Svoju reportažu 'Morski' je objavio proteklog vikenda u Slobodnoj Dalmaciji …

Svjetski gradovi se, osim na one s manje ili više od milijun stanovnika, na one na moru ili na kopnu, i tomu slično, mogu podijeliti i na one koji su bili domaćini Olimpijskih igara i na one koji su, među gradovima, “obični smrtnici”. Sjetimo se samo Sarajeva: svi njegovi stanovnici, unatoč turbulentnim vremenima koja su došla dvadesetak godina nakon Zimskih igara 1984., uvijek će u sebi imati tetoviranih pet olimpijskih krugova, čak i ako ih je rat rasuo po svijetu.

Olimpijski duh, ne samo u sportskom smislu, uistinu je nešto veliko. No, to zapravo ne možete osjetiti dok ne dođete na Olimpijske igre, kao sportaš, uglednik ili samo kao običan navijač. Kao da ratovi stvarno prestanu, i najmrži neprijatelji se druže komentirajući sportske rezultate svojih predstavnika, pomažu jedni drugima savjetima. Nema dreke, svađe, tuče, nereda, bilo kakvog incidenta.

 Kineske volonterke bile su dragocjena pomoć našem reporteru

Svatko se ponosi državom iz koje dolazi, a nacionalna obilježja su posvuda, ne samo kao način identifikacije. Eh, to bi se u Lijepoj našoj, da malo karikiramo, smatralo nacionalizmom, no domoljublje koje susrećemo na Igrama ima i neki dublji smisao. Još kada svoju zastavu izvjesite na 60 kilometara udaljenoj stazi za kajak, u 4 sata poslijepodne, na plus 40, sami, navijajući za tamo nekog Janića... E, to su posebni olimpijski gušti.

Peking je već 2001., kada je dobio domaćinstvo 29. ljetnih olimpijskih igara, samom tom činjenicom postao nešto drugo. Svih njegovih 17 milijuna stanovnika te 1,3 milijarde Kineza shvatilo je da, osim ponosa i puno rada pred sobom, dobiva i jedinstvenu prigodu – pokazati svijetu da je Kina normalna i otvorena zemlja, a njezin glavni grad prava svjetska metropola koja može stati uz bok jednom New Yorku ili Londonu.

I Kineski zid je dobio Olimpijski logo

Kineska vlast bila je vođena samo time. I pritom se nije obazirala na sredstva (oko 45 milijardi dolara bez neizravnih troškova), cilj je sve to opravdavao. Mora im se priznati – uspjeli su! Jer, iz kuta prosječnog turista ili sportaša, dolazio on iz Rusije, SAD-a ili Hrvatske, Peking je svima ponudio više nego ugodan boravak tijekom Olimpijskih igara, prodavši usput sliku savršenoga grada. Oni koji su tijekom Igara bili izvan glavnoga grada, na primjer u Šangaju, rekli su kako je sve drukčije. Siromaštvo i glamur, sjaj i mrak na metar udaljenosti, prljavština na svakom koraku, sve ono što Peking, barem za vrijeme Igara, nije bio.

Vatromet na zatvaranju OI-ja podsjetio je da je Kina domovina baruta

Gradi, ne sadi!

Ipak, za potpunu sliku mjesta na kojem provodite svoj godišnji odmor dobro je poznavati nekog lokalnog stanovnika ili u hostelu za cimera imati barem Kineza iz Singapura. Prema njemu, kad progovori kineski, kaže, i nisu tako srdačni kao prema svima onima koji su druge boje kože.

Prije početka Igara vlast je s ulica maknula prosjake, lopove i kriminalce privremeno vratila iza rešetaka, pa su posjetitelji imali dojam kao da u toj državi ne postoje nepoštenje, prijevara i ostale neugodne pojave. No, cimera Singapurca su često pokušali izvarati na razne načine, poglavito na izletu izvan grada.

Gradi se na sve strane

Prosječan Balkanac, pak, tu se snalazi kao riba u vodi, pa potpisnik ovih redaka tijekom desetodnevnog boravka u Pekingu nije imao nikakvih problema, osim što se preoprezno prije vožnje od velebne zračne luke do hostela s taksistom koji ne zna engleski unaprijed nagodio za 80 juana (točno 8 eura), a vožnja bi izašla svega 50.

Nažalost, nitko mi kvalitetno nije uspio dočarati kakav je Peking bio prije dobivanja Igara, a sve što se ovih godina moglo vidjeti bile su one rijetke televizijske slike – smog, kontrast modernih zgrada i straćara podno njih, europskih limuzina i bicikala u blatu. Od toga je goste dočekalo samo ono ljepše, i to savršeno ušminkano. O metodama ste vjerojatno već čuli – vožnja na parne i neparne dane, gašenje tvornica, umjetne kiše za rastjerivanje smoga, postavljanje kanti za smeće i redovito čišćenje ulica...

Stolni tenis - nacionalni sport

Paralelno s gradnjom uistinu zadivljujućih sportskih objekata, rastao je i sam grad. Peking je vrlo simetričan, bolje reći koncentričan. U samoj sredini grada je poznati trg Tiananmen oko kojeg se šire avenije porubljene visokim zgradama u staklu, ali ne možemo govoriti o tipičnom “downtownu” američkog tipa jer su zgrade niže i rjeđe raspoređene. Sve je glomaznije.

Kako idete prema rubu grada, sve je više “praznih” prostora, ledina, možda nešto industrije, a onda potpuno nov kvart s desetak stambenih zgrada na 30-ak katova, pa onda dva kilometra ničega, pa onda opet kvart u izgradnji... I tako na svim stranama, na golemoj površini pekinške kotline, jednim dijelom okružene slavnim Kineskim zidom.

Druga strana glamura: i u Pekingu se skupljaju boce...

Nije upitno da će se te zgrade s malim stanovima napuniti Kinezima, poglavito onima iz ruralnih krajeva. Unatoč gotovo 60 godina starom zakonu o dvojnom mjestu boravka, koji kaže da, na primjer, obitelj koja je trbuhom za kruhom došla u metropolu mora svoje dijete sve do fakulteta školovati u selu iz kojeg su došli. Taj zakon je donesen da bi se ljudi u razdoblju razvoja gradova, nakon Drugog svjetskog rata, zadržali na selu. No, ako Kina želi proizvoditi nešto osim riže, mora dopustiti ruralno-urbane migracije jer Peking i drugi veliki moderni gradovi trebaju takvu radnu snagu.

Jeftino do bola

Dok se jeftinim taksijem vozite tim širokim avenijama i pokušavate dokučiti što je tu bilo prije samo 20 godina, vrijeme je za pauzu. Odmah savjet: u Kini jedite kinesku hranu. Uđite u bilo koje tipično mjesto u kojem se jede, neka vas ne odbiju čikovi po podu, muhe i skupina tinejdžera koja je popila već 10 velikih piva. Sve dok nema žohara i štakora na vidiku, dobro je. U kuhinju nećemo zavirivati...

Riža ili tjestenina s dinstanim povrćem, s malo ili bez mesa povrh, najčešće govedine ili piletine, naravno bez kruha – pritom još i štapići kao “alat”, pa su vam i zalogaji manji, a hrana je ionako usitnjena – to je tipični kineski obrok. Hranjivo, nemasno, zasitno. S velikim pivom je to između 10 i 15 kuna. I tako dva puta dnevno, sasvim dovoljno.

Sve ostalo je za nas “zapadnjake” također jeftino. Kvalitetna odjeća i obuća u dućanima, a ne na tržnici, hrana u marketima, alkohol, cigarete... A o cijenama na poznatom Silk marketu da ne govorimo. Cjenkanje je pravi užitak, komad odjeće koji košta 20 eura naprosto ne smijete platiti više od pet. Kvaliteta je upitna.

 Kinezi se i danas klanjaju Mao Zedongu

Hutonzi bez droge

Dobra stvar Silk marketa je to što tamo idu jedino stranci pa svi prodavači znaju engleski, a u prizemlju su lokali u kojima se može popiti kava. Naime, u Kini nema klasičnih kafića, a kava se ne pije. Kinezi izlaze u zalogajnice i restorane, gdje satima jedu, piju i druže se, čak i sebi kuhaju jer su na sredini stola plamenici na kojima su posude u kojima se stalno nešto “krčka”, a društvo oko stola jedno drugom “krade” iz tanjura. Sve to odaje dojam da su Kinezi veseo i druželjubiv narod, neopterećen eventualnim životnim nedaćama.

Među modernim zdanjima u središtu grada kriju se hutonzi – uske, mračne i blatnjave uličice u kojima u nekoliko kvadrata, okruženo opekom, živi “fetivo” pekinško stanovništvo, a koje gradska vlast, možda ponajprije zbog turizma, ne želi ukloniti.

Hutonzi su posljednji ostaci Pekinga kakav je nekad bio. I može se po njima bezbrižno hodati. I u mraku ima restorana i trgovina, a logično je zapitati se: ako negdje ima droge i prostitucije, to mora biti ovdje. No, toga nema, a moguće da je “zabranjeno voće” prije Igara jednostavno uklonjeno. Prijateljica noći, pušionica opijuma, droge općenito, u Pekingu nema.

Jedini vidljivi poroci su cigarete i pivo. Iako je u restoranima pušenje zabranjeno (naljepnice su uredno na zidovima), svi puše, čak i čikove bacaju po podu ako pepeljare nema pri ruci, a na stolovima su deseci boca. Sve to izgleda nekako boemski, opušteno, i gost se dobro osjeća.

Iako su Olimpijske igre događaj na svjetskoj razini, za koji je nadležan Međunarodni olimpijski odbor, za svoje ponašanje ipak odgovarate po kineskim zakonima. Na ulazu u svako borilište, tako, osim očekivanih upozorenja o zabranjenom pušenju, galami, tuči, neovlaštenom snimanju videa, itd., stoji i da je zabranjeno propagiranje bilo kakve politike ili udruga, dijeljenje letaka, pozivanje na učlanjenje u sekte, drugim riječima, nepotrebno mudrovanje. Ovdje ste došli samo zbog sporta, pa se tako i ponašajte.

Postrojavanje dječje sportske sekcije pred hostelom u osam ujutro: svi na vježbanje

Ni riječi o Tibetu, naravno

Prva situacija dogodila se na boksu, meč prvog kola, nastupa Splićanin Tomasović. Nije se problem s ulaznicom za najgornji red prošvercati najbliže ringu, jer ugodne volonterke ne očekuju takvu “prijevaru”. No, hrvatska zastava na kojima piše šest slova koja označavaju vaše selo ili grad postaje problem. “Molim Vas maknite zastavu, ne smije ništa na njoj pisati.” “Ali, ne piše na njoj ‘Free Tibet’!” “Nema veze. Zvat ću nadređenog ako treba...”

Druga situacija je bila nešto blaža: nakon upita volonterke što na zastavi piše i odgovora “moje selo”, sve je bilo u redu i zastava je nastavila visjeti na ogradi. U cijelom Pekingu, zanimljivo, nema nigdje reklama sponzora, samo logotip Igara, pa nikome nije smetala.

Hrvatski rukometaši na pauzi, došli su podržati vaterpoliste protiv Srbije i opustiti se uz pivo

Inače, o Tibetu nije bilo ni riječi, nitko nije spomenuo sve one loše stvari koje su bile u medijima prije Igara, uključujući čak i tragični potres. Pustili su strani političari Kinu da odradi svoje u miru. Možda je tako i bolje.

Nakon što se zastor spustio, već će sami podaci reći puno toga. Najskuplje i najbolje organizirane Igre u povijesti. Savršeni uvjeti na borilištima i u Selu, sve je išlo glatko, bez ijednog “skretanja” s plana. Kinezi jedino tako i znaju: čim ih izbacite iz unaprijed programiranog ponašanja, izgube se. Improvizacija im je nepoznat pojam.

No, 100 medalja Kine, od toga najviše zlatnih (51), svrstali su najmnogoljudniju naciju na vrh poretka osvajača medalja. Jer, zlato je prvi kriterij, iako su Amerikanci ukupno imali 110 medalja. No, pobjeda je kineska! Dolazimo, dakle, do zaključka da je ovo veličanstvena pobjeda socijalizma u svakom pogledu.

Košarkaško igralište unutar Zabranjenoga grada

Malo udreš po kapitalistima njihovim oružjem, dodaš malo svog kontroliranog ustroja, a sve bez da itko ima osjećaj da je Partija na vlasti – i eto pobjedničke formule. Kina već za 50 do 100 godina stvarno može biti vladar svijeta i prestići SAD, ali pod jednim, čak i jedinim uvjetom – da se ne uguši u vlastitu smeću.

Slogan Igara “Jedan svijet – jedan san” zvučao je vrlo atraktivno i ponosno, no već je 25. kolovoza nastupilo buđenje. “Krmelje” će “trljati” dok ne završe Paraolimpijske igre, a onda će Kinu i Peking dočekati nova era. Kakva, teško je sada reći, no jedno je sigurno – više ništa neće biti isto...