KANTUNAL MARKA POGAČARA

Tekst ili život

ritn by: Marko Pogačar | 03.10.2014.
KANTUNAL MARKA POGAČARA: Tekst ili život
Nakon čitavog niza upornih, standardnih noćnih pitanja i odgovora koji jednako tako pripadaju području noći i kojima ovdje apsolutno jest i apsolutno nije mjesto, upitao sam prijatelja što čita. Bez namjere da obmane ili zavara, odgovorio je u najmanju ruku neodređeno: nekog mađarskog pisca, dobrog pisca, reče moj prijatelj, ali sam mu zaboravio ime, a naslov knjige ime je nekog drugog Mađara koje sam također zaboravio. Korica knjige zbunjuje, jedno je ime tiskano većim a drugo manjim slovima, nakraju nisi siguran tko je zapravo autor, no možda je sasvim svejedno, reče i odgega se po još jedan gemišt na šank lokala u kojem smo proždrli studentske dane.

Nekoliko mjeseci kasnije, u drugoj državi i drugom gradu, u samom naponu drugog godišnjeg doba, pronašao sam na podu jedne od svojih soba, u hrpi knjiga koje je ondje ostavio drugi prijatelj, Kosztolányijevu knjigu Kornél Esti. 'A, po njemu se zove jedno pozorište u Subotici' – dobaci u prolazu djevojka, a mutna memorija pobjedonosno zaškripi: pa to je onaj rođak divnog džankija Géze Csátha, kojeg mi, ne znam zašto, nikad nije palo napamet čitati. Spomenuo sam to mom omiljenom mađarskom pjesniku, rekao mi je: kretenu, Kosztolányi je mnogo važniji pisac! Csáth je bio njegov rođak, nikako obrnuto, brzo da si naučio lekciju! Tako sam nekako, kroz čitav niz ovdje tek skiciranih monologa i dijaloga začinjenih i čestim, ozbiljnim i zasluženim psovkama na svoj račun konačno sreo prvog Kornela na papiru, prvog koji ne radi u zagrebačkoj Močvari.

Estija – Kosztolányijevo posljednje veće fikcionalno djelo nastalo između 1925. i 1933. godine – neki smatraju romanom, a svakako ga je moguće i tako čitati: kao ulančani, pikarski roman lika, Bildungsnarativ s prijelaza stoljeća čije se Lehr i Wanderjahre odvijaju uglavnom po zadimljenim peštanskim literarnim kavanama, po skliskoj kaldrmi zimom zatrovanoga Budima, te istovremeno kao raspršeni, nenametljivi, u razbijene prizore zgusnuti roman-ideja. Zašiveno je tako zajedno sasvim labavo osamnaest proza različitih opsega, žanrova i pripovjednih perspektiva koje, osim naslovnoga junaka (jedinog junaka ove knjige!) povezuju Kosztolányijev visokomoderni, figurama zasićen lirski no istovremeno začuđujuće protočan, ekonomičan i narativno dinamičan stil, britka parodija, ironija i satira te sveprisutna sklonost autoanalizi i anatomiji protagonista tijesno povezanoga s autorom. 


Dezső 
Kosztolányi (FOTO: Wikipedia)

Dok je Csáth kucao mahom po svojoj morfinskoj šprici (u morfinističkoj je groznici, bježeći s krajem prvoga rata od sebe samoga prema Subotici, gdje se naumio prijaviti u psihijatrijsku kliniku, i okončao progutavši otrov) Kosztolányi je sate cijedio udarajući, kao profesionalni pisac i novinar danonoćno po pisaćem stroju, osiguravajući obitelji i sebi onodobnu pristojnu (malo)građansku egzistenciju; kolotečinu dosljednu i bez većih poraza sve do beskrajno tupavog i posve raskošnog, parabolom zadnje proze u knjizi jednostavno podcrtanog poraza smrti. Umjesto pisca gradom i svijetom, no prije svega onim spomenutim područjem noći, njegovim nesvjesnim, liminalnim sferama i (ne)ostvarenim presjecima utabanih staza, lomovima rutine, putuje autorov alter-ego, doppelgänger, zrcalna figura tamnog, potisnutog i potlačenog drugog u istoj koži. Već na početku bauk i dilema literature zauzimaju zastrašujuće, za pojedinca moguće razorne razmjere: narator je, u gladijatorskom šamaranju s tekstom, zaboravio kako živjeti i sada zna jedino pisati, dok je protagonist, istovremeno, posve zaboravio pisati te može i zna samo živjeti. Riječ je, razumije se, o paraksizmu, jer i Kosztolányi i Esti su prije i poslije svega pisci, i ova je konstruirana dihotomija za obojicu u srži lažna.

U ovim časovima, kad mrak pritišće kičmu i jesen kljuva po sljepoočnicama, najlakše se kao i obično odmetnuti u citat: iz teksta pobjeći u tekst, prokazati pouzdan zbjeg. Napisa tako Hemingway, pop-ikona prožimanja književnosti iz života, bez prava heroj mnogih na riječima i šakama lakih piskarala, u jednom pismu onom mužu Zelde Fitzgerald: pisci smo, to je sve što jesmo, i pisati je to što bi trebali. Toliko, dok brzina svjetlosti uzmiče pred brzinom tame, njenom slatkom širinom – više ni manje, toliko. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay.com


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Rovinj je danas povampiren prostor koji žudi samo za novcem

    11.09.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Rovinj je danas povampiren prostor koji žudi samo za novcem

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Tko nam to dolazi poslije Bandića

    05.09.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Tko nam to dolazi poslije Bandića

  3. BURE BARUTA: Oprostite, gdje je ovdje Olovo?

    24.08.2020.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Oprostite, gdje je ovdje Olovo?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije