Nakon što je izložba „Istočno od raja“, djelo Sanje Bachrach-Krištofić i Marija Krištofića inicijalno predstavljena u zagrebačkom Tehničkom muzeju ujesen 2014. godine, krajem prošle je godine njezina nadogradnja u suradnji s kolegom Željkom Staklarevićem predstavljena i u Beogradu, u Muzeju nauke i tehnike.

Pogon ustanovljen 1947. godine, na zasadama prijeratnih pogona za proizvodnju vinila u zagrebačkoj je Gornjoj Dubravi već 1959. godine suoblikovao jedan omasovljeni građanski život, rastući i prilagođavajući se jednom kompleksnom novonastajućem društvu. Na otvorenju, predstavili su ga Siniša Škarica koji je dva desetljeća predsjedavao ovom izdavačkom kućom, do 1991. godine, te današnji direktor Jugotonova sljednika, Croatije Records, Želimir Babogredac.

Postava u beogradskom muzeju (FOTO: muzejnt.rs)

Ulica Dobračina na kojoj se nalazi Muzej nauke i tehnike spušta se s Dorćola preko ulice Kralja Aleksandra i u neposrednoj je blizini tržnice Bajloni. Prije nego li na muzej, zgrada podsjeća na kakav stari OOUR – tu je i željeznička pruga – za nevježe terminologije čak i na zatvor, a frontalni ulaz s kojeg vratar šalje na glavni ulaz za vozila i pješake, vodi namjernika u dvorište odakle puca pogled na staklenu stijenu koja samo pojačava ukupni dojam pitoresknog postava izložbe. Izložba predstavlja više od 150 omota ploča, zajedno s 23 stroja koji su dio nekadašnje arhive proizvodnje ploča i kazeta, kao i knjiga, časopisa, publikacija, plaketa i fotografija, uz materijale iz privatnih arhiva. Već iz samog postava razvidno je da se oko njegove produkcije koncentrično okretala i temeljna sintaksa jedne metodološki utanačene pop-kulture – koncerti i glazbeni festivali, radijske i TV-emisije, kemijska industrija, tvornice, kao i komunikacija između umjetnika i tržišta.

No, da bi se početkom sedamdesetih godina uspostavila godišnja produkcija od devet milijuna prodanih ploča, trebalo je proći dječje bolesti, a poznato je da su one najteže. Iako se jugoslavenske vlasti nakon Drugog svjetskog rata politički razilaze sa SSSR-om, proći će godine i čitavo desetljeće dok diskografija ne prestane biti istoznačnica za produkciju ploča koračnica, narodnih pjesama i instrumentalnih verzija pjesama koje su skladali sovjetski skladatelji.

Pogon je ustanovljen 1947. godine, na zasadama prijeratnih pogona za proizvodnju vinila (FOTO: tehnicki-muzej.hr)

Korijeni diskografije u Zagrebu sežu u 1926. godinu, kad je osnovan Edison Bell Penkala i 1937. godine, kad nastaje Elektroton, pogone za koje je karakteristična propast uslijed velike gospodarske krize tridesetih. Revival pop-muzike kreće već od 1949. godine, da bi se karijere Ive Robića, Zvonimira Krkljuša, Vojina Popovića, Rajke Valli i Brune Petrallija definitivno razmahale inauguracijom mladog skladatelja Pere Gotovca kao glazbenog producenta u čijem su timu djelovali i svestrani skladatelj i tekstopisac Mario Kinel, uz Krkljuša koji se nije nužno snalazio samo iza mikrofona već i za gumbićima u studiju. Već 1956. godine, ploča „Ivo Robić pjeva za vas“, izlazi u formatu od 25 centimetara, samo da bi je dvije godine popratio i novi standard stereo-formata. Svoju prvu dekadu Jugoton će zatvoriti sa 700 domaćih i 120 licencnih izdanja.

Šezdesetih se pojavljuju licencna izdanja Elvisa Presleya, a 1962. godine i prvo izdanje Bijelih strijela, EP-singlica, prva domaća rock-ploča, a za njom i izdanja Beatlesa i Rolling Stonesa. Sljedeće se godine Jugoton seli u novoizgrađeni pogon u Dubravi čime u projekt Jugotona ulazi ostvarenje vizije koja je na obronke grada postavljala sportske centre, kao i industrijske zone, sukladno razvoju grada koji je u proteklih dvadeset godina utrostručio broj svojih stanovnika. Kućni skladatelj Nikica Kalogjera, zajedno s Alfonsom Vučerom, postaje najobjavljivaniji skladatelj na području srednje Europe.

Poznati lik s omotnica ploča (FOTO: Jugotonova arhiva)

Za njim slijede, ništa manje komercijalni zamasi karijere Alfija Kabilja, Stjepana Mihaljineca, Đele Jusića i Stipice Kalogjere. Na njihovim leđima, izdižu se i Zdenko Runjić, kao i Đorđe Novković koji će profilirati popularne regionalne pjevače poput grupe Pro Arte i Miše Kovača. Pojavu prve domaće rock-longplejke, „Naši dani“ možemo zahvaliti Grupi 220, dok dekada kulminira pojavom ploče „Čovjek kao ja“ Arsena Dedića prošivenu dizajnom autora Mihajla Arsovskog.

Zlatnu dekadu sedamdesetih godina nosi i ekonomski val tijekom kojeg se Jugotonove prodavaonice otvaraju u glavnim gradovima i diljem bivših jugoslavenskih republika profilirajući zamah mondijalne i građanske kulture. Stoga je i opseg umjetnika uključenih u razvoj pogona, impresivan, od arhitekata do dizajnera. Kako u poglavlju o arhitekturi piše Andreja Der-Hazarjan Vukić, prodavaonicu u Bogovićevoj 9 koja je do danas preživjela kao kafić Croatija Recordsa, projektirao je arhitekt progresivnih tendencija Vjenceslav Richter, dok je za sam pogon u Dubravi bio zaslužan Igor Skopin.

Prema pisanju beogradskih i srbijanskih medija, izložba je naišla na veliko zanimanje javnosti (FOTO: muzejnt.rs)

S obzirom na posebne okolnosti pogona, kao urbane i organske poveznice sa gradom, Skopin je ostvario visoki standard humanog i visoko-kvalitetnog radnog okruženja, kao paradigme poslijeratne industrijske gradnje. Riječ je o osam zgrada, za koje je kamen temeljac postavljen krajem 1960. godine, recepciji, upravnoj zgradi, produkcijskom postrojenju, skladištu proizvodnih dobara i rješenja, garaži-radionici, podstanici, kotlovnici, parkingu i postprodukcijskom odjelu.

Modernistički i kozmopolistički zamah koji je Zagreb ostvario između dva rata, a onda i nakon potonjega zabilježit će u svojim tekstovima Otto Antonioni, kritičar kulture iz 1920-ih i 1930-ih. Zapisao je kako jezikom oglašavanja kompanije Edison Bell Penkala prevladava mondijalno popularni stil art decoa, ekspresivni crtež sa značajkama karikature – elegantni stariji čovjek koji grli mlađu ženu dok su plesali uz zvukove gramofona. Nakon rata, kad je tvornica promijenila ime u Jugoton, a Tito je izrekao povijesno 'Ne!' Staljinu, naslovnice ploča odjekuju paradoksom, da se istodobno kad je državna politika bila najrigidnija, pojavljuje i vid umjetničkog izražavanja čije su temeljne vrijednosti dokolica, ugoda i zabava, primjećuje Jasna Galjer.

Svoju prvu dekadu Jugoton je zatvorio sa 700 domaćih i 120 licencnih izdanja (FOTO: muzejnt.rs)

U vidu praćena zbivanja na umjetničkoj sceni tada popularne skupine EXAT 51, vizualne komunikacije idu spram standardizaciji i sintezi vizualnog jezika. Dizajn nije samo dekorativni dodatak paketu proizvoda, već i oblikovni element u dugačkom lancu značenja, od estetske kvalitete i funkcionalnosti do uvjeravajuće ideologije i društvenog poretka.

Pojava Ive Robića dovodi priču i na jedna viši nivo. Robić je s Jugotonom u svega deset godina, počevši od 1949. godine, objavio šezdeset ploča koje su bile u cirkulaciji diljem Europe. Podsjetimo se da su Frank Sinatra i on dijelili menadžera za DR Njemačku. Naslovnica ploče iz 1965. godine prikazuje elegantno obučenog pjevača kako upravo izlazi iz sportskog automobila, upućujući na svakidašnjost obične situacije iz života u jednoj komunističkoj zemlji. Isto tako, i na društvene aspiracije prosječnog stanovnika svijeta, postavljajući ovu karijeru u jedan širi kontekst. Šezdesete godine označava pojava i specijaliziranih glazbenih festivala, poput Biennalea suvremene glazbe i Festivala animiranog i eksperimentalnog filma, uz aktivnosti Galerije suvremenih umjetnosti, koja je djelovala u okviru Studentskog centra.

Slavni omot Arsenovog albuma (FOTO: tehnicki-muzej.hr)

Zamah koji je dolazio od autora prisutnih u drugim umjetničkim pogonima, poput Zagreb filma čiji su crtani filmovi redali uspjehe po čitavom svijetu, sjetimo se Vukotićeva „Surogata“, omogućio je da se umjetnici Boris Bućan (rock-opera „Gubec-beg“), Ivan Ivezić, Edo Murtić (izdanja Boška Petrovića) i Željko Borčić late oblikovanja omotnica LP-ja. Upravo njihovim angažmanom, medij počinje isijavati izrazitu autorsku individualnost, čime dolazi i do odmaka od kartona i kolora, te stupa u korak s dostignućima pop-arta i korištenju novih materijala čime nastaju uratci s potpisom.

S dolaskom osamdesetih, Jugotonovu se kreativnom timu pridružuje i rad autora kao što su Joško Marušić i Mirko Ilić (Razni izvođači: „Svi marš na ples“), koji naslovnicu približavaju konceptu 'meta-slike', uvodeći rješenja bliska jeziku stripa i ilustracije, dok suradnja uz tandem Bachrach-Krištofić (Dorian Gray: „Dugo si sam, Monstrum pored sna“) dovodi do post-strukturalističkih smjernica koji razdvajaju ulogu jezika od slike i teže dekonstrukciji ideološke slike svijeta u korist narativa gdje je odnos između slike i svijeta arbitraran.

Tekst iz legendarnog Ritma povodom otvaranja nove Jugotonove tvornice (FOTO: Jugotonova arhiva)

Otvorenost, u smislu da design nije tek puki komentar, već faktor identiteta postaje kreativni smjer, smatra Galjer. Finalno je poglavlje posvećeno naslovnicama new wavea potpisao Branko Kostelnik, o kojima je kulturna javnost već otprije mogla nešto naučiti s obzirom da ovaj autor istu temu sustavno perpetuira kroz posljednje desetljeće.

Prema pisanju beogradskih i srbijanskih medija, izložba je naišla na veliko zanimanje javnosti, s obzirom da se u konturama izloženog stvarao i odvijao veliki dio jednog emocionalnog kapitala. Uz osvrte na ove naslovnice, tu su i intervjui s Mirkom Ilićem, Gregorom Tomcem i Bachrach-Krištofić.

Plakat beogradske izložbe (FOTO: muzejnt.rs)

U duhu završnog slova, podsjetimo se razgovora s Zoranom Kostićem Canetom, a propos sintagme o 'seksu, drogama i rock n rollu', kao popratnom ensembleu popularne kulture, na koji se referira i Kostelnikov tekst. „Te floskule – seks, droga, rokenrol, to je izmislila industrija koja je daleko od nas. A mi smo primitivci s brdovitog Balkana, koji su u nekim stvarima istinitiji od svojih izvora tamo negde u belome svetu zapadne civilizacije“, reći će Cane. O toj razlici, tom pravu na razliku radi koje ljudi s jasnim osjećajem ponosa i dan danas prizivaju jednu vrstu nostalgije, govori i ova izložba. A kakav je feeling posrijedi, i da li je floskula, prosudite sami.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: tehnicki-muzej.hr