Aura Mitra Subotića Sube u jugoslavenskom kulturnom prostoru zablistala je 1989. godine, kada je ovaj diplomant Odsjeka za kompoziciju i orkestraciju Akademije umetnosti u Novom Sadu, s 28 godina producirao „Samo par godina za nas“, najpoznatiji album beogradskog weltschmerz-pop benda EKV. Suba koji bi 23. lipnja ove godine navršio 60 godina, godinu dana nakon produkcije tog albuma za trajno je preselio u Brazil, gdje je već ranije proveo tri mjeseca na stipendiji UNESCO-a. U narednim se godinama etablira kroz rad za kazalište i film, a producirao je i album „Tanto Tempo” Bebel Gilberto, kćerke pionira bossanove, te maltene k izvorištu usmjerio publiku koja će u nultim godinama 21. stoljeća otkrivati i prigrliti klupsku fuziju bosse, popa i downtempa.

ANGEL'S BREATH: Stiglo reizdanje kultnog i posljednjeg albuma Milana Mladenovića

NAKON 40 GODINA: Kako britanski Calvert vidi jugoslavenski Novi val i „zlatne osamdesete“

SJEĆANJE NA BEZVREMENSKOG VELIKANA: Stihovi Milana Mladenovića živjet će još dugo

No, Subotićeva glazba druga je priča – nadvremenska, postžanrovska ... Svojem je autoru dala posebno pravo građanstva – skladbe inspirirane melodijama i ritmovima desetina i stotina naroda otpuštao je da pulsiraju poput nemirnih duhova, kao propovjednik u transu koji govori nepoznatim jezicima. Kako u postjugoslavenskom kulturnom prostoru sličan glazbenik ne postoji, dužni smo s terena jezika pokušati Subin rep mapirati makar s terena književnosti. U to ime, predlažemo karizmatičnu figuru pjesnika i urednika Marka Pogačara, koji ove godine navršava 37 godina, a prije nego li je postao profesionalni pisac bio je i odličan post-punk bubnjar. 

S Gilberto je Subotić zauzeo otklon od tradicije bossanove i prije odigrao ulogu komentatora nego li producenta, budući da je uvodnu pjesmu „pojačao“ instrumentalom kolege Amina Tobina na sličan način kao što je istih tih godina Dr. Dre kroz Eminemovog „Stana” progurao kasniji singl pop-starlete Dido. Bila je jesen 1999. godine i „Tanto Tempo” trebao je izići na proljeće sljedeće godine. Subotić se odlučuje posvetiti i dovršiti svoj masterpiece „Saõ Paolo Confessions”, ali 2. studenog požar je zahvatio njegov Wah Wah Studio. Poput kakvog grčkog božanstva nekoliko je puta ulazio i izlazio iz vatrom opožarenog prostora kako bi spasio svoje neprocjenjive mastere. Na koncu je podlegao udisanju isparavanja ugljikovog monoksida u svojoj 38. godini. Kako ističe Skoča, urednik radio-emisije „Gistro FM“ koja je osnovana na Radiju B92, Suba je bio čovjek koji, ne da je živio za muziku, on je za nju i umro.

Milan Mladenović i Mitar Subotić (FOTO: Croatia Records/Vladimir Radojičić)

Na svojoj je rodnoj grudi Suba bio akademski pop-provokator koji brije i na Erica Satieja i Briana Enoa, poznatiji kao Rex Ilusivii, alias Kralj iluzije (prema latinskom glagolu iludo, može i provokacije – op. aut.). Uzdanice kroz umjetnički razvoj bili su mu novosadski umjetnik stripa Zoran Janjetov, rođen na isti dan, kao i frontmen i tekstopisac EKV-a Milan Mladenović, već otprije stalni suradnik u karijeri koja je usprkos „radu u struci“ mogla i ličiti dolasku na tulum kada se već ispraćaju posljednji gosti ... Mladenović je odgovarao na sve njegove impulse, zajedno potpisuju i punk-funk-disco verziju klasika „Sex Machine”, a žanrovski miljokaz „Angel's Breath”, fuzija psihodeličnog rocka, duba i sambe snimljen 1994. godine u Brazilu, međaš je postjugoslavenske muzike i maltene labuđi pjev Pokreta nesvrstanih u jednom.

Nakon dugotrajnog prebacivanja po džepovima, radi autorskih prava Jugotona i njegove slijednice, objavila ga je zimus u posebnom izdanju Croatia Records. Već u drugom tjednu prodaje postao je najprodavaniji muzički naslov u Hrvatskoj. No, album je prije svega bio Mladenovićev labuđi pjev, budući da je preminuo iste godine u Beogradu, u plesu mrtvaca članova svog matičnog benda koji se rastegao kroz cijelu dekadu nultih godina. 

Tom se koautorskom albumu, pridružilo i nedavno reizdanje onog autorskog, albuma „Wayang” na kojem se Suba 1995. godine uhvatio u koštac, kako s Milanovim odlaskom, kroz terenske snimke brazilskog karnevala, a tako i revizitanjem ključnog albuma Rexa Ilusivija, pod naslovom „In the Moon Cage” na kojem je narodnu baštinu Balkana uzdignuo na pijedestal, odnosno, razlučio etno od rootsa. Pothvatu objave Subine muzike kumuje Vladimir Ivković koji nakon preseljenja iz Beograda u Düsseldorf kroz proteklih 20 godina sazrijeva kao techno i electro DJ, a etiketom Offen Music širi eklektičko polje „klabinga“, kao i aktivizam. Nije neobično da svoje nadahnuće nalazi u glazbi koja je podjednako žanrovski nesputana. Iz mizanscene svakako šarmira i prisutnost multimedijskog umjetnika Gorana Vejvode s kojim je Subotić snimio prijelomni album „The Dreambird“ na kojem su tandemskim istraživanjem terena i arhiva prikupili florilegij uspavanki s područja Balkana, a za glasanje ptica, dakle, tweetova – potegnuli do Madagaskara. Za „In the Moon Cage” će Subu 1988. godine nagraditi i UNESCO, a potonjega transplantirati na tromjesečni seminar u Brazil. 

Ivković 2016. godine reizdaje vinil s "In the Moon Cage", a potom, iste godine, i vinil sa snimkom Subotićevog nastupa u Srpskom narodnom pozorištu iz 1983. godine. Do službene će objave „Dreambirda”, kojeg su Subotić-Vejvoda sklapali 1988. godine, doći uskoro, pri etiketi Lugar Alto iz Sao Paula, s originalnim verzijama skladbi koje će biti izdane u originalnim verzijama na dva 12-inčna vinila, dok će preko downloada biti dostupne i bonus trake. Vejvodin popratni tekst s engleskog je preveden na portugalski, francuski, njemački i srpskohrvatski. 

U Subine zgode i anegdote spada i razlaz s produkcijom Haustorovog albuma „Bolero”. Kao liberalni punkersko-novovalni umjetnički konglomerat – u svijet jugoslavenske pop-muzike grupa Haustor je pripuštala elemente etna, performansa, filma i kazališta, dijeleći sa Subom i multimedijski senzibilitet. U razgovoru otprije par godina za RDD, njezin se frontmen Darko Rundek prisjetio kako se Haustor sa Subom našao i – razišao. 

„Suba je imao svoje ritam-mašine, procesore koje je volio pokretati i tako dalje. Muzički vrlo otvorenog duha, ali sa sistematičnošću koja dolazi iz klasične naobrazbe, nas se dvojica kao jake autorske ličnosti nismo uspjeli povezat…”, reći će Rundek. Subotića je jamačno k Haustoru povukao „Treći svijet” snimljen dvije godine prije, no dopao ga je rad na njegovim razvalinama – a nije pomogla čak ni prisutnost ikonografski jake ritam-mašine. 

Suradnja s Haustorom bit će svojevrsni prolog sudbinama dvojice nenamjernih gastarbajtera, jer i Rundek će se devedesetih skrasiti u Parizu i objavljivati albume za Piranha Records – a taj fatum adresira itekako i današnju generaciju koja se okrenula vječnom vraćanju gospodarski istog. Vidi li dotična tzv. bolju prošlost ex-yu sa sigurne distance od kreativnih delirija nekadašnjih Titovih pionira, znao bi jamačno vrsni splitski pjesnik, putopisac i Lupigin suradnik, Marko Pogačar, autor knjige „Jugoton gori!”, serije glazbenih kritika prerušenih u anti-eseje i postmodernist koji ozbiljnu afirmaciju doživljava kao kulturni radnik i kozmopolit, ali i aktivist. Tijekom DAAD-ove stipendije u Berlinu prvu je pandemijsku godinu ovjenčao s dvama putopisnim naslovima, '“Korov ili protiv književnosti“ i „Latinoamericana“. Naš poeta i književnik nije svo ovo vrijeme ležao na lovorikama, već je iz kauča odradio i svoje su-uredništvo na novopokrenutom portalu HDP-Kritika, Hrvatskog društva pisaca. 

Kako se glazbom i sam bavio od malih nogu, ovaj iskonski „scenski radnik“ za studija je u Zagrebu postao nakovanj trojke Death Disco čiji su se članovi nakon i službeno objavljenih izdanja i raspada raspršili u svim umjetničkim smjerovima. Pogačar je svoj forte ubrzo pronašao u poeziji i uredništvu od čega posljednjih 20 godina živi i plaća račune. Još kao golobradi poeta osvojio je Goranovo proljeće, a relativno hermetičnu poeziju nastavio je u knjizi tzv. anti-eseja, kao i u uredništvu kulturnog časopisa Quorum. No, „internacionale“ će postati objavom knjige eseja „Jugoton gori!” iz 2013. godine, koja je prevedena i na njemački, među tridesetak svjetskih jezika na kojima je već prisutan. 

Pogačar sve češće zabija kroz četvrti književni žanr poetiziranog putopisa koji fercera i muzikalnošću (FOTO: Lupiga.Com)

Ovaj vrsni poznavatelj Berlina u kojem je i živio i tavorio posljednjih deset godina u brojnim je intervjuima znao izazvati i nametnuti strahopoštovanje koje se kod pokojih sugovornika znalo očitovati čak i u zauzimanju auto-kolonijalnih pozicija. Objavljuje poeziju o kojoj su pisali i Aleš Debeljak i Tomaž Šalamun, a uz knjige eseja, sve češće zabija kroz četvrti književni žanr poetiziranog putopisa koji fercera i muzikalnošću. Svoje očijukanje s kulturom u ime književnosti koju je filozof Voltaire proglasio rajskim vrtom, Pogačar je pokosio već spomenutim putopisno-filozofskim naslovom „Korov ili protiv književnosti” u izdanju Frakture. Zapravo je i stalna formula tih putositnica prvo južnjački sentiment, odnosno sinteza koja se povlači pred velikom pričom, poput petrovca koji izbijajući kroz pukotine mola prouzroči plikove na prstima osjetljivijih kupača širom plaže.

MARKO POGAČAR: "Ustaše zovimo ustašama, klerofašiste - klerofašistima, a razbojnike - razbojnicima"

KANTUNAL MARKA POGAČARA: Tri smrti

KANTUNAL MARKA POGAČARA: Sotonski tango

U knjizi „Latinoamericana“ objavljenoj jesenas za Sandorf pokrio je putovanja od Venezuele preko Kube do Čilea, uglavnom prateći imaginarij socijale, anarhizma i radničkog pokreta koji ga je uoči ovih putešestvija vodio diljem svijeta. Prepoznajući lokalno i vlastito u globalnom i zajedničkom, Pogačar je sklepao imaginarij koji se naposljetku dodiruje s pozitivnom geografijom kao drugom stranom istoga novčića – onog tzv. fourth world musica. A to je sinteza rootsa i elektroakustičkih eksperimenata koji se dodiruju s psihonalizom bila je ishodište i samoga Subotića. Ovaj je sub-žanr skovao američki skladatelj i trubač Jon Hassell, čiju je ključnu albumsku trilogiju po kojoj je pravac i dobio ime objavila slovenska etiketa Glitterbeat na podetiketi tak:til od 2014. do 2020. godine. Hassell je, naime, wah-pedalu s trube Milesa Davisa jednostavno obrnuo u drugom smjeru, eksperimentirajući izvan jazz-rocka sa spektrom šumova koji podsjećaju na tok svijesti, kao i konkretnu muziku iz prašume. Surađivao je i s Brianom Enoom, e da bi se jednako tako potom i rasturio s njim, a svađa je još uvijek na snazi. 

I time je Enou pristupio David Byrne iz Talking Headsa čime se fourth world približio ritamskom pulsu velegrada, alternativi nakon destrukcije No Wavea, iskoračivši iz hermetičnosti. Ovjekovječen je na tandemskom albumu „My Life in the Bush of Ghosts” iz 1981. godine koji je do danas jedno od najcitiranijih djela koja osiguravaju vitalnost nepoderivih osamdesetih. 

A kako „Breath” i „Wayang”, zvuče danas? Mladenović s raspojasanim street-legal-stihovima zvuči svakako zanimljivije od persone kojoj Goran Bare spočitava lirsku pretencioznost, a da nije Sube ne bismo znali koliko garažna i funk može biti električna gitara u njegovim rukama. „Wayang” seže u lokalnu mitologiju na koju se naslanja brazilski karneval, ovjekovječivši statemente glazbe koliko klupske, toliko i elektroakustično-eksperimentalne da je i danas aktualna kao kakva barokna verzija Lee Scratch Perryja i Hermetoa Pascoala. A suodnos dvaju albuma ističe i autor popratnog teksta Michael Leuffen, „njihova ploča ujedinjuje ambient, groove svjetske glazbe, poliritmiju, preuzetne melodije na synthu, post-punk, funk, reggae, dub, azijske melodije i vokalne eksperimente koji se svi pretvaraju u zahtjevan, a opet popističan luk spike za istraživanje otvorenog uma. Ponekad i Angel’s Breath diskretno odjekuje u samom 'Wayangu'”. Poetska pravda ili ne, ali sjetimo se da je Suba pravi antijunak koji postmodernim duhom još bubri u okorjeloj palenti današnjeg doba. Glazbu je medijski plasirao skriven iza lažnog imena kao singlice i tako sklapao okvire svojih prvih i budućih albuma, na redovnom odbijancu kod jugoslavenskih velikih izdavača kad su u pitanju bili albumi – velika djela ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Croatia Records