MISTIKA HRVATSKE BIROKRACIJE

Od samozapošljavanja do zapošljivosti

ritn by: J. B. i A. L. | 14.10.2014.
MISTIKA HRVATSKE BIROKRACIJE: Od samozapošljavanja do zapošljivosti
Mali frizerski salon „Ana“ u zagrebačkoj četvrti Borovje evidentan je primjer uspješnoga zapošljavanja vlastitim snagama i urođenom inteligencijom. Pošto je nakon školovanja usavršila svoju vještinu po tuđim frizerajima, njegova 35-godišnja vlasnica sama se pobrinula za svoje radno mjesto, smješteno u 20-ak četvornih metara poslovnoga prostora u prizemlju jedne od stambenih zgrada. Unajmila je i opremila salon kreditom koji još uvijek vraća, sjedinjujući u svojoj osobi i radnicu i autonomnu poduzetnicu. Nevolja je da njezin slučaj ne korespondira sa službenom percepcijom posla i zaposlenosti, sadržanom u planovima Države koja je hrvatsku krizu javno priznala tek 2009. godine.

Naime, počevši zakulisno i podlo, kao nezaustavljiva stagnacija državnih prihoda, recesija je te godine, kako bilježi Državni zavod za statistiku, eksplodirala u obliku brojčanoga odnosa od 260.000 nezaposlenih na 4,2 milijuna hrvatskih stanovnika – šokantnih 10 posto više nego prethodne godine. Pod uvjetom da domaće društvo uživa prioritet, samo je jedno rješenje bilo racionalno, logično i dugoročno: ukloniti što više administrativnih barijera za autonomno snalaženje radno-aktivnoga uzorka, barem do njegovoga ekonomskoga oporavka i obnovljene porezne potentnosti. No, u kabinetima Banskih dvora krenulo se naopačke, od favoriziranja neokrnjene državne blagajne koja, uzdržavajući umirovljenike kao ponajbolji izgovor, jamči stabilna političko-činovnička primanja, beskonačne procedure i udobna uredska sjedišta. Povećavši s PDV-om, krenulo se u tzv. sređivanje fiskalne discipline na svim društvenim frontovima, navodno, primjereno zemlji koja će 2013. godine biti priključena civiliziranim sustavu Europske unije.

Tek tu i tamo izbijali su glasovi da je specifični problem Hrvatske u nacionalnom mentalitetu naslijeđenom iz socijalističkih vremena, od inertnosti i lijenosti populacije bez smisla za samostalno poduzetništvo, do njezine razmaženosti visokom razinom zakonski normiranih radničkih prava. Da su teorije operirale izmišljotinama, svjedoči činjenica da je u socijalističkoj Jugoslaviji iz koje je Hrvatska iznjedrila, sa slabljenjem njezinoga državnoga autoriteta između 1980. i 1989. godine, spontano rastao broj samostalnih obrta, od 35.000 do 51.000. A rast bi, nesumnjivo, bio značajniji da Partija nije vodila sustavne medijske kampanje protiv ugostiteljskoga bogaćenja.

Likvidacija radno-poduzetničkih autonomija

Ignorirajući ranija iskustva, kao povijest koju valja baciti na smetlište, HDZ-ove i SDP-ove vlade, skovale su recept „samozapošljavanja“, na jednoj strani kao ekonomski koristan, na drugoj - s ciljem poduzetničkoga odgoja. U konkretnoj provedbi, samozapošljavanje po državnom planu uvjetovano je proračunskom subvencijom koja se distribuira posredstvom HZZ-a. Hvalevrijedna mutacija državnoga novca u mali kapital za otvaranje privatnih tvrtki, međutim, u startu je nadmašena neekonomskim, gotovo metafizičkim namjerama, usmjerivši sve državne sile u likvidaciju radno-poduzetničkih autonomija koje nisu tražile ni jedne-jedine proračunske kune. Njima nije trebalo ništa, osim da ih ostave na miru. Ali se to nije dogodilo. Tako je, ne imajući boljih disciplinskih osnova da osujete njegovo napredovanje, majušni frizerski salon na Borovju srezan na temi – radnoga vremena. Mladoj i marljivoj ženi dozvoljen je samo dvokratni itinerer: u jutro od 9 do 13 sati, pa od 16 do 21 sat.

„Dobila bih dozvolu za cjelodnevni rad, kako vele, pod uvjetom da zaposlim još jednu osobu. Ali ja ne mogu zaraditi više od vlastite plaće, pa time angažirati dodatnu frizerku, dok god je ograničeno radno vrijeme“, objašnjava vlasnica, ujedno glasnogovornica svih malih obrtnika na poduzetničkom početku koji nikako ne razumiju vladajuću logiku. I doista, ako se fiskalne dadžbine na sve i svašta dadu objasniti parazitskom glađu državne uprave, izvan je svake pameti da se ograničenjem radnoga vremena odriču veće porezne dobiti. Doduše, nije isključeno da popodnevni „rad na crno“, po državnoj kalkulaciji, doprinosi proračunu golemim globama. Ali budući da traže dodatne instrumente kontrole i nadzora, ubrane penalne kazne u krajnjoj instanci odlaze na inspektorske plaće.

'Ja ne mogu zaraditi više od vlastite plaće, pa time angažirati dodatnu frizerku, dok god je ograničeno radno vrijeme?' (FOTO: Flickr/lizzardo)

Što se, dakle, postiže minucioznim administrativnim zahvatima u samostalni radni proces osim razmnožavanja birokratskih slojeva koje nitko i ništa nije u stanju predstaviti ekonomskim rezonom? U oskudici vjerodostojnih podataka o birokratskoj samo-proizvodnji, posljedični fenomen je detektiran u ekscesima koji se ne uzimaju ozbiljno. Ipak su krajnje indikativni. Primjerice, putem Glasa Slavonije, iz osječko-baranjske filijale Zavoda za zapošljavanje već 2012. godine čula se tužbalica zbog preopterećenosti njezinih zatečenih službi, psihologa, pravnika, administratora – sve samih nominiranih eksperata za profesionalno usmjerenje – na koje je pao teret nove dužnosti savjetnika za samozapošljavanje. Dakako da je postavljen zahtjev da se postojećim kapacitetima dodaju novi činovnici, pri čemu nitko nije uočio elementarni paradoks: po čemu su to psiholozi i pravnici bolji u pronalaženju rješenja za tuđe zapošljavanje i samozapošljavanje od njihove klijentele? Najapsurdnije razmjere, plan je poprimio u liku Ines Rudelić, nezaposlene politologinje. Ostavši bez posla, otvorila je consulting-tvrtku za zapošljavanje do samozapošljavanja s pokretanjem vlastitoga biznisa.

 Onda i danas

Projekt je tiho okončao početkom 2014. godine, kako je zabilježeno u Slobodnoj Dalmaciji, zbog sve skromnije subvencije do potpunoga odumiranja. Sumarni društveni učinak, pak, nije ni dotakao problem, pa je u međuvremenu nezaposlenost prestigla brojku od 380.000, izvan turističkih sezona uz tendenciju daljnjega rasta. Na dugoj strani, salon „Ana“ još danas skromno i ograničeno, ali žilavo opstaje na Borovju, zatrpan mušterijama koje je sve teže uslužiti u skučenom dvokratnom radnom vremenu.

LICE S „LISTE SRAMA“: „Ne vjerujem da ću više išta pokušavati u ovoj državi“

Nije ovo prva ekonomska anomalija na hrvatskim terenima. Danas vremešni naraštaj, otprilike između 50-te i 60-te godine, pamti svoju mladost u ozračju drastične naftno-devizne krize nakon smrti Josipa Broza Tita. Analizirajući gospodarske uzroke jugoslavenskoga raspada, profesor politologije Zdravko Petak iznosi podatak da je 1985. godine, Hrvatska bilježila 7,9 posto nezaposlenih, s nezadrživim približavanjem prema udjelu od 10 posto. Premda pokazatelj u aktualnom kontekstu ne izgleda ni približno fatalno - današnji Eurostat govori o 17 posto nezaposlenih - podatak skriva generacijsku dramu. Kako su stariji i stalno zaposleni vrlo teško ostajali bez radnih mjesta, brojka se uglavnom odnosila na populaciju koja je netom završila škole i fakultete, osuđena na produljenu adolescenciju pod roditeljskim krovom i trajno besposličarenje.

Ipak, stvari se nisu odvijale prema očekivanjima, jer je značajni dio omladine još od studija participirao u kućnom budžetu. Zanemarujući lagano rastuće samozapošljavanje kroz vlastiti obrt, bilo je posve normalno da se već uz studij prakticiraju kojekakvi poslovi koji će prvo donijeti džeparac, a nakon diplome postati osnova za emancipaciju od roditeljskoga doma. U očekivanju stalnoga radnoga mjesta nakon diplome – koje je potrajalo osam godina – sama sam preživljavala zahvaljujući vještinama koje se nisu stjecale kroz formalnu naobrazbu: točila benzin i glancala automobilske šajbe na Jadranskoj magistrali, plijevila korov u zadarskom stakleniku, čistila zagrebačke stanove, urede i stepenice, čuvala tuđu djecu, konobarila, prodavala knjige po kućnim pragovima, služila kao turistički vodič po Austriji i Rusiji...

Bivši kondukter ZET-a, Milorad Pupovac (FOTO: Lupiga.Com)

U istom valu nezaposlenosti i neimaštine koji su gurali u egzistencijalno snalaženje na početku karijere, današnji lider hrvatskih Srba Milorad Pupovac radio je, na primjer, kao kondukter ZET-a, bivši SDP-ov ministar Šime Lučin tamanio je komarce i nametnike, Bosiljko Domazet, aktualni šef jednoga odjela ministarstva turizma, uz ostalo zarađivao je kao tehničar na zagrebačkoj Stojedinici. Cijela plejada aktualnih doktora znanosti istovarivala je teret na zagrebačkom Dolcu...

 Mladi na totalnom sniženju

Tako nešto danas nije moguće. Nad Hrvatskom se, naime, nadvila avet osobite državne brige za mlađe od 25 godina. Ne može se reći da nema dobroga statističkoga razloga. Unatoč svakodnevnim stečajevima, bankrotima i gubicima radnih mjesta koji ne poznaju starost i mladost, u cvjetajućoj nezaposlenosti najviše - 52,5 posto - još uvijek otpada na omladinu, unaprijed osujećenih šansi da nakon škola i fakulteta stekne, bilo radno iskustvo, bilo radne navike. Utoliko se Država fokusirala na najkritičniju pod-vrstu, tražeći nove izlazne strategije nakon kapitulacije projekta samozapošljavanja. Najnovijoj varijanti je kao temelj poslužio neologizam „zapošljivosti“, prevedenica termina „employability“ iz anglosaksonskih leksikona.

Riječ tek djelomice označava postojeće stanje: mladu populaciju kojoj uz diplome nedostaju mjeseci pripravničkoga staža da bi bila tražena. U tom pogledu, Država je korporacijskom poslodavcu obećala značajne financijske olakšice ako zaposli neiskusnoga mladca na jednu godinu, preuzevši na sebe njegov mjesečni džeparac od 1.600 kuna. Nisu prošle ni dvije godine, novinari su detektirali zanimljiv način eksploatacije te posljednje državne inovacije: malo je kojem kapitalisti palo na pameti da radna mjesta popunjava ljudstvom koje je udovoljilo zahtjevima stažiranja, uvijek nanovo upošljavajući mlade, zelene i neiskusne s pratećim povlasticama u svoju korist. Time je nastavljeno izlijevanje proračunskoga novca, bez ikakvoga efekta na konkretni opseg zaposlenosti.

No, termin „zapošljivost“ daleko šire pokriva virtualnu sutrašnjicu u kojoj, navodno, nitko neće raditi u skladu s kvalifikacijama stečenim kroz dosadašnje dugogodišnje školovanje, uključujući sam pripravnički staž. Suvremeni modeli, kako se jednoglasno tvrdi, traže stalnu promjenu zanimanja prema potrebama poslodavaca, pa se nezaposleni imaju poduhvatiti permanentnoga samoobrazovanja i usavršavanja. I tu počinje priča koja u masovnoj propasti stabilnih zanimanja sprečava alternativni rad i izvore prihoda, za većinu – jedini način egzistencijalnoga opstanka.

Svjedodžbe bez znanja

Promjena plaćenoga zanimanja, naime, nije dozvoljena bez formalne verifikacije ovlaštenih obrazovnih ustanova koje izdaju certifikate, de facto, za svaku plaćenu djelatnost, od dadiljanja djece i konobarenja, do sirovoga miješanja maltera i čišćenja stanova. Primjereno tekstu oglasa koje klasično pospremanje jednoga ureda eufemistički definira kao „održavanju higijene objekta“, dobra, stara, neophodna čistačica, osposobljena u vlastitoj kući, ne samo što mora u 21. stoljeću imati srednju školu, nego još svjedodžbu dodatnoga tečaja o - kemijskim svojstvima vode, deterdženata i laštila koja upotrebljava. U protivnom, njezin angažman smatra se ilegalnim, tako reći podzemnim i kriminalnim... Budući da svi ti tečajevi koštaju, ponekad po 5.000 kuna koje nezaposleni, samorazumljivo ne mogu unaprijed steći, najveću korist iz pomame za pomodnim svojstvom „zapošljivosti“ izvlače sveučilišta i njihov nastavni kadar. Uostalom, upravo je obrazovni sektor skrojio registar dozvoljenih djelatnosti. Kao jedna od posljedica: Hrvatska je danas krcata kupljenim svjedodžbama bez ikakvoga realnoga znanja.

Ministar Mrsić - najgorljiviji zagovornik "zapošljivosti" (FOTO: Vlada.gov.hr)

Ništa čudno da se Mirando Mrsić, resorni ministar i najgorljiviji zagovornik „zapošljivosti“, ediciji Hypo-banke pohvalio s čudnim postignućem: „Kroz naše projekte razinu zapošljivosti povećalo je gotovo 16.000 osoba“. Ne računajući koliko je brojka mizerna u odnosu na nezaposleno stanovništvo, do daljnjega ostaje tajna: koliko je tih novo-zapošljivih primjeraka pronašlo stalno radno mjesto u obrazovnim ustanovama, a koliko izvan njih?

U konačnici, najbolji pokazatelj realne konjunkture na tržištu rada, duboko inficiranoga „državotvornom“ birokracijom, pokazuje nezaustavljiva navala srednjoškolaca na dva fakulteta: ekonomiju i pravo. Jedno – obećava posao uz menadžerski ugovor koji ne pita za finalne učinke; drugi – stalnu zaokupljenost reformama državne uprave. Ne stojimo li nadomak vremenu kada će se vlasnici frizerskoga salona na Borovju zabraniti da upravlja vlastitim radom i imovinom, sve dok ne završi neki od tečajeva ekonomskoga menadžmenta?  

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com


Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Socijalna pravednost u uvjetima visoke nezaposlenosti".


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije