Praizvedbom komada „Grobnica za Borisa Davidovića, kako je danas zidamo“ sazdanom na temeljima i po motivima antistaljinističke proze Danila Kiša, beogradski dramski pisac, dramaturg i redatelj Zlatko Paković zaokružio je vlastiti dramski kvintet predstava rađenih u bosanskohercegovačkim pozorištima, odnosno u okviru nekih drugih institucija i manifestacija kulturnog, prevashodno kazališnog djelovanja na ovom tlu, kao i onih produciranih negdje drugdje, ali sudbinski vezanih, temom, značajem i istraživačkim umjetničkim postupkom, za Bosnu i Hercegovinu. 

A u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, gdje je spomenuta predstava praizvedena početkom mjeseca, taj bosanski dramski kvintet je započet. Naime, koncem novembra 2017. godine ovdje Zlatko Paković režira „Bojte se Allaha: Smisao života i smrti Ćamila Sijarića“. Predstava je to koja precizno i jasno razotkriva mistifikacije i licemjerje kojima se najčešće nastoji sakriti pravo lice vjere, ljubavi prema Bogu, i domoljublja, ljubavi prema narodu i domovini kako bi se isti iskoristili za vlastite interese i tako zamaglili sopstveni kriminal i koristoljublje. Na tom tragu demistifikacije viših principa Paković nastavlja u siječnju 2020. godine kada u Narodnom pozorištu u Tuzli predstavom „Crkva bosanska“ u čijem je središtu pitanje tko je dobar čovjek, jer kako redatelj naglašava: „…iz tog pitanja izgradili smo dijalektičku teologiju u duhu progonjene i u određenom povijesnom trenutku, uništene Crkve bosanske i uskrsnuli smo je među nama, jer je pozorište jedina institucija u kojoj je vaskrnuće zaista moguće…“ 

Potom je uslijedio projekt nastao u produkciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, partneri su Dokumenta, NP Tuzla i Festival Perforacije, zove se „Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo“, koju smo vidjeli i u Zagrebu. Ona je neraskidivo vezana za ovo tlo i s obzirom na temu, logično, nepoželjna u srpskom teatru. Već u prvoj od osam teza kroz koje progovara o genocidu i teatru, Paković nedvosmisleno poručuje publici da ono što će ovdje gledati jeste iz čega i kako “…nastaje jedna predstava o najvažnijoj temi, o zločinu genocida, čija nerasvetljena senka dugih dvadeset pet godina pomračuje ovo društvo tako snažno da ono ne može da se konstituiše sve dok je sa sebe ne ukloni“. Ujedno nas poučava da je teatar moćan, da služi za konstituiranje društva u društvima u kojima društva nema i ukazuje na jedan paradoks: teatar je jedina institucija koja nije stvorena da bude institucija poretka, nego institucija koja dovodi poredak u pitanje, zato se sve sile poretka trude da ga pripitome i da ga smire i to rade odlično …

Sredinom prosinca 2021. godine Zlatko Paković ponovno je u Narodnom pozorištu Tuzla, postavlja „Hamleta“ Williama Shakespearea, danski kraljević i njegova režija „Mišolovke“ tu je, neumoljiv je Paković, : „…da nam Shakespeare kroz tu scenu pokaže da je suština pozorišne umetnosti to da u zamku, u mišolovku, hvata – kako bi postali javni! – zločine kojima je u datom režimu skriven trag, a na kojima se taj režim održava“. Četvrta predstava iz tog bosanskog dramskog kvinteta odigrana je prošlo ljeto u okviru Festivala scenskih umjetnosti Bihaćko ljeto 2022. i nosi naziv „Pedagogija otpora Branka Ćopića“, o kojoj smo već pisali. Usredotočena je na govor, odnosno razotkrivanje o istini i laži na našoj društvenoj sceni, a kroz prizmu djela i života čovjeka koji se sa onim što se tih, osamdesetih godina prošloga stoljeća događa u društvu za koje se iskreno borio nije mogao pomiriti. To najbolje ilustrira jedan nadahnuti, istina fiktivni monolog reisa Huseina ef. Kavazovića : „Treba napokon prevazići nacionalni koncept podijeljenog bosanskog društva. Moramo uvesti jednu jedinu istinsku podjelu među Bosancima, to je podjela na one koji govore istinu i na one koji lažu“.

I tako dolazimo do posljednjeg njegovog umjetničkog, autorskog projekta u Bosni i Hercegovini, predstave „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“ praizvedene 3. veljače u BNP Zenica nakon čega je uslijedio pokušaj linča režisera Zlatka Pakovića i Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Predstava je uzrujala stanoviti Klub zeničkih intelektualaca koji su izdali priopćenje u kojem Pakovića optućuju da ismijava Islam, vrijeđa Bošnjakinje, vrši pritisak na pravosuđe, ismijava državne institucije i vladajuće bošnjačke političare. „Intelektualci“ su zaključili kako je predstava obični „šund i kič“, dok su Pakovića nazvali „skandal-majstorom“ te su svojim javnim istupom koji su prenijeli gotovo svi bosanskohercegovački mediji, „Grobnici“ dali izvrsnu reklamu.

Drama je to nastala po motivima antistaljinističke proze Danila Kiša, napose po njegovoj istoimenoj pripovijetci, koju Paković drži za jednu od svojih formativnih lektira i stavlja je u sam vrh svjetske literature, umjetničke proze antistaljinizma, remek-djelo koje mu je, kako sam često zna reći, pomoglo da shvati ideju manipulacije najboljim mogućim idejama kao što je to ideja komunizma. Ujedno njemu duguje svojevrsno otrežnjenje, zahvaljujući Kišu, navodi Paković, postao je sumnjičav prema svim tim visokoparnim riječima i višim principima te shvatio da kada god se govori o višim principima krijumčare se neki opasni postupci koji će proizvesti žrtve. Kiš, a preko njega Paković, podsjećaju nas da su se ta silna lažna priznanja u doba najžešćeg staljinizma pisala kao neka vrsta fiktivne proze koja u konačnici mora imati dokumentaristički štih, poput neke vrste borhesovske proze. Paković naročito insistira na tom specifičnom vidu manipulacije i upotrebe čovjeka u staljinizmu, jer, kako kaže: „…na horizontu postoji naravno jedna humanistička ideja – što taj totalitarizam bitno razlikuje od nacionalističkog totalitarizma, koji je jedna ideja sama po sebi zla i samim tim nužno proizvodi zlo – no ovde je u pitanju jedna izvrsna ideja koja je pretvorena u pogonsko gorivo za masovno uništavanje ljudske savesti. Kako je moguće da je u jednom trenutku, u jednom periodu, potrebno da se najbolji komunisti, najmoralniji ljudi prevaspitavaju tako da daju lažna svedočenja o samima sebi kao o veleizdajnicima Partije, Države, Sovjetskog Saveza, kako je bilo potrebno da se upravo najmoralniji prokažu kao izdajnici, da bi se time utvrdila vrednost Partije, partijskog vrha, partijske direktive – to je zaista jedna čudovišna perverzija u koju je uloženo puno intelektualnog rada…“ 

Zenička predstava počinje upravo u tom momentu kada je Boris Davidovič Novski, prekaljeni revolucionar, priveden na saslušanje. „Jedina moja strast bejaše taj mučni, zanosni i misteriozni zanat revolucionara … Došao sam u zrele godine, zašto bih kvario svoju biografiju“. Tako on portretira sebe, tako on vidi sebe, tako ga opisuje Kiš. Iz tog vremena, godine 1933., kada u tamnici isljednik Fedjukin nastoji, fizičkim maltretiranjem i psihičkom torturom prisiliti Borisa Davidoviča da potpiše lažno priznanje, Paković nas prebacuje naprijed gotovo čitavo jedno stoljeće, u vrijeme današnje, godinu 2023., ocrtavajući nam, kao u razbijenom zrcalu, neuništive ostatke tog staljinističkog sustava mišljenja i djelovanja dan danas. Iz tog u mrak povijesti nikada potpuno izgnanog staljinizma kao krik očajnika stiže vapaj Borisa Davidoviča: „Partija ima pravo na greške, ali ne i na lažno postojanje. Laž nikada ne može biti u funkciji istine. Laž razara budućnost. Vi ste zvjezdanu ideju čovječanstva pretvorili u crnu rupu koja guta sve živo i neživo“.

A vjeran svojoj izvornoj ideji da je „…bit pozorišta ta da je ona politična umetnost par excellence, jer to je inherentno estetička kategorija samog pozorišta – političnost“ Paković u predstavu uvodi nove aktere – vrhove vlasti u zemlji u kojoj stvara predstavu, konkretno u Bosni i Hercegovini, ugledne nosioce društvenog i političkog života preko kojih, primjerima iz stvarnoga života, dokazuje opstojnost i žilavost staljinističkog duha i postupanja u svijetu u kojem živimo. I na njih, kao i na Fedjukina, odnosi se jetka replika Borisa Davidoviča: „…Vi mrzite lojalno. U vama, građanine Fedjukin, nema vas. Iz vas govore viši principi i interesi jednog dehumanizovanog sistema koji u ime više pravde sije nepravdu na svim nivoima ispod sebe, a ljude pretvara u nakaze lažnih optužbi i lažnih priznanja. Ljudi su ovdje ili ubijeni, ili živi leševi“. A od Kiša smo naučili – čim se spomenu viši principi treba biti jako oprezan, na djelu je krijumčarenje nekog nedjela koje može proizvesti samo nevine žrtve! 

Detalj iz predstave (FOTO: BNP Zenica)

Budući da ključ najčudovišnije korupcije – te neizlječive rak rane društva – pronalazi u Tužilaštvu, Paković se na njega i najžešće obara, razotkriva sve mehanizme njegova podmukla djelovanja. Konkretno, u predstavi, iznose se sve mutne strane poznate afere sa respiratorima i jedne propale odvjetničke akcije na sudu u Haagu, razotkrivaju se akteri tih manipulacija, ukazuje na stvarne krivce, korijeni su u samom državnom vrhu. No, za razliku od staljinističkih vremena, dogodio se paradoksalni obrat – sada se više ne pripremaju lažna svjedočenja kako bi se optužili i osudili nevini ljudi – naprotiv, sada se zdušno radi na uklanjaju svih stvarnih dokaza koji svjedoče o kriminalnim rabotama visokopozicioniranih dužnosnika u sistemu kako ih se ne bi moglo osuditi! Paković u razgovoru s Mirzom Dajićem za sarajevsko Oslobođenje poentira: „Stari staljinizam je fabrikovao dokaze, a sadašnji staljinizam uklanja dokaze. Tamo je trebalo priznati lažnu krivicu, ovde na sudu treba opovrgnuti istinu. Tamo je trebalo izmišljati zločine veleizdaje države, ovde ih samo treba staviti ad acta“. 

U predstavi se to perpetuira u više navrata, mučne scene fizičkog zlostavljanja Borisa Davidoviča i ubojstava drugih zatvorenika kako bi ga prisilili na lažno priznanje smjenjuju prizori iz Tužilaštva danas gdje se, ucjenama i prisilama, dokazi o kriminalu visoko rangiranih optuženika tope i nestaju, a nevini opet stradaju, uklanja ih se poput nepoželjnih svjedoka – na izlasku iz dvorane dočeka vas umjetnička instalacija – na ljestvama visi obješena zamjenica glavnog tužioca, s natpisom oko vrata: „Ja sam slika našeg tužilaštva“. Paković navodi funkcije svakog protagonista iz vremena današnjeg, ali ne i ime – naprotiv, naziva ih imenima iz proze Danila Kiša, što cijeloj predstavi daje neki gotovo irealni, pomalo jeziv, nadnaravni štih, uranja ih u to vrijeme iz tridesetih godina prošlog stoljeća i njihov današnji staljinizam kao da time postaje nekako prirodniji, bliži, razumljiviji. 

Pakovićev teatar u njegovoj najnovijoj predstavi ne odstupa nimalo od njegova osvjedočena mišljenja kazališta sazdanog na utemeljenoj kritici pojave, problema ili stanja u društvu o kojem govori, na tragu, naravno, Brechtovih zasada, ponekad manje, ponekad više manifestnog, no nikada prozirno plakatnog, on kada i proziva čini to kazališno opravdano i smisleno, uvijek je to teatar pobune i raskrinkavanja obmana, zabluda, stereotipa, laži i manipulacije kojima smo okruženi. Možda pritom, ali to je danak toj vrsti teatarskog izraza i postupka, stradaju neke ništa manje važne kazališne vrednote – recimo likovi koji mogu biti zakinuti u svojoj cjelovitosti nisu zaokruženi potpuno i ne pružaju, u međusobnim odnosima i doticanju, sve ono što bismo od njih, u klasičnoj drami, inače očekivali, možda se ponekad isuviše naglo prekine nit događanja na pozornici i dramsko pripovijedanje prestaje u jednom i neočekivano se nastavi u sasvim drugom liku ili toku radnje, dogodi se da je ponekad teško pohvatati niti koje ih spajaju i o kojima vise – no takav tip predstave, takav kazališni žanr i model to nužno i zahtijeva, te sve ono što možda gubi nastoji nadomjestiti onim drugim: angažiranim, beskompromisnim i kritičkim stavom koji je u samoj srži takvog komada, kao i gotovo insajderskim uvidom u manipulativne tokove društva koje secira, uvidom duboko prostudiranim i nimalo površnim.

Uz Zlatka Pakovića, koji potpisuje režiju i dramaturgiju, naravno i tekst nastao u sazvučju i na tragu upravo antistaljinističke proze velikog Danila Kiša (pripovijetka „Grobnica…“ objavljena je 1976. godine ) i kostimografkinju Sabinu Trnku, neodvojiv dio čini muzika Damira Avdića i ideji predstave potpuno uživljena i skladna igra glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Njih osmero nosi tu komornu igru o laži i istini, dobru i zlu, prošlosti koja nas, gotovo čitavo jedno stoljeće, neumitno prati i čijih se grijeha ne možemo osloboditi: Ermina Nišić uvodi nas i vodi kroz tih sedamdesetak minuta kao naratorica, Lana Zablocki, kao i drugi glumci i glumice, u dvostrukoj je roli, Zinaide Mihajlovne i Nastasje Fedotjevne, direktorice Kliničkog centra, Uranela Agić žena je iz publike i Varvara Aleksandrovna, zamjenica glavnog tužioca, Adna Kaknjo djevojka je i Marija Gregorovna, Adis Mehanović igra Borisa Davidoviča, ali i Abramoviča, premijera Vlade, Mirza Bajramović je mladić i Paresijan, predsjednik Predsjedništva Države, Fedjukin, istražitelj, uloga je to Saše Handžića, dok u roli stražara i Koršunidzea, glavnog državnog tužioca, gledamo Benjamina Bajramovića. 

Albert Camus u jednoj noveli piše: „Samo zlo može doseći svoje granice i vladati neograničeno, njemu treba služiti da bi se uspostavilo njegovo vidljivo kraljevstvo, zatim će se opaziti, što znači zatim, da je samo zlo prisutno, dolje Europa, razum, i čast, i križ“. Protiv tog neslućenog carstva zla, na svoj, kazališni način, bori se i predstava „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“ Zlatka Pakovića u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: BNP Zenica