Armin Harambašić rođen je u Zagrebu, a već deset godina živi, radi i piše u Danskoj

Točno je deset godina kako sam napustio rodni Zagreb. Otišao sam u onom prvom valu koji je trajao tri godine nakon pristupa Hrvatske u EU. Destinacija: Danska. Ako me deset godina kasnije pitate da li sam se pokajao zbog svoje odluke, nemam spreman odgovor. Uglavnom se ne kajem zato što si nisam u stanju predočiti kako bi moj život izgledao da sam ostao. Često to pripisujem višim silama i sudbini jer nepobitna je činjenica da u svom životu nisam nikad proveo u jednom gradu duže od sedam godina u komadu. Pojam doma, koji je većini ljudi jako bitan, meni je pomalo apstraktan. Stalno se nekuda seljakam, kofer mi je uvijek spreman, strah me je pustiti korijen bilo gdje i raspakirati se do kraja. U Danskoj sam dosad živio u tri različita grada i na najmanje dvadesetak različitih adresa. 

Bilo bi pametno predstaviti svoj životni put kao avanturu, pričati kako ja to sam biram, ubaciti u tu jednadžbu vlastitu odvažnost, za razliku od vas manje odvažnih koji ćete provesti cijele živote u gradovima u kojima ste rođeni, u kojima su vam dani ponekad dosadni. U današnjem svijetu influencanja to prolazi i dosta su takve priče tražene, ali istovremeno bila bi to najveća laž, bilo bi to poziranje. Sve što sam ikad želio u životu je pronaći svoj dom, mjesto kojem pripadam i svaki put kad bih pomislio da sam to pronašao, Bog bi mi udesio takvu životnu situaciju i šutnuo me nogom u dupe prema nekoj novoj destinaciji. Danas mi je 35 godina, živim ono što moram, a ne ono što sam htio. Ne plačem, ne kukam, borim se. Prešaltao sam se, počeo sam pisati na engleskom i dalje se borim za svoje snove. 

Zašto sve ovo pišem? Hrvatska se danas po prvi put u svojoj povijesti suočava sa priljevom imigrantske radne snage. Ona će biti svake godine sve veća i veća, dok ne dođe do zasićenja. Istovremeno političari će ih pred svake izbore koristiti u populističke svrhe, taj atak će dolaziti s obje strane. Šutnuti onoga koji još nema svog glasa, koji se nije u stanju obraniti, političarima je izuzetno privlačno, nešto što su kroz povijest oduvijek voljeli raditi. Pogotovo ako procjene da će im to donijeti dva-tri glasa više. 

Nekad će im se to obiti o glavu. Onog trenutka kad je u predizbornoj kampanji Zoran Milanović počeo da priča o svetoj hrvatskoj granici, o imigrantima kao opasnosti, izgubio je moj glas. Ti si dečko alternativa? Aha, fino, nisam zainteresiran, neka hvala. Možda neki drugi put. Radije HDZ i Domovinski pokret. Sa njima barem znam na čemu sam, ali ti me, dečko, zbunjuješ. U njemu je nekad pokojna Mani Gotovac vidjela pametnog i načitanog dečka. Meni se, uz svo dužno poštovanje predsjedniku, ne čini baš nešto previše bistar. Dolaze nam ljudi iz kultura koje nisu nimalo slične nama, dolaze ljudi drugačijih mentalnih sklopova, navika, običaja. To je izazov kojem on kao predsjednik dorastao nije. Za skakati takvima po kičmi treba imati želudac. Izazove koji ti ljudi prolaze na svakodnevnoj bazi ne možete niti zamisliti. Ja si nisam njihove priče u stanju dočarati iako sam imigrant po nacionalnosti. Zato što sam preselio iz jedne države Europe u drugu, moj kulturološki šok bilo bi promašeno uspoređivati sa njihovim.

"Ovdje je Sodoma i Gomora, živio kralj, živjela Danska. Proud to be Dane." (FOTO: Pixabay)

Priče o bilo kakvoj integraciji zaboravite. Ona je u prvoj generaciji doseljenika nemoguća. Pomalo je nepristojno od čovjeka u zrelijim godinama tražiti da se na silu integrira. Za mene koji sam doselio u 25. godini života ta priča nikad nije funkcionirala. Nikad neću zaboraviti onaj bijes i osjećaj huje koji mi je prostrujao cijelim tijelom kad sam morao slušati učiteljicu danskog jezika kako nam dobronamjerno savjetuje da razmislimo o prilagodbi svojih prezimena skandinavskom standardu. Da se nije radilo o dami, već o muškoj osobi, Armin Haramsson koji sluša to predavanje s podočnjacima, nakon noćne smjene gdje je radio za tri puta manju satnicu od domaćeg, možda bi učitelju „iščupao glavu“. Da stvar bude gora znam jednog dečka koji je to napravio. Ništa nije dobio s time, štoviše, izgubio je svoj dignitet. 

Nitko te kao osobu neće respektirati, ako ne respektiraš samog sebe. Više će tvrdokorni kriminalac stranog podrijetla imati društvenog poštovanja domaćeg stanovništva od osobe koja je promijenila svoje prezime zato što joj je to netko savjetovao. Iako sasvim solidno baratam danskim jezikom, u stanju sam na tom jeziku konzumirati književnost, odbijam na njemu pričati i u bilo kakvoj komunikaciji s domaćim koristim engleski, tu smo ravnopravni. Onog trenutka kad počnem koristiti danski, prepuštam ti previše moći. Žao mi je, ali nikome ne vjerujem, na danskom mogu pričati samo s nekim tko mi je istinski prijatelj. Nakon deset godina života imam samo jednog takvog među Dancima. 

Razlozi mog nepovjerenja prema tebi kao domaćem su moji privatni, možda se nekad u budućnosti budu obrađivali književni. Ja sam pisac, mene integracija i mucanje na tvome jeziku ne zanima. Zanima me imati stav, zanima me moje pisanje, zanima me imati muda. Onaj koji me mrzi kao stranca, još više će me mrziti u pokušaju da se integriram, on ne želi da mu ikad budem sličan. Znam mali milijun slučajeva ljudi koji su nasjeli na tu foru, koji su posvetili živote da se među vas utope, takvima na leđa prvima lijepite mete, takve u industrijskim pogonima maltretirate i nikad im ne dopuštate napredovanje. Zato ćeš mene poštovati, ali me ne moraš voljeti. Šta će meni tvoja ljubav čovječe? Voli svoje dijete, nemoj ga izbaciti iz kuće u 18. godini ako na to nije spreman. Njemu je tvoja ljubav potrebna, meni sasvim suvišna. Ja zbog nedostatka tvoje ljubavi neću završiti na igli, neću potražiti dozu heroina. Tapšanje i milovanje po glavi mene, kao savršenog primjera integracije, ostavi za nekog drugog kome to možda nešto znači. 

Ladicu u koju smještate svakog svog pisca drugačijeg imena ostavite zatvorenu. Ja nisam tu da vam pričam tužne pričice svog rodnog kraja, dragi moji Danci kulturnjaci, mi nikad nećemo biti raja. Kao intelektualac ništa manje ne vrijedim od vas. Ne pokušavajte krležijancu nabiti kompleks, ne uspijeva vam dečki, izgubili ste kompas. Ako ikad za svoje pisanje od vas doživim aplauz, to ću shvatiti kao životni poraz. Nikad vam se ni na čemu zahvaliti neću. Sve što sam od države dobio, uključujući besplatno obrazovanje na univerzitetu, platio sam nazad višestruko. Najviše sam platio svojim mentalnim zdravljem, psihologe ne pokrivate zdravstvenim osiguranjem.

Mene se Danci možda i moraju bojati, mog inata, mog ludila, ali vi u Hrvatskoj kad su vaši imigranti u pitanju za to nemate nikakvog razloga. Ne trebaju se Danci bojati niti mene, svoj inat i ludilo isključivo kanaliziram kroz rečenice. Duša satirična u srži, samo joj je do zajebancije. Kad se popnem na svoj bicikl i zaplovim ulicama Kopenhagena, osmijeh s lica ne skidam. Volim ovaj grad, volim ovu zemlju, u inat svima, unatoč svemu. Ovdje je Sodoma i Gomora, živio kralj, živjela Danska. Proud to be Dane. Nitko na trgu ne kleči, ne namećem se kao duhovni autoritet, nema kraja mojoj sreći. Nema straha ljudi. 

"Ako ste zaposlenik na granici, ako vas je zapalo da ih lupate pendrecima u šumi, pazite da ih ne udarate u vitalne dijelove tijela" (FOTO: Lighthouse Report)

Nekad su se i u New Yorku bojali Talijana i Iraca. Sve one mase jadnih i gladnih koja je nakon višemjesečnog i mukotrpnog putovanja brodom prolazila muke prihvatnog centra Ellis Islanda. Pjesnik Walt Whitman, posebno iziritiran njihovim katoličanstvom, o njima je pričao kao o ološu kojem se ne smije dopustiti da bilo što u društvu diktira. Irce su zvali žderačima krompira zbog te njima neobično drage prehrambene namirnice što je domaće strašno nervirala. Trebalo je nekoliko desetljeća da se na Talijane počne gledati kao na bijelce. Teddy Roosevelt prije nego što će postati predsjednik rekao je da se njihovim miješanjem sa domicilnim stanovništvom čini rasno samoubojstvo. Iz sličnih razloga niste nikad čuli za jednog od najvećih pisaca New Yorka tog vremena Pascala D’Angela. Pisao je mimo zadanih narativa. Trebalo je proći gotovo osamdeset godina da njegova knjiga „Son of Italy“ objavljena 1924. godine doživi svoje drugo izdanje. Tko želi znati kako je bilo biti Talijan u New Yorku neka to potraži. Može i Pietro di Donato i njegov „Christ in Concrete“.

Kriminalaca među imigrantima koji dođu u Hrvatsku, treba se bojati još manje. Radi se o amaterskoj sceni. Iako bi mi na osobnoj razini bilo simpatično vidjeti kako Nepalci ili Sirijci postrojavaju dečke sa Knežije, to se desiti neće. Kriminal je branša u koju će najteže penetrirati zato što smo u tome oduvijek bili vrhunski. Naši kriminalci svoje pozicije im nikad neće prepustiti. Hrvati u svijetu visokog kriminala drže pola Europe, taman posla da ih netko može ugroziti u matičnoj zemlji. Prije će Nepalci preuzeti leksikografski zavod Miroslav Krleža, nego što će preuzeti svijet kriminala. Prije će smijeniti profesora na talijanistici Ninu Raspudića, nego što će postati novi klijenti odvjetnika Ljube Pavasović-Viskovića. Prije će izbaciti Zorana Milanovića s Pantovčaka, nego što će preuzeti neki krupniji posao Joze Berlina. Ovi što loše rade svoje poslove, oni su ugroženi, a za naše kriminalce koji su oduvijek bili vrhunski, koji su i dan danas dika i ponos Interpolove liste, za te se dečke ja ništa ne sekiram. Oni se temom imigracije ne bave, a u svoje redove će infiltrirati ono što im karakterno odgovara, ono što im se sviđa. Biće među njima jednog dana i potomaka današnjih imigranata, oni će iz ove situacije izvući samo najbolje za sebe.

Radujem se svoj toj budućoj djeci današnjih dostavljača Glova i Wolta. Bit će ljuti, bit će bijesni, biće ludi, biće ambiciozni. Mlad sam čovjek i njihov prodor u društvo ću doživjeti. Stranci, a svoji na svome. Posebno se veselim piscima među njima, njih uvijek bude. Danska državna agencija Ankestyrelsen još prije deset godina objavila je podatke koji su zaprepastili dansko društvo. Njihovom analizom potkrijepljenom svim dokazima zahvaljujući sustavu

CPR brojeva ispalo je da su mladi Bosanci (a i Hercegovci) najprogresivnija etnička skupina u državi. Za cca deset posto uspješniji nego mladi Danci kad je u pitanju stjecanje visokog obrazovanja. Najveća dominacija Bosanaca bila je u grupi žena od 20-24 godine gdje je statistički dokazano da svaka druga Bosanska studira. Glad za uspjehom druge generacije doseljenika ne treba nikoga da fascinira, meni bi to bilo jasno i bez službenih podataka. Radi se o osnovama psihologije. 

Ako Bosanci nisu uspjeli razjebati Dansku, ne dajem Nepalcima velike šanse da će razjebati Hrvatsku. Mogu je samo unaprijediti. Zagreb će zahvaljujući njima, a ne samo njima, već i drugima, po prvi put u svojoj povijesti postati ono što si često voli tepati da je već danas, postat će prava metropola. Kopenhagen bez imigranata ne bi imao svoga Nørrebroa, ne bi imao dinamične kulture, ne bi imao kvalitetne umjetnosti, bio bi ono što je bio u vrijeme Kierkegaarda, obična dosadna primitivna rupa. Rupa u kojoj je bilo normalno da satirički netalentirani klošari, sprdaju najveći danski um i ismijavaju njegovo „Ili-Ili“, zbog čega je na ulici u šetnji doživljavao poniženja i porugu. Zagreb nikad neće biti metropola kao New York, možda ne niti kao Kopenhagen, ali u europskim okvirima mogao bi postati sasvim respektabilan. 

Za tu generaciju koja će se roditi u Hrvatskoj nemam neke brige, lako meni za njih. Za ove današnje koji probijaju led, čiji životi plaćaju najveću cijenu, s njima suosjećam, bez bilo kakve moći da nešto olakšam. Ne mogu olakšati sebi, kamoli da olakšam njima. Ne možete im to olakšati niti vi. Ako ste zaposlenik na granici, ako vas je zapalo da ih lupate pendrecima u šumi, pazite da ih ne udarate u vitalne dijelove tijela. Pendrek u dupe boli, ali ne nanosi trajne ozljede. Dobit ćete isti efekt, a malo manje ćete se o Boga ogriješiti. Izbjegavajte udaranje po glavi. Izbjegavajte ekstremitete. Za razliku od ljudskog duha oni su lako lomljivi. Vi ostali, onog trenutka kad primite pizzu u kutiji na svojim kućnim vratima možete im se uljudno nasmiješiti. Ništa više od vas se ne traži. Neće vas to puno koštati, a čovjeka na rubu može spasiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Tomislav Pavlek