Zaista, hajmo još malo o ljudskim pravima i slobodama u kontekstu pandemije koronavirusa. No, za promjenu, ovaj put o pravu i slobodi medicinskih sestara i tehničara. Protekli vikend oglasile su se i (dalje u ovom članku također) oglasili, novim apelom za spas njihove gole kože – dobro, ipak odjevene u plastični skafander – koju beru na šiljak otkako je Covid-19 pohodio naše krajeve. Pa svejedno ništa, glas im je nestao upijen žagorom dežurnih bundžija na ulici, jedan od mnogih u proteklih 20 mjeseci.

O čemu se točno radi, ionako bismo znali i bez toga, samo da smo ih osluhnuli u nekoj od ranijih prilika. Ukratko rečeno, natjerane su da rade preko svake mjere, u već posve nemogućim uvjetima, s neplaćenima prekovremenim satima, narušena zdravlja, ugroženog privatnog života, neshvaćene i neuvažene, izvrijeđane i popljuvane. Ako netko misli da je riječ o preuveličavanju, neka posjeti npr. web-stranicu Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara i tehničara. 

Tamo, naime, ima dosta materijala, s primjerima raznolikog šikaniranja tih radnika. I dalje je na naslovnici istaknuto lanjsko izdanje sindikalnog glasila s glavnom temom: „Na prvoj crti u borbi protiv nevidljivog neprijatelja“. Ipak, nikad ih nećemo prozvati braniteljicama. One neće dobiti svoje ministarstvo, neće dovući plinsku bocu od koje bi zadrhtala ijedna politička stranka. A što je definitivno najluđe, čak suicidalno iz nehata, neće biti uzete u obzir ni s evidentnom činjenicom da predstavljaju uvjet fizičkog opstanka svih nas. Poneki organizirani aplauz ispod prozora, i to je to.

Da nije tako, nego ikako drukčije, ovo bi društvo reagiralo već i na podatak da ih nema ni približno dovoljno. Bez njih liječnici i liječnice, kojih ima – relativno, dabome – malo više, inače, mogu slobodno zatvoriti butigu. No, hajde, ako i nismo reagirali do pandemije, a nije ih dovoljno bilo ni dotad, poprilično je čudno što to ne činimo ni sad. A situacija je u tom pogledu iz dana u dan sve gora. Uvažila je to i blaženo inertna Hrvatska televizija, recimo, u centralnom Dnevniku prošle subote, zatim i nedjelje. Ne znajući što bi činila s temom, međutim, samo je dignula kuknjavu na višu potenciju, ostavljajući da se problem samodijagnosticira, valjda, pomoću guglanja. Znamo da im je teško, kvragu, ali do rješenja se ne može doći voluntaristički ni stihijski, nego zagovorom neke bolje prakse, sistematično.

Medicinske sestre i tehničari odlaze nam, nakon sve češćeg pregaranja u toj struci, s radnih mjesta brže nego što se uopće stiže naprimati novih. U bolnicama ih nedostaje ukupno oko četiri tisuće, u kompletnom sustavu do osam tisuća. Nije razlog samo pandemijska presija, a ni malena plaća ili prekovremeni rad s naknadom koja kronično kasni. 

Tu i tamo padne tek poneki aplauz na otvorenoj sceni (FOTO: HINA/Mladen Volarić)

Njihov položaj generalno se izražava i statusom u odnosu na liječnički kadar, medicinsku elitu. Ovdje ćemo zato skrenuti pažnju na jedan manje očigledan aspekt uvjeta njihova rada. Ako smo pripravni govoriti o jazu koji zjapi između sestara i korisnika njihovih usluga, pacijenata, nema svrhe da i dalje – sad pak u okolnostima neupitne kataklizme – šutimo o onome između sestara i doktorske kreme. Jer, uzimamo ga ipak previše zdravo za gotovo. Javni zdravstveni sustav, s druge strane, nije Crkva, pa da olako na strogu hijerarhiju odmahnemo rukom, s izuzetkom rijetkih katoličkih feministkinja.

No šutimo o tome klasnom rascjepu baš kao da je posrijedi interna crkvena priča. Pogledajmo samo malo pažljivije: one nemaju izlaza kao što ga imaju liječnici. Na međunarodnom tržištu njihov rad ne vrijedi koliko njihov. Ne samo da nije ni upola toliko plaćen, nego im se uopće ne priznaje stručna sprema, ovdje većinom tek srednja medicinska škola. Taj nedostatak obrazovanosti i poticaja na nju ne prepoznaju ni lijevi politički subjekti u Hrvatskoj.

Već i prije negoli bi pobjegle preko granice, u svojoj zemlji nemaju još jedno pribježište kojim raspolažu liječnice i liječnici. Njima ne znači mnogo onaj notorni institut rada na dopunskom radnome mjestu, naime, u privatnom sektoru. Doktori mogu raditi, uz stalno zaposlenje u javnom sustavu, i kod privatnika, što masovno i čine. Kad je nedavno taj njihov fuš trebao biti dokinut izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, obnoć je progresivna intervencija brisana iz nacrta.

Nemajmo brige, sestre neće u tom smjeru zagovarati nikakav kriptopolitički lobi. Kad bi se takvo čudo i dogodilo, raspalo bi nam se javno zdravstvo u hipu, jer je primarno sestrinski kadar taj koji održava bolnice, bdije uz pacijente, podgrijava nadanja da nije sve izgubljeno. 

No zauzvrat se događa nešto drugo, akutno s obzirom na pandemiju koronavirusa. Svi smo primijetili da je procijepljenost među sestrama upravo drastično niža od one kod liječnika. Potonji su na poziv da se cijepe odgovorili u gotovo upola većem broju od tih svojih kolegica, svojevrsnog medicinskog proletarijata. Spremno smo na to stanje uzvratili zaključkom da su one neuke u usporedbi s njima, a oni su svakako napredniji. Opet, neobično je pritom da nitko nije objasnio zašto ih nisu privoljeli da ih slijede, da im samo malo više povjeruju na riječ.

Odgovor je poražavajuće izvjestan i dostupan. Zato što su ih oni aktivno prezreli, zapostavili u svakodnevnom kontaktu, potisnuli u zajedničkom radu koji pretpostavlja kudikamo više od kastinske relacije na kojoj jedni stručno zasijecaju skalpelom, a drugi im brišu znoj sa čela. Naravno, govorimo o standardnoj podjeli rada bez ostatka, ne o časnim iznimkama. U protivnom, već bismo se svi zapitali kako to da ih još uvijek zovemo sestrama, a ne npr. tehničarkama.

Nećemo pobrajati primjere iz svjetskih jezika u kojima je bolja pozicija sestara izražena i semantički. Za kraj ćemo citirati disertaciju jedne finske istraživačice u području „moralne nesigurnosti i etičkih raznolikosti u zdravstvenim profesijama“. Salla Saxén proučila je interprofesionalnost u medicini, odnosno razinu dijaloške te konstruktivne suradnje između sudionika različitog ranga u zdravstvenim postupcima, naspram multiprofesionalnosti ili multidisciplinarnosti kao puke linearne sume zaduženja i kvalifikacija.

„Nedavno sam razgovarala s finskim njegovateljicama, znatiželjna oko njihova viđenja toga je li interprofesionalnost poput ove istinski cilj na odjelu za rak u sveučilišnoj bolnici u kojoj rade“, piše ona u svojoj disertaciji, dovršenoj ove godine. Referirala se na gore opisani pojam koji uključuje slobodnije sučeljavanje moralnih dilema i etičkog propitivanja, uzajamnog razumijevanja i dijeljene odgovornosti, kao i svakodnevnog međusobnog potpomaganja.

„Nasmijale su se“, dodala je, „i obavijestile me da se s liječnicima sastaju samo na mjesečnoj osnovi. A što je pritom još šokantnije, doznala sam da njegovateljice i liječnici imaju kafeterije odijeljene prema tim strukama. Možda je ovo gledište neupućenih, ali čini se teško očekivati da profesionalci djelotvorno liječe rak ako nisu u stanju čak ni kavu popiti zajedno.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"