„PRED CIKLUSOM“

Vaš je život najvažniji projekt

ritn by: Ivo Anić | 10.10.2018.
„PRED CIKLUSOM“: Vaš je život najvažniji projekt
Adriamicin i Ciklofosfamid su crvene boje. Sve četiri žene koje primaju kemoterapiju imaju na sebi nešto crveno. Ili je to marama koja skriva nedostatak kose, ili je ruž, ili su naušnice. Irena ima ogrlicu sa malim, sjajnim rubinom koji odbija sunčevu svjetlost o prozor. Irena je u četvrtom ciklusu, u trećem tjednu i kako tvrdi, trenutno na tijelu nema niti jedne dlake. Ja držim da nema ni na jeziku, ali je zbog toga i volim. Jutarnje okupljanje na balkonu je rezervirano za grupu žena koje imaju rak dojke. Irena ima invazivni, HER2 pozitivni i liječi se već godinu i pol dana. Ništa na njoj ne odaje da se toliko dugo bori s tom opakom bolešću. Njeno lice pravilnih crta i bistrih, modrih očiju, jednako je perfektno i u rano jutro, i u kasnu večer pored caffe aparata. Irena je navikla biti savršena. Irena kaže da je bila projekt.

Ranojutarnja svjetlost je prvo što vidim u istočnom krilu bolnice, a težina zvuka koraka liječnika koji odlaze iz noćne smjene, prvo je što čujem iza polusna. Balkon kojeg kupa još plavičasti odsjaj noći okupljalište je onih koji čekaju prvu jutarnju „crvenu“. Uglavnom razaznajem po pritajenom hihotu žene. Ovisnice o kavi skupe se u tom uskom koridoru koji dijeli sobe. Jutro preuzima noć, čujem kako voda prolazi kroz cijevi u zidu koji dijeli sobu od zajedničke kupaonice, zapravo tuša iz kojeg u pravilnim razmacima izađu žene s ručnicima omotanim oko glave. Odvrtanje slavine, pa kratka, intenzivna tišina. Miris kave me potpuno razbudi. Netko je skuhao tursku, i donio je, naravno, na balkon. Po sastavu jutrošnje „balkonske smjene“ sasvim je jasno da su tu žene „pred ciklusom“.

Adriamicin i Ciklofosfamid su crvene boje. Sve četiri žene koje primaju kemoterapiju imaju na sebi nešto crveno. Ili je to marama koja skriva nedostatak kose, ili je ruž, ili su naušnice. Irena ima ogrlicu sa malim, sjajnim rubinom koji odbija sunčevu svjetlost o prozor. Irena je u četvrtom ciklusu, u trećem tjednu i kako tvrdi, trenutno na tijelu nema niti jedne dlake. Ja držim da nema ni na jeziku, ali je zbog toga i volim. 

Jutarnje okupljanje na balkonu je rezervirano za grupu žena koje imaju rak dojke. Irena ima invazivni, HER2 pozitivni i liječi se već godinu i pol dana. Ništa na njoj ne odaje da se toliko dugo bori s tom opakom bolešću. Njeno lice pravilnih crta i bistrih, modrih očiju, jednako je perfektno i u rano jutro, i u kasnu večer pored caffe aparata. Irena je navikla biti savršena. Irena kaže da je bila projekt. Projekt prvo svoje obitelji koja ju je mukotrpno školovala, pa projekt muža kojem je dala najbolje godine života, i na koncu projekt svog direktora koji ju je bjesomučno tjerao da ne posustaje u karijeri. 

Hodnik
Okupljanje na balkonu je rezervirano za grupu žena koje imaju rak dojke (FOTO: Pixabay)

Jedino što je bilo Irenin projekt dogodilo se u zenitu njene karijere. I taj projekt primit će danas. Dozu borbe koju ima samo za sebe, i sama prolazi kroz nju. Muž je našao mlađu, direktor dostupniju. Firma je iznad svega, pa i života, gorko je komentirala riječi kojima ju je ispratio na bolovanje. To nesretno bolovanje nažalost je došlo prekasno. Irena je do zadnjeg dana radila u dvije smjene da njena neizostavna karijera zadovolji tolike gladne apetite za njenim vremenom. Vrijeme, o kojem je Irena najmanje razmišljala teklo je linearno pored njenog modernog, ostakljenog uredskog prostora. Irena je vrijeme računala na ono provedeno na poslu, i ono od osam navečer kada bi se otuširala i uzela čašu vina. Ljepotu života Irena je otkrila kada ju je liječnik vrteći glavom upitao što je dovraga čekala toliko dugo s tom kvržicom koju je napipala ispod lijeve dojke još u rujnu. Danas je listopad.

Listopad je inače mjesec borbe protiv raka dojke. Irena to nije znala. Irenin svijet bile su kalkulacije i marže, Irenin svijet bilo je danonoćno i bjesomučno prikrivanje svih direktorovih računa i „peglanje“ da sve te poslovne večere, putovanja s ljubavnicom na skijanja i Maldive izgledaju kao neophodni poslovni sastanci. Kada je Irena konačno svoj ured zamijenila bolničkom sobom od tog skota kojem je dala deset godina svog života dobila je buket ruža. I otkaz.

Irena je saznala tek kod svog jedinog i najvažnijeg projekta u životu da je pravovremenost bila ključna. No pravovremenost često ostane samo na vremenosti. Kada živiš tuđe projekte vrijeme je upravo ono što nemaš. Naše doba nas uči tome. Da su nas okovali upravo vremenom koje nam ispijaju kao krvopije postupno, selektivno i na kapaljku. Projekt kojeg Irena danas živi, i u kojem je dala sve što je mogla, jedini je njen projekt u kojem je nitko ne drži za ruku. Pokazuje joj što treba raditi. Irenin najvažniji projekt u životu nalazi se u sobi pored balkona, u sobi za aplikaciju. Irena je CA, da danas ima kakav vremeplov, i da se kojim čudom može vratiti u onaj dan pod tušem kada je napipala kvržicu, njen projekt bio bi kudikamo lakši, i kudikamo bezopasniji. Da postoji takav vremeplov usput bi i onog idiota od muža i onog majmuna od šefa taj dan poslala u tri pičke materine. I to bi bilo na vrijeme.

Do Irene, ona koja vedri i oblači, ona koje se čak i doktori boje, sjedi Jadranka. Jadranka ima potpuno drugačiju priču. Njen preventivni pregled nikada se nije odvio zbog toga što nije ni znala da takvo što postoji. Jadranka je u životu najmanje računa vodila dakako o sebi. Tri odrasla sina njen su ponos i blagoslov. Dosađuje nam svima o njima, ali neka. Ovaj najstariji je doktor i on glupan, nije majci savjetovao da se kontrolira. Jadrankin život ionako je bio kvrgav, pa je mislila da je ta sitna kvrga još najmanje što joj se u životu dogodilo. Ispostavilo se kasnije, puno kasnije, da je najgore. Gore čak i od one kvrge koja joj je ubila muža kada je sletio pijan s ceste. Taj je bio vječno pijan. Djecu je Jadranka podigla praktički sama. 

Jadranka se ne boji kazati da je njena neinformiranost o toj zlokobnoj i podmukloj bolesti dovela do stupnja kada se tako teško i mukotrpno bori za život. Kvržica koju je onomad napipala metastazirala je na pluća i na bubrege. Osamdeset posto, kazao joj je sin, bilo bi izlječivo majko da si mi barem rekla da je imaš. Jadranki je puno važnije bilo da on ima toplo i skuhano kada dođe s dežurstva. I da bratova mu djeca stignu u školu, imaju skuhan ručak i dovoljno povrća kojeg je uzgajala iza obiteljske kuće. Jadranka je kod svog projekta za svoj život upoznala i svoju stranu koju nitko do tada nije poznavao. Jadranka je svoj projekt, svoj život uzela u svoje ruke i od sina uzela laptop. 

Mamograf
Najbolja prevencija drugima uzeti pravo da od tvog života prave svoje projekte (FOTO: Wikimedia/NCI)

Danas Jadranka zna sve o svojoj bolesti i teško onoj sestri koja joj u sobu dođe s pogrešnim informacijama. Ili da se koji doktor sakrije od nje kada joj što treba. Jadra bez problema umaršira i gospon primarijusu u ured pa tada možete čuti kako krilo bolnice odzvanja od Jadrankina bijesa. Posebno ako koja mlada žena čeka na kontrolu grudi. Ili ako je otprave jer CT ili magnet ne rade. Jadranka tada uzme stvar u svoje ruke. Njoj su kod konačne dijagnoze ustanovili kako se radi o običnim cistama. Nažalost, patološki nalaz pokazao je drugačije. Masektomija, kemoterapija, i naravno, crvena. Jadranka nosi prodoran, crveni ruž. Stalno. I naravno da vjeruje kako će uskoro u svoj vrt. Nevjeste su sve to zapustile. Ali kad ja ozdravim, pokazuje kažiprstom, tu će bit za sve vas moje dame najbolje salate koju ste ikada kušali. Unatoč lošim izgledima svi znamo da će Jadranka dobiti projekt. To je takva žena. Hajde reci joj da neće?

Josipa mi je najdraža. Ta tiha djevojka sušta je suprotnost ovim dvjema lavicama. Josipa se, od kada je oboljela, trudi podizati svijest kod žena svoje generacije o važnosti prevencije kod raka dojke. Na društvenim mrežama, pišući za nekoliko portala o tom problemu, Josipa okuplja svu silu mladih cura koje se redovito kontroliraju. Zahvaljujući ranom otkrivanju raka Josipa se nakon par kompliciranih operacija vratila, uz propisanu terapiju naravno, u potpuno normalan život. „Crvenu“ ne prima, ali je nosi, kao trajan simbol zla koje se podmuklo skrivalo ispod njene dojke. Josipa uz pomoć svoje vojske žena s društvenih mreža prikuplja sredstva za aparate koji su ključni prilikom ranog otkrivanja i prevencije te opake bolesti. 

Josipa je ponosna na danas već preko pedeset slučajeva ranog otkrivanja raka kod žena koje su poslušale njeno iskustvo i na vrijeme otkrile rak. Najveće je glupost što sve žene misle kako će otkriti rak dojke ako napipaju kakvu kvržicu. U preko dvije trećine slučajeva rak dojke se ne manifestira na taj način. Rak dojke izaziva stres, mišljenja je Josipa, a stresa je danas kod naših žena na tone. Naše žene su obespravljene, tjera ih se da rade do iznemoglosti, sugerira im se da žrtvuju svoje živote za karijere. Naše žene su robovi ovog bolesnog društva koje je potpuno i zloslutno metastaziralo. Žene to najviše osjećaju jer su ranjive, jer su krhke, a tu činjenicu patrijarhalno društvo koristi bestidno. Kada se dogodi bolest tada svi dignu ruke od tebe i to je najveća stigma našeg društva. Ništa u ovoj zemlji ne funkcionira kako treba i zbog toga prevencija, redoviti pregledi i kontrola. I naravno, živjeti treba s puno manje stresa. 

Josipu više ne zabrinjava karijera. Ona voli živjeti na način na koji ju je naučila „crvena“. Život kao projekt. Projekt rada na sebi i za sebe. Svi drugi projekti mogu čekati, i s vremenom postanu nebitni. Jedini projekt koji je važan jest tvoj život. U onom momentu kada tvoj život postane tuđi projekt, taj život treba mijenjati. Iz korijena. Počupati ga kao korov. Josipa je to napravila i danas ima svoje projekt. Svoj život kojeg u potpunosti kontrolira. I konačno živi.

Potpuno rasanjen gledam te hrabre žene kako pune meni neobjašnjive energije odlaze odraditi još jednu dionicu u svojem projektu. Onom najvažnijem. Projektu koji se zove borba za život. I kada malo bolje razmislim, zapravo je najbolja prevencija drugima uzeti pravo da od tvog života prave svoje projekte. I uzeti svoj život kao najvažniji projekt na svijetu. Tada za sve imaš vremena. Pa i za redovnu, rutinsku kontrolu.

Kada svoj život uzmeš u svoje ruke.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

  2. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  3. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije