ŠTO NAKON ALEPA

SAD nema volje usprotiviti se Rusiji na Bliskom istoku

ritn by: Demian Vokši | 18.12.2016.
ŠTO NAKON ALEPA: SAD nema volje usprotiviti se Rusiji na Bliskom istoku
Nakon Alepa jasno je da SAD nema volje biti kontra Rusiji u Siriji, pa ni na Bliskom istoku, no ono što je prava tragedija u cijeloj priči je to da međunarodna zajednica nema snage Ruse kazniti kada pređu granicu. Višegodišnja ovisnost međunarodnih institucija o volji SAD-a ostavila ih je kriminalno nesposobnima da reagiraju na krize kada to SAD ne zanima, a takva paralizirana međunarodna zajednica nije nikome u interesu. Nažalost, to nije niti problem koji se može lako popraviti. Sirija će vjerojatno gorjeti još nekoliko godina dok vojska ne zauzme ostatak teritorija kojeg drže pobunjenici. Nakon osiguravanja Alepa i okolice, uslijedit će Idlib koji je centar Al Nusrinog sirijskog emirata, ostatak sjevera, okolica Damaska, pa zatim ostatak juga i na kraju vjerojatno pozicije „Islamske Države“, ukoliko se ona ne raspadne prije toga. Nakon toga Siriji ne gine degradacija pobunjeničkih skupina u terorističke ćelije koje će nastaviti biti smetnja.

Proteklih nekoliko dana gledamo kako nam se tragedija sirijskog Alepa odvija pred očima i shvatljivo je da su emocije intenzivne na svim stranama, čak i u maloj Hrvatskoj koja s ratom u Siriji i nema značajne veze, osim onog krijumčarenja oružja sirijskim pobunjenicima koje se odigralo preko Jordana. Dok se novinski izvori uglavnom zgražaju nad destrukcijom koju su Vladimir Putin i Bašar al-Asad isporučili Alepu, u komentarima pod tim tekstovima i na društvenim mrežama obitava izrazito snažna i u neku ruku zbunjujuća grupacija čitatelja koji su obožavatelji ruskog i sirijskog vođe

Hrvati, naime, iz nekog razloga vole autokrata Putina i diktatora Asada. Pokraj svih gaženja ljudskih prava u Rusiji i bezbrojnih masakara u Siriji, njih dvojica su još uvijek nekako idealni vođe nove svjetske politike hrvatskim komentatorima. Dio takvog stava zasigurno proizlazi iz infantilne reakcije na višedesetljetnu beskrupuloznu vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država, koja je svoj vrhunac doživjela između 1991. i 2011. godine, u periodu nakon raspada SSSR-a i ponovnog rasta Rusije (i Kine). To je bilo ono što je Francis Fukuyama, sada već neslavno i sasvim očito pogrešno, nazvao „krajem povijesti“, a gdje su Sjedinjene Države igrale ulogu jedinog globalnog hegemona. No, ta je uloga bila kratka, ispunjena krvlju i neuspjesima. Rusija i Kina se vraćaju na svjetsku pozornicu, a na bliskoistočnoj pozornici novi (i stari) akteri uzdižu se na pozicije regionalnih sila. Bilo bi pogrešno prozvati osvajanje Alepa od strane sirijske vojske i njenih saveznika „krajem jedne ere“, jer ta je era u slobodnom padu već neko vrijeme. Ali također bi bilo pogrešno zadržati se samo na reakcijama na ono što se u Siriji događa, bez da se osvrnemo na pozadinu tih događaja i nakon toga se okrenemo budućnosti i onome što budućnost nosi. 

Regionalni pakao

Preuzimanje Alepa od strane sirijske vojske i njenih saveznika, koji su to postigli, između ostaloga i upotrebom kemijskog oružja, sveopćim bombardiranjem bez brige za civilne žrtve, kao i bombardiranjem bolnica u Alepu, što bi se moglo protumačiti kao čin kolektivne kazne, dezigniran ratnim zločinom prema Ženevskoj konvenciji, vrlo je vjerojatno zadnji čavao u lijesu nade za sirijske pobunjenike da će moći postići svoj cilj zbacivanja Bašara al-Asada s vlasti. 

