BURE BARUTA
BURE BARUTA: Crna slava apatrida – Sinan Sakić, znak vremena

Crna slava apatrida – Sinan Sakić, znak vremena

ritn by: Ahmed Burić | 21.07.2015.
BURE BARUTA: Crna slava apatrida – Sinan Sakić, znak vremena
“Sve je postalo pepeo i dim”, jecao je Sinan u osamdesetim kad je sve izgledalo sretno, ali je narodu očigledno trebao “reason to cry.” Možda zato što je anticipirao nadolazeće devedesete, a možda zato što ovaj mentalitet ne može bez patosa i tuge, bez zadimljenih krajputaških i čaša koje se lome zbog izgubljene ljubavi. Biće da je Halid Bešlić rekao da je sve otišlo u neku stvar kad su se narodnjaci navukli na kokain, a rokeri se stali opijati ljutom rakijom. Čak i kad biste pitali pojedine urednike portala u Hrvatskoj ko je Sinan Sakić, ne bi vam znali odgovoriti. Neki od njih bi se, istina, pravili da ne znaju ko je on, neki stvarno ne bi znali o kome se radi, ali jedno je zajedničko: želja za banalnim, za viješću koja traje nekoliko minuta, sat ili dva, dan ili dva, da je neki turbo-folk pjevač, pokušao prijeći granicu s paketićem horsa. Pogotovo kad se radi o (supkulturnom) apatridu, kakav Sinan jeste.

“Sve je postalo pepeo i dim”, jecao je Sinan u osamdesetim kad je sve izgledalo sretno, ali je narodu očigledno trebao “reason to cry”. Možda zato što je anticipirao nadolazeće devedesete, a možda zato što ovaj mentalitet ne može bez patosa i tuge, bez zadimljenih krajputaških i čaša koje se lome zbog izgubljene ljubavi. No, razlog se, kako rekosmo, brzo našao. I to u grupi muzičara nastanjenoj u Srbiji, u Aleksandrovcu pored Beograda, gdje je basist i muzički poduzetnik Miodrag M. Ilić, pod krovom “male” firme Diskos formirao bend nazvan Južni vetar. Ime je znak: melos baziran na, uglavnom, turskom nasljeđu, “samo“ je bio preobučen u novo ruho. U deeppurpleovskoj formaciji “Južni vetar” je pred ljude iznio tržišno skoro savršen proizvod: pjevače i pjevačice koji su bili praćeni modernim zvukom, ali su nazalno, i iz dubine svoje i duše vlastitih naroda, pjevali o ljubavnoj patnji. 

Sinan - apatrid 

Tokom uspješne karijere, a on je objavio tridesetak albuma i štampali su mu hiljade kompilacija, Sinan je bio neka vrsta znaka vremena. U osamdesetim, Južni vetar je imao oznaku “šund” i nije se mogao puštati na zvaničnim radio stanicama, ali su tiraži njihovih nosača zvuka bili veći od tadašnjih pop i rock atrakcija. I tako popularan, taj i takav Sinan, nije stigao do opće slave i priznanja, nego ga je pratio tragični usud granice. Sa granice Srbije i Bosne, muslimanskog imena, srpskog jezika s izraženom ekavicom u pjevanju, u rubnom žanru, s publikom koja je opet negdje na granici između grada i periferije, uvijek, valjda, u procjepu između toga da bude prešućen, ili zvanično priznat i kanonizovan, Sinan kao da je živio sudbinu svojih pjesama.

Sinan SakićSinan kao da je živio sudbinu svojih pjesama (SCREENSHOT: YouTube)

Sad je, naravno, lako učitavati moguće reference koje se mogu upisati u Sinanovu biografiju, ali neka i ovo ostane zapisano: prvi Sinanov pravi hit bio je “Janičar”, pjesma prvobitno napisana za Cuneta Gojkovića, “pravu” zvijezdu. Pjesma ima duboki tragički momenat i svu patnju ovoga svijeta: turski ratnik, otet kao dijete, dolazi “da poruši i zapali, mesto gde je rođen.” Ali, ga po mladežu na usni prepozna rođena majka, u trenutku kad je on htjedne posjeći, i on joj spasi život. 

