Davor Mandić riječki je pisac i pjesnik, rođen 1976. godine u Puli. Do sada je objavio knjigu pjesama „Mostovi“ (Hrvatsko društvo pisaca, 2009.), zbirku priča „Valjalo bi me zamisliti sretnim“ (Naklada Ljevak, 2014.), roman „Đavolja simfonija“ (Hena com, 2016.). U pripremi je zbirka priča pod radnim naslovom „Pobjeda“, zbirka pjesama pod radnim naslovom „Dva kruga, jedna tuga“ i scenarij za dugometražni film. Na ovom mjestu donosimo šest pjesama iz najavljene Mandićeve zbirke, o kojoj je sam autor zapisao: 

"Ova zbirka (već ju tako zovem, a ona to još nije) mjesto je konstantnog pregovaranja slučaja, intuicije i plana. Nešto kao život. Kad sam uzeo skoro pa kupus rukopisa i postavio ga na okvir prozora ne bih li ovjekovječio jednu, prvu etapu u nastajanju zbirke, sunce i sjena čudesno su pali preko naslovne stranice, raspolutivši i tako raspolućeni naslov na svijetlu i tamnu stranu, spustivši ga po silueti krova kuće (koji ima čak i mali dimnjak), kuće od jezika, jezika kao kuće bitka po Heideggeru. Nije nevažno ni to što sam u Facebook post kojim informiram prijatelje o tom minornom svjetskom događaju već bio stavio pjesmu koja se upravo na tu kuću bitka referira (a koju pjesmu i ovdje prilažem u izboru poezije, uz fotografiju). Tako je slučaj odigrao igru koja zbog uklapanja izgleda kao da je posljedica barem intuicije, ako ne i plana. Važno je to i zbog ideje zbirke u cjelini, koja polako, na kapaljku dobiva konture i koja će jednom, za nadati se, pod naslovom 'Dva kruga, jedna tuga', pronaći svoj nadtekst, svoju bit zbirke, i postati puno 'bolja' od svoga autora, onako kako je ova fotografija 'bolja' od svoje prve, skromne namjere."

Davor Mandić (FOTO: Kristina Barišić) 

1.
KAŽEM KRUG I
BUDE KRUŽNICA

uokolo šuma niknuli su
gradovi zalijevaju ih kiše

posađena cigla dobro je
rodila ove godine

oprašeni cement davno je proklijao
i uvis se popeo po gredicama

sada paraju nebo
plodovi našeg rada

kažem zimnica i
bude prazna staklenka

2.
ISTETOVIRAM TI KRILA NA LEĐA PA
KAD ŠIRIŠ RUKE ONDA SI SOKOLICA

dan pakiramo u let
uvijek iznova dar

u predvečerje trčim u
galopu preko tvog lica

noć se oguli s neba i
približi gradove i zvijezde

zatim zaspim i sanjam savanu
majka leopardica trči za

antilopom kad je ne stigne
iz očiju joj iscure pjege

3.
POSRĆEM ŠUMOM JA SAM
MIGRANT ZA KOJEG NE VRIJEDE
ZEMALJSKE GRANICE

ne tražim pasoš ne trebam eure
ni mobitel rezervne gaće ako mi
pred granicom popuste crijeva

moja šuma nije tamna i strana
utroba kita koja probavlja snove
kao boćata pomorska policija

za mojim stopama ne trče bijesni
psi i odore koje posrćući pucaju
iz svojih pištolja ne ja nisam taj

migrant moje migracije iscrpljuju
obzori u kojima se tvoj pogled toči
na kockice leda u kristalnoj čaši

one nisu egzistencijalne
i pomalo ih se sramim a opet
ako postojim samo kao prazan

utor na mom ramenu moje
migracije su teške kao kap s
tvog nosa kad si ono odlazila

4.
ADRESIRAM SVOJE STRAHOVE U
ARITMIJU ZIDNOG SATA I ČEKAM

najbolji put do mog srca je
između četvrtog i petog rebra

Zbirka pjesama u pripremi (FOTO: Davor Mandić)

5.
IZGRADIM KUĆU OTVORIM JOJ
PROZORE PROVJERIM TEMELJE

učestalost kuće u mojoj kući ono
je što me zanima i gdje se sakriti

kada neprijatelj napadne koliko
siguran možeš biti ti zastava srca

otvori svoje ja provjeri učestalost
sebe u sebi i razmisli gdje si se

sakrio u kojim plućima te nema
kojem krvotoku bistrom potoku

on teče iza kuće sav sazdan od
potoka koji podriva temelje ruši

koliko potoka u tom potoku!
koliko zemlje u toj mrkoj cigli

6.
PROMIJENIM SE I ODJEDNOM
JE TEŠKO JEZIKOM OTVORITI

konzervu očaja koji je hranio gladna
dječja usta i cvao u proljeće uvijek u

proljeće Sunce u prozoru moglo je
promijeniti tijek igre da nevidljivi

neprijatelj nije već bio pred vratima
a kad se kuća počela preslagivati

očaj je pobjegao iz karantene mutirao
u paralizu i sad hara hara kao da

ništa na ovom svijetu nije vrijedno
riječi koje je nemoguće izgovoriti

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: piqsels.com