Vladimir Putin
Hrvati iz nekog razloga vole autokrata Putina i diktatora Asada (FOTO: Hina)

Šanse nisu nikada ni bile osobito velike, osim u samom početku. Snage Slobodne sirijske vojske (FSA) uvijek su bile i ostale nakupina razjedinjenih vojnih jedinica bez snažnog središnjeg vodstva ili ličnosti koja bi ih efektivno organizirala u značajan borbeni faktor. Upravo takva kaotična struktura FSA dala je temelja tome da komentatori sukoba kao i novinari koji su izvještavali iz Sirije govore da FSA zapravo ni ne postoji - to nije značilo da jedinice koje su nastupale pod zastavom revolucije ne postoje, već naprosto to da ih nitko ne doživljava kao ujedinjenu i organiziranu frontu. Tu je negdje u cijeloj toj strci plutao i takozvani Syrian National Council (SNC), kao službena pobunjenička Vlada u izbjeglištvu, a koji je efektivno djelovao kao front za prebacivanje oružja i novca pobunjenicima

Još veći problemi za revoluciju su nastali kada su se razne džihadističke skupine počele organizirati i sudjelovati u sukobu. Djelovanje, pa i sama egzistencija tih grupa su fluidni, s obzirom da se često udružuju, spajaju i odvajaju jedni od drugih, no kroz vrijeme nekoliko vodećih džihadističkih skupina se isprofiliralo u Siriji. Tu je prvenstveno riječ o Harakat Ahrar al Šamu i Džabhat al Nusri. Ahrar al Šam sam sebe naziva „Islamističkim pokretom kojemu je cilj osnovati Islamsku državu u Siriji vođenu Šerijatom“. Džabhat al Nusra je dijete Abu Bakra al Bagdadija i Al Kaide, dok je Bagdadijeva Islamska država u Iraku još uvijek bila vezana uz Al Kaidu. Kao i Ahrar al Šamu, Al Nusri je cilj osnivanje Islamske države (emirata) u Siriji, vođene Šerijatom. Treća, najpoznatija islamistička frakcija u Siriji je sama „Islamska Država“ koja se protiv sirijske vojske bori u nešto manjoj mjeri - uglavnom u Deir ez Zoru i Palmiri. 

Džihadiste u Siriji uglavnom su financirali Saudijci i Turci. No, osim Zapadu očito prihvatljivih džihadista iz Ahrar al Šama i Al Nusre, izgleda da su Turci, Saudijci pa i Katarci financirali i potpomagali i neke nešto manje prihvatljive džihadiste - one iz „Islamske Države“. Za financiranje IS-a od strane Katara i Saudijske Arabije znala je i Hillary Clinton, što je otkriveno u skandalu koji ni poprilično dovoljno odjeknuo. U drugom hakerskom skandalu, onom u Turskoj, otkrivena je povezanost tvrtke zeta Recepa Tayyipa Erdoğana s krijumčarskim operacijama IS-a u Turskoj, za koje se već godinama sumnjalo da Turska prešutno odobrava, pa čak i potpomaže zbog operacije koje je IS vodio protiv sirijskih Kurda. 

Kobni turski interesi

Erdoğanova politika prema Kurdima cijelom je svijetu ušla u vidno polje kada su turski tenkovi mirno stajali na granici sa Sirijom dok je nekoliko stotina metara dalje „Islamska Država“ ravnala kurdski Kobane sa zemljom. Ta Erdoğanova reakcija, odnosno manjak iste, rasplamsala je opet višedesetljetni sukob između Turske i turskih Kurda iz PKK, a kada su nakon mjeseci i mjeseci truda i žrtvi sirijski Kurdi potisnuli snage IS-a prema jugu te oslobodili Manbidž i opasno se približili cilju spajanja Rožave na istoku i Afrina na zapadu, tako pretvarajući gotovo cijelu sirijsku granicu s Turskom u kurdski teritorij, Erdoğan je reagirao i poslao vojsku u Siriju

Sirija
Sirija će vjerojatno gorjeti još nekoliko godina dok vojska ne zauzme ostatak teritorija kojeg drže pobunjenici (FOTO: Hina)

Rastući autokratizam koji polagano prelazi u otvorenu diktaturu u Turskoj, Erdoğan opravdava čišćenjem zemlje nakon neuspješnog puča, dok je u Siriju ušao kako bi spriječio napredak Kurda (koje ionako redovito granatira), osokoljen optužbama da su sirijski Kurdi u nekoliko sela počinili ratne zločine, te motiviran temeljnim ciljem davanja podrške sirijskoj opoziciji u sjevernom dijelu Sirije. Naime, Turska više ne bi mogla vršiti već spomenuto naoružavanje i financiranje džihadista ukoliko bi Kurdi zatvorili granicu.