Sve je postalo pepeo i dim

Neki okorjeli roker bi, sigurno, rekao da nije onda čudo da se “puca horsom”, valja to izdeverati. Dakle, sve je “u igri”. I Turci/Osmanlije, i krivica, i povratak na rodno tlo, čak i odrješenje krivice. Sinan je, dakle, idealan fenomen (frontman) kolektivnog nesvjesnog, ali vijest da je uhićen na granici između Srbije i Bosne s paketićem heroina u gaćama, obišla je regiju. Objavili su je svi, bez razlike znaju li ko je Sinan, i da li to njihovu publiku uopće interesuje. Čak i kad bi pitali pojedine urednike portala i novina zašto su to uradili, ne bi vam znali odgovoriti. Neki od njih bi se pravili da ne znaju ko je Sinan, neki stvarno ne bi znali o kome se radi, ali jedno je zajedničko: želja za banalnim, za viješću koja traje nekoliko minuta, sat ili dva, dan ili dva, da je neki turbo-folk pjevač, pokušao prijeći granicu s paketićem horsa. Because it’s funny, rekli bi u nekoj američkoj limunadi. 

Ali, nije smiješno. Biće da je Halid Bešlić rekao da je sve otišlo u neku stvar kad su se narodnjaci navukli na kokain, a rokeri se stali opijati ljutom rakijom. No, ovdje imamo i narodnjaka koji ima dosta osobina rokera, i koji je živio sudbinu svojih pjesama: u velikom požaru koji je zahvatio njegovu kuću jedva je spasio jednog od svojih sinova koji je zaradio teške opekotine. Sinan je (i) gorljivi sljedbenik Sai Babe, i redovno je putovao na susrete s njim u Indiju. Jednom mu se u pola živog programa javila nepriznata kćerka i rekla da ne traži ništa, da želi samo da zna da je dobro. Srednjeg sina Rašida je ispratio na 12-godišnju robiju zbog ubojstva, a sad je, eto, uhvaćen na granici kako nosi heroin. 

Muka čovjeka koji se rve sa svojim životom

Sinan Sakić je, dakle, “pokupio” sve bolesti jednog vremena u kojem je živio: karijeru s muzikom koja je proglašena trashom, ali ju je narod obožavao, biografiju s tragičnom patinom, “indijsku” i konačno epizodu sa hvatanjem zbog posjedovanja narkotika – poput Keitha Richardsa ili rahmetli Jamesa Browna. Sinan je iako popularan, ipak, bio i ostao (supkulturni) apatrid, kao i svi mi koji nismo htjeli pristati na model života u kojem vlast može što hoće i kad hoće. Jer, većini onih koji su se podsmijevali Sinanu i njegovoj muci, sasvim je normalno da Milorad Dodik na svadbu svoga sina dovede najveću Turbo Crnu Udovicu – Cecu privatnim ili avionom Vlade Republike Srpske, ko bi ga više znao.

Sinan Sakić
Gorljivi sljedbenik Sai Babe (FOTO: Privatni album)

U tom smislu, od Sinanovog heroina, ne treba praviti nikakvo čudo. To je muka čovjeka koji se rve sa svojim životom, i teško podnosi udarce koje taj isti život zadaje. Naizgled, s druge strane, ali sve je to dio istoga lonca, i to je ono u čemu živimo, je glamurozni “državotvorni” proces. Sastavljen od prijetnji odcjepljenjem, vozikanja avionima, krađe naveliko i tu i tamo poigravanja s patnjom žrtava Srebrenice i zveckanja oružjem. Jedan (polu)svijet koji je poput rovova politički ukopan da stoji naspram modernosti, dok sebe i druge, drži u blagostanju suvremenog načina života. 

Taj heroin je u Sinanovom slučaju, upravo ono što jeste - krajnji stadij bolesti pojedinca. U Cecinom i Dodikovom slučaju – a nema sumnje da je taj party bio pošprajcan kokainom, jer su to sve bogati i ‘fini’ ljudi – radi se o bolesnom konceptu društva. 

Ono drugima neće dozvoliti da se razvija, a sebe će stalno slaviti. I to upravo pjesmom koju je Dodik otpjevao na svadbi svoga sina, čuvenom refrenu još jednog mučenika iz Bosne, Mitra Mirića, koji pjeva pjesmu koja je postala neoficijelna himna srpskih devedesetih

“Ne može nam niko ništa/jači smo od sudbine/mogu samo da nas mrze/oni što nas ne vole.” 

I ne može, vala. Samo što u nas devedesete još uvijek traju. Sa Sinanom, ili bez njega. I sa Cecom, naravno. 

I sa 15 minuta slave. Pa, makar ona bila i tako “crna”. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: PR

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije