ATRAKCIJA I PROVOKACIJA

Uskrsnuće Miroslava Krleže

ritn by: Mladen Bićanić | 24.07.2018.
ATRAKCIJA I PROVOKACIJA: Uskrsnuće Miroslava Krleže
Zašto je kao scenski prostor odabran Leksikografski zavod Miroslav Krleža? Vrlo logično, odgovara Zlatko Paković: „Lex je živa rana antikrležijanskog hrvatskog zločina – perverznog političkog i kulturnog kastriranja Miroslava Krleže. Tom je zavodu dato ime Miroslava Krleže kako bi mu se oduzela upravo krležijanska bit, koja se ogleda u Krležinu nazivu Jugoslavenski leksikografski zavod. Krležino ime ovom je zavodu darovano kao što se u drugim zavodima ludacima daruju ludačke košulje, da bi oni vezanih ruku izgledali normalno, pristojno, uljudno. Upristojiti, normalizovati, uljudbeno disciplinovati Krležu znači upravo to: od Krleže oduzeti sve ono, u Hrvatskoj i za Hrvatsku, u Srbiji i za Srbiju, krležijansko; ateizam, lenjinizam, jugoslovenstvo, te, shodno tome, hospitalizovati Hrvatsku i Srbiju kao beznadežni slučaj.“

Ključni događaj sedmog izdanja Festivala Miroslav Krleža, održanog u Zagrebu od 1. do 7. srpnja, a u organizaciji Teatra poezije (utemeljitelj, autor i ravnatelj Goran Matović) svakako je bila nova predstava „Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama da tako za njima plačemo“ autora i redatelja Zlatka Pakovića u produkciji Montažstroja, umjetničko vodstvo Borut Šeparović, u kojoj se pojavljuju glumac Vilim Matula, mezzosopranistica Ana Jembrek, član tehničke ekipe Konrad Mulvaj i sam autor, Zlatko Paković. Treća je to dramska predstava na festivalu ove godine: uz nju premijerno je izvedena i „Krležina igra detekcije“ koju potpisuju dramaturginja Ana Prolić i redatelj Mario Kovač, kazališna storija satkana na kvizovskoj dramaturgiji, kao i lanjska predstava „Doviđenja na nebu“ rađena prema motivima knjige „Razgovori s Krležom“ Predraga Matvejevića u adaptaciji i režiji Ivana Planinića. 

INTERVJU - ZLATKO PAKOVIĆ: „Danas odgajamo male robove, ove mlade nema više ko ni da nauči“

MAUR BEZ KRINKE: „Kad ulaziš u Shakespearov komad, navuci na se mesarsku pregaču - bit će krvi“

Praizvedba najnovijeg autorskog projekta redatelja i književnika Zlatka Pakovića iz Beograda, inače stalnog kolumnista lista Danas, ilustrativan je primjer njegovog poimanja i promišljanja teatra koji se temelji na atrakciji i provokaciji sadržanim u samoj srži političkog teatra kakav on zastupa i njeguje, kao redatelj koji baštini „najbolje od Brechta u 21. stoljeću“ kako ga opisuje Borut Šeparović. U ovom svom živom dijalogu s Krležom – to mu je drugi autorski projekt u Hrvatskoj, lani je postavio sjajnog „Othella“ prema Shakespeareu u Crkvi Svetog Dominika u Zadru – Paković želi da ga uskrsne, skine s njega sav balast nataložen godinama i otjelotvori ga u izvornom smislu, kao proleterskog pisca, jer, prema njemu, „Krležin je gubitak u suvremenoj hrvatskoj kulturi falsificiran i Krleža se u Hrvatskoj i za Hrvatsku pojavljuje sada poput jedne od onih sablasnih glava iz kanti za smeće u komadima Samuela Becketta“. 

Zlatko Paković
Zlatko Paković želi da uskrsne Krležu i skine s njega sav balast nataložen godinama (FOTO: Lupiga.Com)

I zato ga treba uskrsnuti, tako i najavljuje svoju viziju predstave: „Ja se nadam da ćemo u jednoj stvari svakako uspeti, da ćemo zadovoljiti nasušnu hrvatsku potrebu za uskrsnućem. Mi ćemo uskrsnuti Miroslava Krležu u nekih sat vremena i što će dalje biti, to ćemo videti. Ali to je zapravo suštinska funkcija političkog teatra od samog početka, mada je reći politički teatar pleonazam, teatar je od samoga početka politična umetnost. Zaboravio je teatar na tu svoju bitnu funkciju da uskrsava, predao ju je u ruke crkvi i crkva evo već dve tisuće godina ne zna što će s tim. Zaista se nadam, i to nije šala, da ćemo uspeti uskrsnuti Krležin duh, jer Krleža jest verovao u uskrsnuće, onako kako jeste, dakle ne kao u cirkusku veštinu nego u uskrsavanje duha. I to baš u onoj prirodi Isusovih reči, Isusa iz Nazareta, da podsetim, a to je: 'Kad se vi okupite u duhu, onda ću ja biti sa vama'.“ 

U predstavi „Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo“ roman „Zastave“ ne igra bitnu ulogu, mnogo je tu drugog dramskog, pjesničkog, romanesknog, dnevničkog i esejističkog štiva tog, po Pakoviću, „najznačajnijeg hrvatskog književnika“. A tko je tko iz naslova ove izuzetno intrigantne, uzbudljive i opominjuće kazališne igre, sam autor nedvosmisleno objašnjava: „To MI iz naslova jesu ONI koji doista sline nad nacionalnim zastavama i pevaju himne svojih državica i državetina kao da su lirske pesme njihovog srca, a ne ovi MI, dakle JA i TI, kojima su jedine zastave našeg vremena oni koji govore u ime masa porobljenog sveta i zbog toga su zatvarani i proganjani kao mučenici slova“. 

I da bi odmah na početku svakome u dvorani bilo jasno kojim će se kazališnim postupkom, metodom i jezikom služiti tokom te sedamdesetpetominutne teatarske atrakcije i provokacije, prve riječi jesu: „Čvrsto vjerujem u to da ste za kazalište spremni!“. Predstavu otvara i vodi kao dramaturg i još poneko lice iz Krležina opusa, nosi krvlju poškropljenu mesarsku pregaču i okrvavljeni nož u ruci, pamtimo ga takvog i u zadarskom „Othellu“, jer to jeste posao dramaturga, da reže, secira truplo dramskog predloška, da po njegovoj utrobi ruje i prekopava donoseći nam i otkrivajući skrivene istine i zaboravljene tajne koje u sebi nosi. Na samom početku Ana Jembrek, najavljena kao Leposava Bela Krleža, uz diskretno iznijansiranu ironiju, kojom će i inače biti zaogrnuti svi njezini nastupi, pjeva prvu himnu, „Lijepu našu“, ali uz sasvim drugi tekst, uz stihove kao što su: „Narode robova bijesnih / krv ti u žilama kaska / Srce ti se u grlu steže / Oj, uvela ružo hrvatska!“ 

Zastave
Zastave lepršaju, raspiruje ih ventilator (FOTO: Facebook/TeatarPoezije)

Himne se tokom izvedbe smjenjuju, kao i zastave što ih prate, ovisno o kojem se historijskom periodu govori: tu je Habsburška monarhija K und K, Kraljevina SHS, NDH, SFRJ i današnja Republika Hrvatska, zastave lepršaju, raspiruje ih ventilator, slušamo, u interpretaciji Ane Jembrek, u novome ili starom ruhu „Bože pravde“, „Deutschland, Deutschland über alles“, himnu NDH, pa „Hej Slaveni“ i na kraju, uz zastavu Europske Unije, veličanstvenu „Odu radosti“ i njenu tako ohrabrujuću poruku: „Svi će ljudi biti braća“ … Sarkastičan i ironičan komentar na tragiku povijesti ovih prostora, o čemu tako neupitno, znalački, ali i proročki govori Miroslav Krleža kroz čitavo svoje djelo pa tako i u ovoj predstavi. 

Da bi netko mogao uskrsnuti mora proći Golgotu, Paković je uvodi kroz dramski prizor vješanja stare Romanowicz – Russcukove, babe kojoj su ukrali kravu ti „lopovi prokleti“, kadet Horvath (Vilim Matula, pojavljuje se najčešće i kao sam Krleža i govori njegove misli) po naređenju bezobzirnog Feldmarschalleutnanta mora biti kuš i babu objesiti, slijedi njegova intimna ispovijest kojom priznaje da je „moje ja pripitomljeni pas, moje ja je mi. Mi smo njegovani krvoločni psi koji ne smiju gospodarima nacije, pod zastavama, reći ne!“ i potom se predaje lamentaciji o jednom običnom štakoru: „O, kako bih bio sretan da mogu biti štakor: živio bih izvan ove logike i iznad ovih prljavih ljudskih okvira…“ 