Sada se turski vojnici bore protiv IS-a i Kurda u sjevernoj Siriji, rame uz rame sa sirijskim oporbenjacima koji se vode kao pripadnici FSA. Svojedobno su im se pokušale pridružiti i američke specijalne postrojbe, ali su ubrzo bili otjerani od strane vojnika FSA koji su im prijetili „rezanjem grkljana“, nazivajući ih „svinjama, psima i križarima“, zazivajući „pokolj“.

Novi kissingerijanizam

Američka intervencija u Siriji je tako i dalje ograničena samo na zračne napade i eventualna sudjelovanja specijalnih snaga, kada u vidnom polju nema džihadista. Nekima to nije dosta, te američkom vodstvu, u maniri dostojnoj Henryja Kissingera, spočitavaju nedovoljno uključivanje u sirijski kaos. 

Sjedinjene Američke Države involvirane su u Bliski istok od kraja Drugog svjetskog rata. I čak ako zanemarimo sve što se tamo dogodilo pod američkom paskom prije 1991. godine, period od 25 godina između početka svjetske geopolitičke monopolarnosti do danas daje nam i pregršt materijala za obradu. U tih četvrt stoljeća Amerikanci su na Bliskom istoku ostvarili niz briljantnih uspjeha. Intervenirali su u Afganistanu i nakon 15 godina ratovanja nisu postigli apsolutno ništa. Pomogli su Britancima i Francuzima da interveniraju u Libiji kako bi zaštitili svoje interese u toj zemlji - Libija je danas država koja se raspada pod terorom dvije Vlade koje ratuju jedna protiv druge. Ilegalno su okupirali Irak i bacili ga u apsolutni kaos koji je rezultirao eksplozijom terorizma na svjetskoj razini, destabilizacijom cijele regije te je i završio s bilancom od oko pola milijuna žrtava. Naravno, Irak je i prije bio oslabljen UN-ovim sankcijama tijekom devedesetih. Kada je po pitanju iračkih sankcija tadašnja američka ambasadorica u UN-u, a kasnije i državna tajnica Madeleine Allbright nastupila na televiziji 1996. godine, upitana je da li je vrijedilo pustiti 500.000 iračke djece da umru, samo kako bi se Sadam Husein svrgnuo s vlasti, Allbright je odgovorila kako je to bila teška odluka, ali da je vrijedilo. To su te američke vrijednosti koje zazivaju novinari pod napadajima intervencionističkog liberalizma. Nesumnjivo su isti ti briljantni uspjesi američke vanjske politike na Bliskom istoku razlog zašto toliko Hrvata na društvenim mrežama pribjegava braniti ruskog despota i sirijskog diktatora koji plivaju u krvi mrtvih civila. Naime, kada vam se već 25 godina tupi da je samo jedna opcija ispravna, dok ta ista opcija nemilice kolje po svijetu, onda vam ponekada i druge opcije postanu probavljive, makar objektivno bile užasne.

Jemen
Oko 3,3 milijuna djece i žena u nemilosrdno bombardiranom Jemenu doslovno su gladni, unatoč tome Jemen je rijetko u medijima (FOTO: Hina)

A dok je SAD bombama i artiljerijom od osiromašenog uranija ravnao Bagdad, podržavali su Saudijsku Arabiju, zemlju koja se može shvatiti kao uspješna „Islamska Država“. Uistinu, Saudijska Arabija i jest islamska država, do te mjere da nema niti Ustav - slizanost kraljevske obitelji s vjerskim autoritetima je u temelju te apsolutističke kraljevine, a verzija islama koja je tamo na vlasti je ona najregresivnija. Međutim, imaju nafte i na vrijeme su se sprijateljili s Amerikancima, pa umjesto da bivaju proglašeni strateškom prijetnjom, oni su strateški saveznici i zemlja s trećim najvećim obrambenim budžetom na svijetu (od kojeg dobar dio otpada na kupnju američkog oružja), kojoj je sve dopušteno. Tako već godinu i pol nemilice bombardiraju Jemen u kojem je šijitska paravojska preuzela vlast i svrgnula saudijskog saveznika. Jemen je i prije rata bio jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu u kojoj je 25 milijuna ljudi živjelo izuzetno lošim standardom, a rat je samo pogoršao stvari. Izvori hrane su nestabilni za 14 milijuna ljudi u Jemenu. Oko 3,3 milijuna djece i žena su doslovno gladni, uključujući oko pola milijuna djece mlađe od pet godina. Usprkos tome, Jemen je rijetko u domaćim, pa i stranim medijima, unatoč činjenici da se i sam SAD nedavno pridružio bombardiranju pobunjenika

No, bombardiranje Jemena i glad koja hara tamo su prihvatljivi. Prihvatljivi su jer su pobunjenici u Jemenu šijiti koje nominalno podržava Iran, a Iran je jedna od onih represivnih država (hibrid teokracije i parlamentarne republike, baziran na šijitskom političkom Islamu) o kojima volimo pričati dok šutimo o Saudijskoj Arabiji, Kataru i drugim zaljevskim monarhijama. Iran je istodobno jedna od regionalnih sila koja je u direktnom sukobu sa Saudijcima i Katarcima i koja, kao i ove druge, ima aspiracije za regionalnom hegemonijom. Najveći grijeh Irana je taj što trenutačno pobjeđuje. Uspjeli su kroz godine iračko vodstvo približiti k sebi, ojačali su Hezbolah u Libanonu, osnovali niz paravojnih postrojbi po Iraku i Siriji te se do neke mjere približili zapadu tako što su regulirali svoj nuklearni program u zamjenu za micanje sankcija.

Izmjena hegemona

Iranu zasigurno ide u prilog to što SAD pod Barackom Obamom pomalo gubi interes za direktnom involviranošću u regiji te se na tragu Nixonovih poteza u regiji odlučio baviti tamošnjim problemima preko podrške saveznicima. No, dok je Nixon sve karte, osim u Izrael, stavio u pred-revolucionarni Iran, danas Obama karte stavlja, i to prema vlastitom priznanju nevoljko, u Saudijce i druge zaljevske monarhe. Izravni rat na Bliskom istoku za Amerikance više nije opcija, ne nakon katastrofa u Afganistanu i Iraku, iako je Hillary Clinton u predsjedničkoj kampanji zazivala no-fly zonu iznad Sirije. Ni dan danas nije jasno je li Clinton bila ozbiljna u tom pogledu, naprosto zbog toga što je ideja da Amerikanci mogu uvesti no-fly zonu u Siriji bez da se zarate s Rusima sumanuta. 

Alep
Alep neće biti zadnji grad koji će umrijeti na ovako brutalan način (FOTO: Aleppo Media Center)

Ali no-fly zona nije uvedena, a teško da će je Trump i uvoditi. Sirija je sada u potpunosti rusko područje utjecaja, s Iranom kao glavnim lokalnim saveznikom. Čak ni Turska, koja pokušava stvoriti svoju zonu utjecaja na sjeveru Sirije ne može guknuti krivu rečenicu bez da ju Kremlj ne pogleda ispod oka.

Nakon Alepa jasno je da SAD nema volje biti kontra Rusiji u Siriji, pa ni na Bliskom istoku, no ono što je prava tragedija u cijeloj priči je to da međunarodna zajednica nema snage Ruse kazniti kada pređu granicu. Višegodišnja ovisnost međunarodnih institucija o volji SAD-a ostavila ih je kriminalno nesposobnima da reagiraju na krize kada to SAD ne zanima, a takva paralizirana međunarodna zajednica nije nikome u interesu. Nažalost, to nije niti problem koji se može lako popraviti. 

Sirija će vjerojatno gorjeti još nekoliko godina dok vojska ne zauzme ostatak teritorija kojeg drže pobunjenici. Nakon osiguravanja Alepa i okolice, uslijedit će Idlib koji je centar Al Nusrinog sirijskog emirata, ostatak sjevera, okolica Damaska, pa zatim ostatak juga i na kraju vjerojatno pozicije „Islamske Države“, ukoliko se ona ne raspadne prije toga. Nakon toga Siriji ne gine degradacija pobunjeničkih skupina u terorističke ćelije koje će nastaviti biti smetnja. Hoće li Asad, njegovi generali, Putin i ostatak ekipe ikada odgovarati za ratne zločine? To nitko ne zna. Hoće li Kurdi izboriti autonomiju u federativnom sistemu? Ni to se ne može predvidjeti. Bliski istok je prekompliciran da bi bio pogodan za temeljite prognoze. Ipak, ono što je jasno jeste to da stvari više nisu iste kao što su bile prije svega nekoliko godina. Novi Bliski istok se rađa već neko vrijeme, a pravila po kojima se sada igra su bitno drugačija nego prije. Ono što je jedino izvjesno je to da Alep neće biti zadnji grad koji će umrijeti na ovako brutalan način. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  2. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

  3. UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

    02.10.2018.

    Nataša Škaričić

    UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije