KAKO SU POTJERALI JOSIPA PALADINA

On jeste najbolji kirurg, ali - politički nepodoban

ritn by: Ivo Anić | 27.03.2018.
KAKO SU POTJERALI JOSIPA PALADINA: On jeste najbolji kirurg, ali - politički nepodoban
"Danas je saznao da u ponedjeljak više nije u sobi u kojoj je proveo svoj radni vijek, u klinici koju je unaprijedio do svjetskog nivoa, u bolnici koju je dogradio i osuvremenio… Jadna je zemlja koja tako postupa s onima koji ne žive za sebe, pa čak niti za svoju obitelj, koliko žive za bolesne i potrebite. Ne trebam komentirati da njegove američke i europske kolege i u osamdesetima, ako ih služe ruke i vid, operiraju i čuva ih se kao kap vode na dlanu. Pametne nacije čuvaju svoje stručnjake teških specijalizacija koji su se dokazali kao što se to dokazao Josip Paladino, koji je još dugo mogao nesebično pomagati", napisala je to Zrinka Paladino, supruga Jeana Luca Picarda, komandanta Enterprisea, čovjeka kojeg ova zemlja više ne treba. I zbilja, što reći nakon Zrinke osim se složiti sa njom kako je jadna zemlja koja tako postupa sa svojim Kapetanima, s ljudima koji još toliko života mogu spasiti.

U sterilnom hodniku Rebra u tri sata u noći tišina ima jasan zvuk. Zvuk je to listanja časopisa dežurne sestre, jednoličan i mehanički snep respiratora i isprekidano disanje dječaka na neonatologiji. Zvuk Rebra koje spava škripa je vrata u hodniku glavne sestre i kikot one najmlađe u dežurstvu koja prati omiljeni sitcom. Zvuk bolnice Rebro je uzdah starice na katu koja se pokušava pokriti i tiho šaputanje oca i majke nad krevetom sina kojem je ujutro teška operacija.

Tišina kata na Rebru je monoton šum kafe aparata u prizemlju i vode koja ključa na malom kuhalu u prijemu, u pauzi kada im ne dovode nikog. U bolnici Rebro tišina zaustavlja kazaljke na okruglom satu, tišina isprekidana samo tvojim mislima. Gore na katu šum ventilacije uspavljuje i zapravo imaš dojam da si na ogromnom svemirskom brodu u noćnoj smjeni. Kapetan Jean Luc Picard spava iza svog zadnjeg Earl Greya tog dana, komandant Riker je s nekom sestrom krasoticom u nekoj pomno skrivenoj sobi, a Poručnik Worf u zadnjem levelu holoapartmana mlati Kardasijance i radilice Borga.

JOSIP PALADINO NAKON PROTJERIVANJA S REBRA: „Žao mi je zbog onih ljudi kojima bih mogao pomoći“

Iz te uspavljujuće melankolije prekine te upravo on, Jean Luc Picard, glavom i bradom u bijeloj kirurškoj odori, neispavan, s ogromnim podočnjacima i dvije duboke bore na čelu. Još jutros promatrao sam Kapetana kako ispred ulaza puši svojih pet cigareta dnevno koje “praši” jednu za drugom, a tada rutinirano odlazi na svakodnevnu vizitu svog Enterprisea.

To jutro nije gubio vrijeme na cigarete. Tri dječaka čekala su u pripremi pod anestezijom. Iz hermetički zatvorene operacione sale „bubnjao“ je "Thunderstruck", za one koji nisu navikli na AC/DC u jednoj takvoj instituciji zasigurno je to poprilično šokantan zvuk, no za nas “ratne veterane” to je matrica pod kojom se odvijaju najsloženiji zahvati na Enterpriseu. Kada AC/DC „grme“ sa svojim nenadmašnom energijom, a zidovi pucaju na Rebru, tada znate da se unutra odvija borba za život.

Bolnica
Gore na katu šum ventilacije uspavljuje i zapravo imaš dojam da si na ogromnom svemirskom brodu u noćnoj smjeni (FOTO: Lupiga.Com)

Da je Angus Young kojim slučajem znao da će jednom jedan Kapetan jednog svemirskog broda prašiti njegovu „Whole Lotta Rosie“ tako da žbuka otpada sa svježe obojanih zidova operirajući po dječjim glavama nemalo bi se iznenadio, iako je, ne sumnjam, taj „dječarac“ u kratkim hlačicama i sakou australske osnovne škole navikao i na veće ludosti. „Ride on“ vam gotovo u pravilu nepogrešivo sugerira da je sve gotovo, a Kapetan izlazi sa pogledom čovjeka koji je dobro obavio svoj posao, izvanredno promijenio filter i ulje na novom „Nissan Qashqaiu“ i prestrašenom vlasniku dobacio ključeve.

Prestrašeni „vlasnici“ u ovom su slučaju očajni roditelji, koji pred operacionom drže jedno drugo da se ne sruše od straha. Gledaš ih kako hodaju gore-dolje i nastojiš im svojom staloženošću dokazati da im je dijete u pravim rukama. No, nitko i ništa na svijetu te ljude ne može smiriti. Ako to znaš iz prve ruke, tada ih jednostavno pustiš. I tada se otvore vrata na kojima se pojavi umorni Kapetan. Taj moment, taj osjećaj je ravan ponovnom rođenju. Euforija. Isti ti ljudi koji su unezvjereno hodali do prije jedne minute sada te grle i ljube. Skaču od sreće. A Kapetan je već u hodniku na katu. Još jedna sudbina je iza njega. Rutina. Običan dan u svemiru.

Pred uredom Kapetana, a tri je sata popodne, sve je kao pred uredom Sai Babe. Gužva i žamor. Ljudi sjede i čekaju. Malo tko zna što je Kapetan prošao to jutro. Malo koga je i briga. Svi imaju isti problem. Ili je njima, ili je njihovim najbližima život ugrožen. Spasa nema. Osim iza tih bijelih vrata. Samo je tamo spas. Nema drugo i nema dalje. Možete slobodno u Austriju, u Graz, možete u Ameriku, možete slobodno na kraj svijeta. Gdje god da dođete kazat će vam kako u svojoj zemlji imate čudotvorca i da se vratite odakle ste došli. Josip Paladino, i pokazat će vam vrata. I uzeti desetine tisuća eura, naravno. Ljudi prodaju kuće, automobile, da bi se vratili u Zagreb. Odakle su pošli.

Romulanci sa širokim slikama magneta i Klingonci sa nalazima CT-a nestrpljivo cupkaju istežući vratove prema duplim vratima iza kojih Jean Luc Picard strpljivo i stručno analizira sudbine, jednu po jednu. U uredu Kapetana jedna je bijela fotelja s Hajdukovim grbom, a na zidovima slike, slike igrača, cijela jedna povijest voljenog kluba koji nikada neće biti prvak Federacije. Tu ulogu preuzeli su Ferengiji na čelu s razbojnikom i prevarantom Qarkom.

Ako ste mislili da je naš Kapetan neiskusan zapovjednik krivo ste mislili. On je kapetan koji će vas u kratkim crtama obavijestiti o složenosti vašeg slučaja, racionalno vam kazati šanse i prognoze, pa vas očinski zagrliti. Tako to rade profesionalci, tako to rade ljudi duboko sigurni u sebe, tako to rade zapovjednici najsofisticiranijeg međuplanetarnog broda koji je ljudska vrsta izmislila ikada, a takvi se ne daju u ruke diletantu.

U sterilnom hodniku Rebra u tri sata po ponoći tišina ima zvuk, zvuk listanja časopisa dežurne sestre, jednoličan i mehanički snap respiratora i isprekidano disanje dječaka na neonatologiji. Tišina zaustavlja kazaljke na okruglom satu, tišina isprekidana tvojim mislima. Gore na katu šum ventilacije uspavljuje i zapravo imaš dojam da si na ogromnom svemirskom brodu u noćnoj smjeni. Na zidu kapetanove sobe slika Tomislava Ivića, čovjeka koji je po znanju, po stručnosti ali i po karakteru, poštenju tako prokleto nalik mom Kapetanu. Ustvari, ja nikada nisam ni vidio razliku među njima dvojicom. Dva čovjeka dijametralno različitih profesija koji su jednom pokušala stati na kraj kokošarima i razbojnicima i svoj voljeni klub pokušali izvesti na pravi put. Dva kapetana koja su pokušala pošteno metlom raskužiti smrad koji se ovio oko kluba kojeg su propalice i diletanti doveli na razinu seoskog trećeligaša. I naravno da su ih obojicu zajebali i proglasili jebivjetrima i lopovima. Nisam iskreno drugo niti očekivao. Čovjeka koji je pokorio Europu, čovjeka kojem se Jose Murinho klanja i stalno ga spominje kao oca, učitelja i čovjeka koji je spasio na tisuće djece.

Kirurg
„Ride on“ vam gotovo u pravilu nepogrešivo sugerira da je sve gotovo (FOTO: Lupiga.Com)

Jedan je grmio da u klubu lopovima nema mjesta kao ni ljudima koji nemaju veze s nogometom, onima koji ne vole svoj klub bez zadrške, a drugi je javno u svom poštenom stilu govorio da novaca nema i da ih biti neće, da Hajduk ima juniorski kadar i da treba početi ispočetka, s novim ljudima, poštenim i stručnim i svojim talentima. Taj dan bio sam neizrecivo tužan. Klub koji volim zauvijek mi je taj dan zatvorio svoja vrata. Taj klub koji danas nosi crne dresove više nije moj klub. Kao što me danas druga vijest ugrizla za srce.

„Ovaj post nije žalopojka, on je samo osvrt. Nakon dugo vremena pišem osvrt, na koji se više neću vraćati i odgovarati na komentare. Moj suprug neurokirurg Josip Paladino, koji od ispunjenja uvjeta za mirovinu zadnjih godinu i pol radi na šestomjesečne ugovore s KBC-om Zagreb, danas je dobio odbijenicu posljednje molbe za produženjem ugovora i tako nakon točno 40 godina napušta kliniku za neurokirurgiju na Rebru. Kako su njegovi ugovori, kao umirovljeniku, bili ugovarani na pola radnog vremena tj. 4 sata, njegova je mjesečna plaća iznosila oko 4.500,00 kuna, no to ga nije priječilo da svaki dan odrađuje uobičajenih deset i više sati. Ponižavajuće mi je trenutno računati koliko je onda ta satnica stvarno težila, no njemu je bilo najvažnije da je u mogućnosti biti tu za hrvatske i druge bolesnike i tako je godišnje operirao u prosjeku 400 pacijenata. Danas je saznao da u ponedjeljak više nije u sobi u kojoj je proveo svoj radni vijek, u klinici koju je unaprijedio do svjetskog nivoa, u bolnici koju je dogradio i osuvremenio… a, meni je, kao njegovoj životnoj suputnici jedino žao što su svi pozivi svjetskih klinika upućivani na njegovu adresu posljednjeg desetljeća završavali u smeću jer je on smatrao da je najpotrebitiji ovdje. Neurokirurška struka nije obrt koji se može savladati. Za neurokirurgiju se rađate ili ne, a tek neki su blagoslovljeni sposobnošću kojom je iz nepoznatog razloga blagoslovljen baš on i zahvaljujući čemu mnogi žive i funkcioniraju. U ovom dijelu Europe nema osposobljenijeg operatera za segmente neurokirurgije kojom se on bavi, no naša je politika i njezini velikani odlučila da za njega na Rebru više nema mjesta. On će bez operiranja koje mu život znači teško i disati pa će vjerojatno nastaviti praksu u Mostaru ili gdje već pa kako bude svima koji budu u nevolji. Jadna je zemlja koja tako postupa s onima koji ne žive za sebe, pa čak niti za svoju obitelj, koliko žive za bolesne i potrebite. Ne trebam komentirati da njegove američke i europske kolege i u osamdesetima, ako ih služe ruke i vid, operiraju i čuva ih se kao kap vode na dlanu. Pametne nacije čuvaju svoje stručnjake teških specijalizacija koji su se dokazali kao što se to dokazao Josip Paladino, koji je još dugo mogao nesebično pomagati. Možda zapravo moram zahvaliti malenoj družinici kojoj moj muž smeta jer će vjerojatno naš obiteljski budžet biti popravljen njegovim odlaskom na rad negdje drugdje, a i sigurno ću odahnuti ne gledajući nova ispisivanja molbi za nova šestomjesečna produženja na četiri sata i četiri i pol tisuće kuna jer puno više zarađuju i čistačice hrvatskih kuća na četverosatnom radnom vremenu. One, doduše, ne mogu izvlačiti tumore iz bolesnih glava i kičmi, ali, Bože moj, kao da je to u ovoj zemlji i bitno… Bitno je onim redovima i redovima bolesnih koji svakodnevno čekaju pred njegovom ambulantom i inzistiraju da ih primi baš on. I prima ih. Do petka.Pa tko ga treba, do petka je tu. Vjerojatno mu je popularnost i presudila u ovoj i ovakvoj zemlji, opstojnost koje je branio i on kroz dvije i pol godine operiranja na bojištima. Sad se moram negdje sakrit da me ne pronađe kad dozna da sam ovo objavila“ - napisala je to Zrinka Paladino, supruga Jeana Luca Picarda, komandanta Enterprisea, čovjeka kojeg ova zemlja više ne treba. I zbilja, što reći nakon Zrinke osim se složiti sa njom kako je jadna zemlja koja tako postupa sa svojim Kapetanima, s ljudima koji još toliko života mogu spasiti.

“Ajmo jednu... ”

“Ali kapetane nije još vaša ura, a i trebali bi spavati, dvadeset sati ste u smjeni?”

“Ima jedan mali Klingonac, znaš, nad glavom mu visi poster Dinama, strašno. Navijati za Dinamo? Ja to ne razumijem!”

“Da, ali kako čujem u rukama je Torcide, znači da nema straja..”

Zagrlio me moj Kapetan i zajedno smo s prozora promatrali kako sviće dan nad Zagrebom. Moj kapetan, ogorčen i ja obični putnik stisnutih šaka od nemoćnog bijesa, ogorčen na ono što je moralo i moglo, a što nikada neće biti.

Kapetane, moj Kapetane, samo sam izustio i gledao ga kako odlazi. Ovaj put vjerojatno zauvijek. Preplavila me neizreciva tuga. I bijes. Zbilja ovoj zemlji pomoći nema. Tresla su mi se koljena i znao sam da nam nema pomoći.

„Uhvatili su me, nasred željezničke pruge, znao sam da nema okretanja, mislio sam što da učinim, i znao sam da mi nema pomoći / tresla su mi se koljena, mogu li opet doći molim vas? Ti si ostao zabezeknut, o da zabezeknut / Rekao si dobro je, dobro nam ide / Thunderstruck, Thunderstruck”

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot Hajduk.TV


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Kako je počeo treći svjetski u mom dnevnom boravku

    20.04.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Kako je počeo treći svjetski u mom dnevnom boravku

  2. OTETO IZ TMINE: Vojislav Šešelj na kratkom lancu

    19.04.2018.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Vojislav Šešelj na kratkom lancu

  3. BURE BARUTA: Provozat ću se i ja, čim me malo prođe stid

    11.04.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Provozat ću se i ja, čim me malo prođe stid

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije