O liku, ali najviše djelu, hrvatskih sportskih komentatora u Vancouveru malo je pažnje u Novom listu poklonio Siniša Pavić, a evo o čemu se radi …

Bilo je to prije jedno dvadesetak dana. Nešto pripadnika sedme sile pohrlilo je ranim jutrom na Prisavlje ne bi li ispratilo malu, ali odabranu ekipu sportskih novinara HTV-a na put u Vancouver. Zadatak Zimske olimpijske igre. Ma, dvorana za prezentaciju najprije je bila zaključana, onda je valjalo razmjestiti stolove, onda je došao urednik sportskog programa Bruno Kovačević pa se čudio kako to ništa nije pripremljeno, da bi na koncu onako umoran sjeo sučelice ono malo novinara i ono malo više reportera koji su se jedva dali ranom zorom na presicu, kad već koji sat kasnije moraju u avion. Nije baš da je atmosfera bila na visini, možda i zbog toga što im je s dvadesetak posto manje budžeta valjalo napraviti oko dvadesetak posto više posla.
   
I BIJAŠE ZOI! Fak je pobijedio, makar je Slavko Cvitković iskreno priznao da o biatlonu ne zna mnogo, a Kostelić osvojio dvije medalje usprkos neolimpijskom urlanju Ivice Blažička kod svakog pada Ivičinih konkurenata. Dva tjedna su brzo prošla. A kako su naši komentatori odradili posao, kad su već onako nevoljko u Kanadu krenuli!? To znaju oni koji su pozorno slušali sve njihove verbalne vratolomije. Sudeći prema bilješkama našeg čitatelje Ivice K. (podaci poznati redakciji, op.a.) sve je svoje kolege na ovim olimpijskim igrama za koplje svojom, blago rečeno, osebujnošću izričaja, nadmašio njihov šef – Bruno Kovačević!

Slalom. To je ona disciplina u kojoj se jedan skijaš spušta sam po stazi pazeći da zaobiđe štapove baš kako je zadano. Uvjeren, valjda, kako nema prijenosa bez horor atmosfere, Bruno Kovačević veli: »A sad vi slabijih živaca otiđite u druge sobe, neka žene i majke sklone malu djecu – startat će Bode Miller!« Zašto su majke i žene trebale sklanjati djecu i što su za to vrijeme muškarci radili, ne zna se.

No, zna se kako vremenske prilike utječu na skijaše: »Nezgodno je, jer je na većem dijelu staze oblačno – tada difuzno svjetlo natjecatelje udara u leđa.« A zna se ponešto i o vezama bolida i skijaša: »Važno je u zavoj ući pravom brzinom – kao na primjer u Formuli 1. Ako ste u zavoj ušli s 235 kilometara na sat, to je presporo, a ako ste ušli s 240 kilometara na sat, to je prebrzo.«

ZNA BRUNO KOVAČEVIĆ ponešto i o »ljepšim polovicama«, recimo kada najavljujući start druge polovice od 30 najboljih spustaša, onih od startnog broja 15 do 30, kaže: »Ostala je ona bolja polovica, ako tako mogu reći, a da to nisu djevojke«. A zna i kakvi su zapravo skijaši domaćini: »Zaista izvrsna plejada ludih, brzih Kanađana«. A zna Bruno i prepoznati tugu u oku Didiera Cuchea, odnosnu tugu favorita kad završi tek šesti: »To je onaj pogled u prazninu, ona tupost koju skijaši osjećaju u ciljnoj ravnini.« Tko, pak, tu nije povjerovao da je naš reporter sa cijelom skijaškom elitom na ti, morao je pasti na spomen uže familije Talijana Patricka Staudachera. Ovaj skija, a Bruno bigliše: »Žena mu se zove Betina, ima sina Nou!«

Lako je bilo Kovačeviću kad je imao uza se savršena sukomentatora Daga Modrića. Njegov angažman vrijedi ako ništa, ono zbog činjenice da smo zbog učestala ponavljanja naučili kako se u skijanju, izgleda, pada samo zbog dva razloga; ili je »težište suviše na unutarnjoj skiji«, ili je netko »ostao previše na repovima skija«. A kada je nakon prve vožnje vodeći slalomaš Razzoli krenuo u drugoj po zlato, Dag je mudro zaključio: »On je mlad, u drugoj vožnji nema što izgubiti«. Eto, kad si mlad i zato se lako gubi. Bit će prigode, za četiri, osam, dvanaest godina, ovisno već kako brzo starite.

OD OSTALIH BIZARNOSTI valja notirati kako su Marku Šapitu šefovi »podarili« desetak sportova za praćenje; half pipe, ski cross, hupseri, akrobatski skokovi, sanjkanje, skeleton, brzo klizanje, bob, curling... Lana Banelly imala je samo jedan zadatak – umjetničko klizanje. I obavila ga je uglavnom ovako: »Oni mogu visoko, visoko i... i... jako mnogo.« Ili ovako: »Sjajni, sjajni par iz Kine, danas su bili fenomenalni, bili su fantastični, mogu se slobodno veseliti.«

E, pa jesmo, baš smo se veselili!