I odmah nova aktualizacija i dopuna originalnog Krležinog teksta: „Štakor se ne kreće po ratovima, nije predmet u Galiciji, u Glini, u Medačkom džepu, u Ahmićima, u Mostaru, nego je nekakav subjekt na svome tavanu, štakor među sebi ravnima…“ Golgota je, očito, naša sudbina oduvijek! Središnje mjesto pozornice, kao i u „Othellu“, zauzima veliki stol, on je i oltar, i mjesto obreda i žrtvenik, stratište, na njemu će, jedna za drugom, biti obješene na malim vješalima isto tako male, izvanredno oblikovane i dojmljive lutke (rad scenografkinje Kristine Marić). Tim putem tako će poći i na tim minijaturnim galgama završiti prvo nesretna baba Romanowicz – Russcukova koja se našla, ni kriva ni dužna, na udaru razularene soldateske negdje u bespućima Galicije u Velikom ratu, tu će skončati i sam jadni Horvath, objesit će na njima i Andriju Hebranga, a naposljetku i samoga Miroslava Krležu

Miroslav Krleža
"Zavodu je dato ime Miroslava Krleže kako bi mu se oduzela upravo krležijanska bit, koja se ogleda u Krležinu nazivu Jugoslavenski leksikografski zavod", kaže Paković (FOTO: Hina/Edvard Šušak)

Ta mala kostimirana bića, lutke što se njišu uz lepršanje zastava u ritmu himni koje se pjevaju: „kao da su lirske pjesme našeg srca, i s njima na usnama koljemo i vješamo svoje bližnje, one čije su nas pjesme u djetinjstvu uljuljkivale u san“ (Horvath), rječiti su nijemi svjedoci zla oko nas, usuda koji nas prati. Svu tu Golgotu Paković uranja u ljudsku krv iz genijalnih "Balada Petrice Kerempuha": „Karv, ta slana kmetska, stubičanska karv / ta čarna, čerlena, vonjhava gosta karv / zakaj curi ta gluha, masna, slepa, strahotno mlačna karv? / Kmična, gliboka, čemerna karv, zakaj kaple kri?“ 

A kaplje i curi zbog pobune, zbog ustanka protiv despotske sile što se uzdigla iznad čovjeka i svega čovječnog, protiv jarma pod kojim stenju potlačeni i poniženi, još je to jedna velika tema Krležine literature koju donosi predstava: „Zakaj smo se stali? / Kaj drugo nisme znali / Kaj drugo nisme mogli / A kaj sme mogli?“ Kako onda u doba Matije Gupca, sve do današnjih dana, otpora fašizmu u Drugom svjetskom ratu i slamanju NDH, koju Paković i Krleža neuvijeno osuđuju i prokazuju: „To nije bila država nego zloguka, groteskna, jeziva karikatura, stoprocentno koljačka kultura, koljačka ideologija, do savršenstva izrađen stroj za usmrćivanje“. 

Zato predstavom defiliraju likovi jedne i druge strane, Gavrilo Princip i Jure Kerošević i Andrija Hebrang, buntovnici i pobunjenici, oni govore „u ime masa porobljenog svijeta i zbog toga su zatvarani i proganjani kao mučenici slova“, ali tim stolom oko kojega se vrti predstava kotrljaju se i male kamene glave bezbrojnih drugih mučenika, pogubljenih nesretnika i logoraša Jasenovca i drugih logora smrti koje propadaju kroz rupu na stolu, kao kroz neku nepojmljivu, svemirsku crnu rupu što guta vrijeme, sjećanje i postojanje tih strahota i prekriva ih zaboravom. Naravno, tu je i neizbježni Alojzije Stepinac, citati njegovih govora iz tog doba plasiraju se uz bečki valcer, druga je to strana tog mračnog doba na koju predstava također baca svjetlo. Otvara nam i nekim grozomoran Krležin san – u tom snu javlja mu se Andrija Hebrang, progone ga, kuca mu na vrata, moli ga da ga primi na trenutak da previje rane, a on ga otjera s praga kao bijesnog psa. Sjajna, potpuno irealna scena, Vilim Matula kao izbezumljeni Krleža, uplašen i usplahiren i Ana Jembrek, kao Bela Krleža, koja bi htjela pomoći Hebrangu, ali je nemoćna usprotiviti se mužu, on je davi – sve je tu apsurdno i nadrealno, kolaps jedne ratne, fantazmagorične noći, snovito kao san sam, fantazija utkana u realnost Krležine utopije i shvaćanja svijeta, izvrsno odigrano, jedan od najdramatičnijih i najupečatljivijih prizora izvedbe u cjelini. 

Zastave
Na vješalima će skončati i sam jadni Horvath, objesit će na njima i Andriju Hebranga, a naposljetku i samoga Miroslava Krležu (FOTO: Facebook/TeatarPoezije)

Predstavom moćno odzvanja Krležina riječ, uz neki komentar Pakovića, dopunu kao bi se osjetilo bilo suvremenog doba u kojem živimo. No Krleža je sve to odavno predvidio, predstava se odigrava u čast 125. obljetnice njegova rođenja, desetljeća su prošla od njegove smrti i datuma nekih zapisa, no oni zvuče kao da su napisani danas poput ove prosudbe koju također čujemo u predstavi: „Vi niste nikakvi građani, nego građanska posluga, i to veoma slabo plaćena. Pravi građanski gospodari ove zemlje uopće ne stanuju u ovoj zemlji, oni inostranstvuju, jer su inostranci. Oni i ne znaju, njihove metrese i njihove bande ni pojma nemaju gdje je ta naša zemlja i kako izgleda. Oni primaju rentu od svojih burzovnih agenata, a među taj kolonijalni personal, koji tu rentu utjeruje za tu gospodu, spadate i vi lično!“ 

A zašto je kao scenski prostor odabran Leksikografski zavod Miroslav Krleža? Vrlo logično, odgovara Paković: „Lex je živa rana antikrležijanskog hrvatskog zločina – perverznog političkog i kulturnog kastriranja Miroslava Krleže. Tom je zavodu dato ime Miroslava Krleže kako bi mu se oduzela upravo krležijanska bit, koja se ogleda u Krležinu nazivu Jugoslavenski leksikografski zavod. Krležino ime ovom je zavodu darovano kao što se u drugim zavodima ludacima daruju ludačke košulje, da bi oni vezanih ruku izgledali normalno, pristojno, uljudno. Upristojiti, normalizovati, uljudbeno disciplinovati Krležu znači upravo to: od Krleže oduzeti sve ono, u Hrvatskoj i za Hrvatsku, u Srbiji i za Srbiju, krležijansko; ateizam, lenjinizam, jugoslovenstvo, te, shodno tome, hospitalizovati Hrvatsku i Srbiju kao beznadežni slučaj.“ 

Stoga Paković situira predstavu u taj Krležin velebni radni prostor u kojem je proboravio tolike godine pitajući se da li on uopće još stanuje u njemu ili tek, poput sjene, duha Hamletovog oca luta njegovim hodnicima tražeći nekoga kome će otkriti svoga ubojicu da bi naša zasluženi mir i spokoj. Miroslava Krležu na kraju predstave tročlani sud u sastavu kardinal Josip Bozanić, predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik HAZU Zvonko Kusić osuđuju na smrt vješanjem, jer je kriv kao terorist, ateist, komunist, onaj koji podriva temelje na kojima počiva država. No, njegova smrt samo je simbolična, poput lutke njega samog što se njiše na tim minijaturnim vješalima, njegov duh zaista uskrsne nakon te kazališne smrti, obraća se svakom ozlojeđenom čovjeku spremnom na pobunu: „Vi dakle iznova živite u davnoj historijskoj prošlosti, a sjekira i vaga su vam opet simbolima pravde…Strašno je živjeti prema ovim vašim civilizacijskim normama. Možete li vi doista predstaviti sebi kako je to strašna stvar? Ovakva lica u kazalištu? Koje nije kazalište. U predstavi koja nije predstava. Napravivši sebi Boga od religije, crkve, Kaptola, od nacije – cezarovsku vjeru! Nečastivi se križa, dok u krvavoga Boga nitko ne vjeruje. Sve je kod nas bolesno, glupo i krvavo. Ja sam sretan što sam ovdje osuđen na smrt. Ja sam sretan što sam ovdje obješen, kao što su najbolji od nas oduvijek vješani. Sretan sam što odlazim i nikada se u ovaj pakao neću vratiti.“ 

Na samom kraju impresivna izvedba poeme o Husinskom rudaru – dostojan završetak uprizorenja koje nam Miroslava Krležu donosi kao punokrvno kazališno biće, čovjeka bunta i otpora, pjesnika i mislioca, neukrotivog prkosnika, vatrenog govornika i strasnog polemičara, uvodeći nas u njegove snove, intimne strahove i sumnje, naspram surove stvarnosti kojom smo okruženi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/TeatarPoezije

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije