratno survati iz svoje prepoznatljive i uhodane svakodnevice u kaos i košmar, a da je toga sam junak također potpuno nesvjestan.

Proces Gavella
Medvešekov "Proces" djeluje pomalo "školski" (FOTO: Gavella)

Spona, evidentno, ipak postoji. Kafka, doktor prava, što za ovaj njegov roman nije nimalo nevažno, „Proces“ piše početkom Velikoga rata, 1914. i 1915. godine. Paralelno nastaje „Kažnjenička kolonija“, iza njega je već dovršeni „Preobražaj“ kao i prednacrt za „Zamak“. Uskoro će mu liječnici ustanoviti tuberkulozu, tokom 1924. godine pohodi više bečkih klinika i sanatorija, no sušica je tada još uvijek nadmoćna medicini te on umire početkom lipnja 1924. godine. Preživjet će, naravno, njegova genijalna proza koju, povremeno, možemo vidjeti i na kazališnim daskama. 

Negdje početkom ovog milenija upravo je „Proces“, insceniran u budimpeštanskom kazalištu Katona József Színház, u svjetski kazališni milje lansirao novo, veliko redateljsko ime – Viktor Bodo (Budimpešta, 1978. godine) u predstavi „Pometenpanestao“ režirao je Kafku kao suludi, somnambulni košmar njegova anti-junaka Jozefa K. i prošetao ga brojnim pozornicama u susjedstvu, Europi i svijetu. Zagrebačka predstava nema taj potencijal. Medvešek (Velika Gorica, 1963. godine), autor kultnih predstava nastalih u Zagrebačkom kazalištu mladih, u prvo vrijeme, a potom i u mnogim drugim teatrima u zemlji, ovdje se, u suradnji s dramaturgom Dubravkom Mihanovićem, nekako više priklanja striktnom poštovanju Kafkinog proznog originala, djeluje to pomalo „školski“, kao da čitamo taj poznati lektirni naslov, naravno sve dok ga slijedi, a kada ga napusti i odbaci već je prekasno, vremena da se krene nekim drugim tokovima više nema. 

Iz tog proznog konteksta obojica najviše pažnje posvećuju dijalozima ispisanim u romanu, ono što se u njima sadrži, uz neke monološke pasaže, srž je i temelj dramskog narativa predstave, to je ono što gledamo i iz čega nam autori, ali i glumci, „igraju“ Kafkin „Proces“, u tim dijalozima sadrži se i sva dramatizacija romana. Uz, naravno, kraćenja i spomenuto odbacivanje nekih, pa čak i bitnih segmenata djela, kao što je zagonetno poglavlje o čuvaru vrata, o vrataru koji do Zakona pušta samo odabrane, svaka vrata postoje samo za jednu osobu, no ona to, nažalost, nikada ne sazna i ostaje pred vratima Zakona do svoje smrti. Medvešek sam, u jednom razgovoru uoči premijere, navodi: „Ovo je svakako priča o pravosuđu i birokraciji, ali i mnogo više od toga. Ona zapravo, kako i sam Kafka kaže, ne govori o običnom sudu, nego o jednoj apstraktnoj unutarnjoj 'tavanskoj' instituciji svijesti i/ili savjesti koja je svojstvena čovjeku sapetom različitim okovima naše civilizacije…“

Proces Gavella
Jozef K. bespomoćan je u tom kolopletu nedužnosti, krivnje, tajnosti postupka, nedokučivih tužitelja i zagubljenih predaja i legendi (FOTO: Gavella)

Dubravko Mihanović, pak, u dramaturškoj bilješci u programskoj knjižici, piše: „Istodobna statičnost i akcija, pokušaj bijega i neprestano vraćanje na ishodište, (pre)naprežu priču „Procesa“ i njegovog centralnog junaka… Možda je upravo to ono što nas tako duboko pogađa u Kafkinom djelu. Uhićeni smo, kao i K. a ne znamo tko nas je uhitio, za što smo optuženi, tko vodi proces. Iz zatvora bismo, kroz rešetke, na drugu stranu, ali niti smo sigurni gdje su vrata, niti koliko ih je, niti kamo vode…“ 

U prvom dijelu ove stominutne kazališne storije pozornica je praktično prazna, tek stolice, stolić, telefon, pisaća mašina, vješalica za garderobu – sve utonulo u crninu, crno-bijel je i, mahom, kostim glumaca, crne hlače i bijele košulje, tek će povremeno zabljesnuti neki trag crvene, ili žute, ili zeleno-plave, da bi sve, postupno, potonulo u plavu boju nagomilanih registratora što zatrpavaju scenu i u kojima nestaje i nesretni Jozef K. Njegova sudbina, započeta na trideseti rođendan pa će otuda i on sam, barem na početku, sve i doživljavati kao rođendansku šalu, zapečaćena je tog istog trena, a da on toga neće biti svjestan do samoga kraja – plavi registratori što padaju s neba i crno-bijeli uniformirani likovi kroz koje spoznaje svoj položaj i kob (scenografkinja: Tanja Lacko, kostimografkinja: Marita Ćopo) jedini su simboli svijeta koji napušta. Glazbene intervencije (autor: Zoran Ščekić) samo upotpunjuju tu atmosferu besmisla, neizvjesnosti i straha od nadolazeće opasnosti, horora kojemu se ne može uteći. 

Medvešek, kao iskusni redatelj i znalac svog posla, ovdje se drži podalje od ulaženja u neke redateljske zahvate koji bi tom kaosu dali neki opipljiviji, upečatljiviji obris, kao da je već sam prozni predložak dovoljno jeziv i zastrašujući a da bi ga trebalo još i scenski „pojačati“, on kao da ne želi dublje i strasnije ulaziti u taj košmar bez Boga i ljudskih vrijednosti gdje život i individua ne znače ništa, a nespoznati mehanizam nekog nadnaravnog Zakona sve. Tim silnicama kreću se i glumci. Ansambl predvodi mladi Nikola Baće, u roli Jozefa K., također pomalo rezervirano kao i predstava u cjelini, oprezno istražujući nijanse svog lika, ali bez one zapitanosti nad samim sobom o kojoj Kafka tako strasno piše, uz njega igraju Hrvoje Klobučar, Darko Stazić, Sven Medvešek, Đorđe Kukuljica, naravno tu su i glumice Perica Martinović, Nela Kocsis, Ankica Dobrić, Gloria Dubelj, Martina Čvek… 

Kažu da se Kafka grohotom smijao kada je prijateljima čitao neka poglavlja romana. „Proces“, paradoksalno, zaista sadrži neka izrazito komična mjesta, ona samo podcrtavaju sav apsurd i besmisao na kojima njegova proza počiva. Taj crni humor ponekada i ponese predstavu, kao u sceni kada slikar Titorelli (odličan Sven Medvešek) već gotovo izbezumljenom glavnom junaku Jozefu K. objašnjava kakve sve mogućnosti za njegovo oslobođenje imaju na raspolaganju. 

„Postoje tri mogućnosti“, poučava ga Titorelli, „to jest potpuno oslobođenje, privremeno oslobođenje i odugovlačenje. Potpuno je oslobođenje, naravno, najbolje, samo ja ne mogu ni najmanje utjecati na donošenje takva rješenja. Po mom mišljenju, nema tog čovjeka koji bi mogao ishoditi potpuno oslobođenje. Tu vjerojatno, odlučuje samo optuženikova nedužnost. Kako ste vi nedužni, mogli biste se zaista pouzdati samo u svoju nedužnost. A onda vam nije potrebna ni moja ni bilo čija pomoć.“ 

I tu smo u začaranom krugu: Jozef K. ne može dokazati da je nedužan obzirom da mu nitko neće reći za što je stvarno optužen, njegova krivnja je nedokaziva kao i njegova nevinost, o tomu da li se nekoga nekada, nakon optužbe i provedenog postupka zaista i oslobodilo ne može se znati, ali je to neprovjerljivo, jer, kaže Titorelli: „Konačne se odluke suda ne objavljuju, čak ni suci ne mogu doći do njih, pa su se o nekadašnjim sudskim slučajevima sačuvale samo legende. Po njima je čak većina optuženika bila oslobođena krivnje, čovjek može tome vjerovati, ali dokazati ne može. Pa ipak se te legende ne smiju posve zanemariti, u njima jamačno ima ponešto istine, a i vrlo su lijepe…“ 

Jozef K. bespomoćan je u tom kolopletu nedužnosti, krivnje, tajnosti postupka, nedokučivih tužitelja i zagubljenih predaja i legendi, Kafka je neumoljiv, ciničan i opor u oslikavanju bezdušnosti svijeta u kojem živimo – on sanja budan, njegovi snovi, ma kako košmarni, stvarniji su od jave što nas okružuje. „San od prekjučer: sve bijaše teatar: bijah neki put na balkonu, neki put na sceni… U jednom činu, kulise su bile tako goleme, da se ništa drugo nije vidjelo; nema scene, nema gledališta, nema mraka, nema osvijetljene rampe; za uzvrat, masa publike bila je na sceni…“ Tako je pisao i sanjao Franz Kafka, možda bi tako trebalo igrati teatar koji se poziva na njega.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Gavella

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

  2. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  3. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije