KAFKA NA HRVATSKOM SUDU

Apsurdi procesa kao poraza i u pobjedi

ritn by: Ivan Cingel | 07.01.2021.
KAFKA NA HRVATSKOM SUDU: Apsurdi procesa kao poraza i u pobjedi
Vijest o baranjskom nastavniku Novakoviću – otpuštenom s posla 1999. godine u srednjoj školi u Dardi i lani preminulom, u čiju korist je, nakon pustih godina jalovog potucanja po hrvatskim sudovima, nedavno presudio Europski sud za ljudska prava – jeziva je na više nivoa apsurdnosti. Hm, mrtav dočekao pravdu (?) nakon što je otpušten s posla zbog korištenja riječi "tavanica" (?). Hrvatska država pobijedila ga je i u svom porazu, jer od tih 21 godinu onu u kojoj pobjeđuje nije doživio, a prethodnih 20 proveo je, poput Blocka, siromašnog trgovca iz Kafkinog "Procesa", progutan od procesa, trpeći od njega samog, a ne tek od osude, podnoseći unaprijed svo vrijeme posljedice kao da je kriv za ono za što će konačna presuda prekasno potvrditi da nije bio. Tko se još sjeća slučaja stanovitog Borisa Stepinca? Nije i on, ne, čekao predugo na pravdu. Naprotiv, proces mu je trajao svega sedam dana (srpski: sedam dana!). Uključujući vikend.

Vijest o baranjskom nastavniku Novakoviću – otpuštenom s posla 1999. godine u srednjoj školi u Dardi i lani preminulom, u čiju korist je, nakon pustih godina jalovog potucanja po hrvatskim sudovima, nedavno presudio Europski sud za ljudska prava – jeziva je na više nivoa apsurdnosti. Hm, mrtav dočekao pravdu (?) nakon što je otpušten s posla zbog korištenja riječi "tavanica" (?).

Prvi apsurd sadržan je u samoj purističkoj maniji stroge segregacije hrvatskog od srpskog jezika – tj. izgona tzv. "srbizama" iz čistokrvnog hrvatskog – kad je ipak jasno da se radi o jednom te istom jeziku, zajedničkom jeziku, našem jeziku, s nekoliko varijeteta koji nisu rigidno odjeljivi. Što tek reći na podatak da se proskribirana riječ inače najurednije nalazi u rječniku hrvatskog jezika?

Drugi apsurd tiče se nesrazmjera "zločina" i kazne. U arhaičnom stadiju kaznenog prava, najpreča briga bila je osigurati provođenje proglašenih zakona, uopće uspostaviti nešto kao snagu zakona, pridržavanje kao obavezno za sve, dok je koncept još bio relativna novost, ne nešto samorazumljivo. Otuda tendencija drakonskim kaznama u ranim zakonodavstvima. U posredovanju između prekršitelja i oštećenika, vaga pravde jako preteže u korist oštećenika. Još i u 12 tabli rimskog prava – fundamenta suvremenog zapadnog – ima mjesto gdje zakonodavac prevarenom vjerovniku daje na volju da dužnika, nakon perioda počeka, baci u lance i potom počne rezati dijelove ... (tumačenja se još uvijek razlikuju je li stavak mislio na dijelove imovine ili dijelove tijela). Ali možda je čak zanimljiviji dodatak koji iskazuje blaženu nezainteresiranost za mjeru kazne, ostavljajući je oštećeniku na slobodnu volju: "Si plus minusve secuerunt, se fraude esto." Dakle, otprilike odreže li manje ili više, ne smatra se prekomjernim granatiranjem. 

Tavanica
Strop ili, na hrvatskom - tavanica (FOTO: Pixabay)

Ne baca li nam i slučaj u kojem nastavnik tehničkog odgoja zbog korištenja pogrešno „krštene“ riječi (samo zato, štoviše, što zvuči kao pogrešno „krštena“, premda inače uopće ne predstavlja prijestup u odnosu na standardni hrvatski) biva osuđen na najstrožu moguću kaznu, uz potpuno odstranjenje iz sustava, nikad više ne našavši posao – na arhaični, primitivni stadij prava, u kojem se prekršitelju za najsitnije prijestupe može odrezati najkrupnije kazne?

Treći apsurd sjetio me Kafke. 

U osmom poglavlju „Procesa“, K. u predsoblju stana svog odvjetnika sreće siromašnog trgovca Blocka, koji mu kaže: "pa vi ste još novajlija, nemate iskustva. Vaš proces traje tek pola godine, je l'te? Da, čuo sam o njemu. Kakav mlad proces!"

Mlad proces. Zanimljiva kategorija: starosna dob procesa, kao jedna od njegovih glavnih značajki.

K. pita trgovca zastupa li njega odvjetnik već dugo. U poslovnim sporovima, odgovara ovaj, otprilike dvadeset godina (otkad je preuzeo trgovinu žitom), "a u mom osobnom procesu na koji vjerojatno ciljate zastupa me isto tako od početka, a tome ima već više od pet godina". Zatim povjerava K.-u da osim ovog, "pravog odvjetnika", ima "još pet fiškala" (za koje pravi ne zna, jer je to zabranjeno). "Pet! – uzviknu K. kojeg je taj broj zaprepastio, „još pet advokata pored ovoga?“. Trgovac kimnu glavom: „Upravo pregovaram sa šestim“. „Ama, što će vam toliki advokati?“ – priupita ga K.. „Svi mi oni trebaju“, reče trgovac.

Blockova parnica traje već više od pet godina i nije se pomakla s mrtve točke. To je možda ni plus ni minus, pozitivna nula s pravne točke gledišta, ne otišavši ni u povoljnom ni u nepovoljnom smjeru, ali je pet godina blokiranosti Blockovog života. Ni za što drugo više nema i ničemu se drugom više ne može posvetiti. On svoj proces mora gurati – a to nije šala. ''Ponajprije, ne želim izgubiti proces, to se bar razumije samo po sebi. Zbog toga ne smijem zanemariti ništa što bi mi moglo biti od koristi (...) Stoga sam sve što sam imao potrošio na proces. Tako sam, na primjer, povukao sav svoj novac iz trgovine, prije su uredske prostorije moje trgovine zauzimale gotovo cio kat, a danas mi je dovoljna sobica u dvorišnoj zgradi, gdje radim sa svojim šegrtom. Tom nazadovanju nije, naravno, krivo samo povlačenje novca nego još više moje povlačenje iz posla. Ako čovjek želi učiniti nešto u svom procesu, ne može se više baviti drugim poslovima."

Kafka podvlači tu bazičnu egzistencijalnu činjenicu: ljudskog postojanja u vremenu. Da se nikakvi naši procesi ne događaju neovisno o našim fizičkim ograničenjima. Imamo konačan broj godina pred sobom i konačan broj tjedana u godini, dana u tjednu, sati u danu. Za razliku od vremena suda, koje je apstraktno, neuvjetovano fizičkim trajanjem – ne brine ga je li mu progutan dan niti je nešto što se troši, stari, čemu život ide. Kaže Kundera o drugom romanu istog autora: ''Nije okrutnost ta koja satire zemljomjera K., nego neljudsko vrijeme dvorca; čovjek traži audijencije, dvorac ih odgađa; spor se dulji, život se krati.''

Kafka Proces
Kafkin „Proces“ samo je imitirao pravu stvar koju predstavlja onaj Novakovićev od sto godina kasnije (FOTO: Ljevak.hr)

Kafku se ne može čitati isključivo doslovno, bez prenesenih ključeva. Jedan takav može biti da je sam u životu imao književni slučaj, ali nije imao vrijeme da bi ga doveo do kraja: frustracija koju je podrobno rasprostro na stranicama svoga dnevnika (''nemam dovoljno vremena i mira da bih u cijelosti mogao izvući iz sebe mogućnosti svoga talenta"). Oblik Shakespearove sestre, čiji genij uslijed nepovoljnih životnih okolnosti ostaje nerealiziran, neotkopan ili možda i živ zakopan (žena u krivom stoljeću; neuk i potlačen trudbenik; činovnik pričepljen višestrukom klopkom ureda, obitelji i bolesti; itd.). Kafka skončava uz oporuku kojom traži da se spali sve napisano što ostaje nedovršeno iza njega – primjer kada teoretski imamo slučaj, ali gola činjenica da odvijanje i okončanje procesa zahtijeva prolaz vremena, koje nemamo, odvodi nas u poraz. Ili ako pobjedu i izvojujemo, ona biva pirova: događa se nakon što je za nas već kasno. 

Da ostanemo na književnim njivama – u svom „Dnevniku“, Witold Gombrowicz se obraća mašineriji koja ga je, između ostaloga, otjerala iz Poljske: "kako oprostiti što ste me uspjeli pobijediti u mojoj krajnjoj pobjedi nad vama? Da. Radujte se. Pobijedili ste u svom porazu. Jer ste učinili da je moj uspjeh stigao prekasno ... za deset, dvadeset godina ... kada sam već previše blizu smrti i kad mi ona zaražava porazom čak i trijumf ... nisam više, znate, dovoljno vatren da bih se nauživao u revanšu."

Ali jedno od mogućih čitanja „Procesa“ je i ono najdoslovnije iz sudnica – a hrvatske će se, znamo, isticati kafkijanskim elementima. Siromašni ražalovani učitelj koji do pobjede u svom procesu stiže nakon dvadeset i jedne godine (srpski: dvadeset i jedne godine!) – toliko prekasno da ne da već previše blizu smrti za uživati u trijumfu i revanšu, nego čvrsto s obje noge u njoj – pa to je Block odveden do krajnosti i još apsurdnijeg apsurda! Kafkin „Proces“ samo je imitirao pravu stvar koju predstavlja onaj Novakovićev od sto godina kasnije. 

Hrvatska država pobijedila ga je i u svom porazu, jer od tih 21 godinu onu u kojoj pobjeđuje nije doživio, a prethodnih 20 proveo je, poput Blocka, progutan od procesa, trpeći od njega samog, a ne tek od osude, podnoseći unaprijed svo vrijeme posljedice kao da je kriv za ono za što će konačna presuda prekasno potvrditi da nije bio. 

I nije jedini.

Tko se još sjeća slučaja stanovitog Borisa Stepinca? Nije i on, ne, čekao predugo na pravdu. Naprotiv, proces mu je trajao svega sedam dana (srpski: sedam dana!). Uključujući vikend. Ne da je vječno mlad proces, nego ni mliječne zube nije stigao dobiti. Pa zašto ga onda apostrofiram? Baš zato!

Tim je povodom Boris Dežulović 2016. napisao tekst pod nazivom „Pravna Država Hrvatska“, u kojem nasuprot Stepinčevog procesa postavlja procese Marine Marić, koja je 17 godina morala čekati da bi tek Europski sud u Strasbourgu dosudio da joj pripadaju alimentacije (ali prekasno, jer joj je kći morala odrasti bez njih), neimenovanog Vinkovčanina koji se (u tom trenutku) već 24 godine vuče po hrvatskim sudovima jer mu je država protuzakonito oduzela Audi (ako proces ikad dobije, bit će prekasno – taj Audi je već staro željezo), Emila Römera, koji pak, prevaren za velike pare, pravdu nije dočekao ni nakon 38 godina (a i ako ikad dočeka, život je već prošao bez njih), Ante Batura, koji je tijekom nekretninske parnice nadživio blockovskih pet advokata, 43 od 60 svjedoka i samu drugu stranu spora, jedino je parnica još živa i zdrava, u dobi od 42 godine (danas već 46 valjda), ili Nedjeljka Šućura, koji već 48-52 godine vodi spor zbog najurenosti iz firme kao najstariji hrvatski zviždač (ali malo dobrih vijesti: predmet kao da se maknuo s mrtve točke, eno ga je Ustavni sud vratio na Općinski u Zagrebu).

U čemu je tajna Borisa Stepinca? U tome što je Alojziju Stepincu u rodu, pogodili ste! Nećak koji 15. srpnja 2016. podnosi zahtjev za reviziju presude svom ujaku iz 1946. godine, a sveprisutni sudac Ivan Turudić već 22. srpnja, sve skupa u pet radnih dana, staru presudu poništava, ekspresno proučivši 4.000 stranica građe i dokumentacije, pa svoju presudu kojom rehabilitira opet podobnog kardinala obrazloživši time da je nakon 70 godina ispunjena Stepinčeva volja "od strane hrvatskog suda u slobodnoj hrvatskoj državi", zbog čega "ova presuda nema samo pojedinačni, nego i duboki značaj za povijest hrvatskog naroda".

Ivan Turudić
Sudac Turudić u pet radnih dana ekspresno je proučio 4.000 stranica građe i dokumentacije (FOTO: Lupiga.Com)

Čime je Turudić o istom trošku objasnio i Marini, Emilu, Anti ili Nedjeljku zašto "slobodnu hrvatsku državu" zabole kurac za njihove parnice koje se razvlače po 17 ili 48 godina: zato što im slučajevi nemaju nego pojedinačni značaj, uopće nisu od "dubokog značaja za povijest hrvatskog naroda". Definiranog ispunjenjem volje vikara ustaške vojske!

Za četvrti apsurd ugrađen u stvar, prepustit ću Dežuloviću načas riječ: "Bezvoljni Nedjeljko i njegovi supatnici do danas, jebiga, nisu shvatili kako hrvatski sudovi ne služe da ljudima vraćaju radna mjesta – ili dosuđene alimentacije, konfiscirane automobile i ukradeni novac – već da ustaškim vikarima vraćaju san o nezavisnoj hrvatskoj državi. Pravnim laicima, istina, iz daleka može izgledati kako je proces revizije Stepinčeve presude barem onoliko politički montiran kao i onaj 1946., ali blaženi kardinal – ne znam kako da vam to nježnije kažem – sanjao je nezavisnu, a ne pravnu državu."

Još da dodam zaključno: da slučaj baranjskog nastavnika Novakovića nije samo sljedeći iz kafkijanskog niza kojem pripadaju slučajevi Marine, Emila, Ante ili Nedjeljka – čita se upravo iz slučaja Borisa Stepinca, kao manifestacija iste pozadinske agende našeg pravosuđa, samo s drugog kraja batine. "Slobodnu hrvatsku državu" nije tek bolio kurac hoće li se Novakoviću vratiti posao, nego je aktivno i programski zapela da mu po apsurdno dugom postupku ne bude vraćen, te da i nesrazmjer apsurdnog nazovi-"zločina" i kazne bude što apsurdniji, točno onako aktivno i programski kako je zapela i da zahtjev ujakovog nećaka bude pozitivno riješen po apsurdno kratkom postupku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ČAROBNA FORMULA ZA IZBORNU POBJEDU: Samo truj i dalje!

    21.09.2021.

    Sofija Kordić

    ČAROBNA FORMULA ZA IZBORNU POBJEDU: Samo truj i dalje!

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

    23.08.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

  3. OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

    22.08.2021.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije