Strašno.

Da, strašno je kada na svojoj koži osjetiš tuđu bešćutnost. Bešćutnost je, mislim, prava riječ. Ima tu pohlepe, ima i nemara, ali kada uđeš na odjel neurokirurgije i vidiš one male, izbrijane glave, ne postoji druga riječ doli - bešćutnost. Ona je u ljudima i ona ih pogoni. Lice bešćutnosti vidiš u prolazu kada naiđe sa svojom svitom. Nadmeni, puni sebe. Lice bešćutnosti vidiš kada dođeš do zida. Do zida smo došli kada više nije bilo dalje. Uz svu stručnost, znanje i plemenitost ljudi koje sam upoznao na tom odjelu. Pokloniš se humanosti, i shvatiš da u jednom momentu struka dalje ne može.

Ne može bez tehnologije. U našem slučaju bio je to skupi aparat kojem ime nikada nisam upamtio, ali je bio ključna poveznica između neurologije i neurokirurgije. Kirurzi su bili slijepi bez njega, a operacija je trebala biti izvedena u stoti dio milimetra. Sa UI kao ključnom ulogom. Taj aparat bio je dijagnostika i bio je kikiriki za proračun bolnice, a bez njega nije bilo izvedivo, i to ne samo za moj slučaj, već za desetke druge djece koja su ga trebala.

Bešćutnost. Tada sam upoznao bešćutnost. Isprva misliš da te zajebavaju. Tvoji liječnici nemoćno šire ruke i shvatiš da ćeš morati sam. Okrenuti nebo i zemlju. No, tek tada, kada zagrebeš u taj dobro uhodani sustav javne nabave u kojem se sve točno zna, preko koga sve ide i kako, pokušaš naći druge riječi, ali ne ide. Samo bešćutnost je ta riječ. Bešćutnost koju nije briga što djeca umiru ili se ruše svaki dan od epileptičkih napada. Ako vi znate drugu riječ javite mi.

Ja nažalost ne znam. Kada shvatiš kako ide igra ostaneš šokiran. I koliko je to sve uhodano, u kako su pošteni liječnici nemoćni pred tim monstrumima. Pošteni, časni, odgovorni i plemeniti. Moji doktori koji su mi objasnili da za taj konkretni aparat moram zaobići taj monstruozni sustav. Sustav u kojem glavni i oni koji potpisuju imaju „zub“. Isprva ne shvaćaš, a onda kada shvatiš prođe te jeza. Ti glavni i odgovorni, ti koji potpisuju, doslovno se igraju ljudskim životima, jer nisu to ni bageri ni miješalice za beton.

Već aparati koji djeci spašavaju živote. Tvrdoglav kakav već jesam, nisam namjeravao odustati. Godinu i šest mjeseci dok nisu popustili. Dok nisu shvatili da neću odustati. Godinu i šest mjeseci od povjerenstva do povjerenstva. Jer je išlo transparentno i nisu mogli zaraditi na tome.

Kada uđete u taj sustav zapanji vas nemoć. Nemoć ljudi koji bi trebali voditi glavnu riječ. Ljudi od struke. Shvatite da uz silnu želju da pomognu, jednostavno ne mogu ništa. Jer se sve zna, i samo će vam spustiti glavu. Ljudi koji svakodnevno spašavaju živote znaju gdje je tamna strana i ne prelaze tamo. Kada jednom prodate dušu zlu više nema nazad, a to je zajebano. Kada zarađuješ na tuđoj nevolji.

Zajebano?

Naravno da je zajebano. Posebno kada operirate djecu. Izbrijanu, upalih očiju koja u vama vide jedini spas. U vama i u instrumentima, aparatima s kojima raspolažete. Kada zarađujete na tome vi niste ni pohlepan ni lopov. Vi ste jednostavno bešćutan čovjek.

Čovjek bez duše. Samo naravno nije jasno, kako ste dospjeli u takav jedan humani sustav, hvala na pitanju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Denis Lovrović

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"