Nevolje s mjehurićima
Ovisnost nikada nije bila moja furka. Ovisnost je sinonim za slabost, beskičmenjaštvo, deficit u spoznaji pravih životnih vrijednosti, uzaludno trošenje energije, razbojničku krađu Bogu dana.
Mislio sam, ovisnici su samo drhtave siluete na obzoru mog vida, nikad ispunjene, nikad smirene, nikad spokojne, uvijek u potrazi za neuhvatljivim objektom svoje želje.
To je rupa bez dna, dragi moji.
Katkad vam se učini da je kraj na pomolu, još samo jednom i prestajem, ali budimo iskreni - borba protiv ovisnosti nalik je na konstantnu 'novogodišnju rezoluciju': čvrsto odlučite držati se odluke, a već 2. siječnja uhvaćeni ste u vremensku petlju u kojoj novo - novo - novo vrijeme počinje uvijek od sljedećeg ponedjeljka ... I vrijeme ide, ali kalendar u toj dimenziji ima gotovo Stephen-Kingovsku karakteristiku - u vašem tjednu ponedjeljak NE POSTOJI ...
Mislio sam da sam jači, ali u svoj svojoj umišljenoj pameti morao sam predvidjeti da bi upravo tipična životna ironija (potpuno u skladu sa poznatim 'nikad ne reci nikad') bila kad bih sam morao reći onu ponižavajuću 'Dr. Phil' rečenicu - 'Moje ime je Marko Markić, ja sam ovisnik'.
I eto, u tom tonu, da ne duljim, da vam priznam - ovisnik sam.
Počelo je simpatično, zanimljivo.
Bilo je to nešto novo, mislio sam da sam našao idealnu razbibrigu, nešto što mogu činiti za relaksaciju, čak i u svrhu ispaše mozga u pauzi na poslu (ako sam dovoljno spretan u izbjegavanju Sauronskog šefovog oka).
Zabavljale su me, bile su slatke, oble, male i velike, žute, crvene, narančaste, pozivale su me svojom nestašnošću. Ja sam mali dečec, imam mali tuljac, njime ih hvatam, pogodim i raspolovim, kao Robin Hood jabuku na glavi nekog usranog zelembaćkog šegrta. Fascinirala me životnost te igre - dečec ima misiju, pljucom kosi sve što se miče, krči put, čereči ih brzinom munje, a sve to dok ga mame zlatni dukati i svežnjevi zelenih američkih dolara koji, kao uzgred, padaju s neba. Koliko sam puta život zbog njih izgubio ...
A one male, one male su najgore, čini ti se ne mogu ti ništa, ali otrov dolazi u malim paketićima, trenutak nepažnje i BUM!
Ode glava.
Ta mahnitost je prešla granice pauze, sad trošim sate radnog vremena na ta leteća jajca, na te proklete kuglice, kao da ih je sam crni đavo lansirao iz paklenog ždrijela.
Billable hours pretvaraju se u nepovratno unbillable, a ja samo čekam da mi se šef, u trenutku nepažnje, poput Feniksa iz pepela odnekud materijalizira iza leđa, par sekundi prije nego začujem urlik koji će označiti kraj mog radnog odnosa.
Plus minus par tjedana otkaznog roka, znate kako to ide, zakon štiti radnike i to sve.
Želim prestati, evo prestat ću od ponedjeljka, samo mi treba pomoć, samo mali jump-start uz asistenciju sućutnog prijatelja.
Mislim da sam se čvrsto nasukao na dno dna. Subota je, ja sam u uredu, u vrijeme kada bih trebao provoditi sate sa najmilijima, a poslije i sa ženom i djecom! Ne, ne, ja ovdje zadovoljavam svoje bolesne apetite, uskoro će me i čistačica pitati do kad kanim 'raditi'.
Ova kolumna je vapaj upućen vama, svim čitateljima, kojim pokrećem peticiju i od uredništva ove (inače u svemu ostalom izvrsne web stranice) tražim da uklone taj jebeni Bubble Trouble s iste, jer ako mi još jedna jebena lopta padne na glavu na petnaestom levelu, kunem se, kvalificirat ću se za post-traumatski stresni poremećaj, i bombom doći istjerati svoje pravo da budem slobodan od te ludosti!
Znam gdje živite, svi vi! Mrzim te loptice, kuglice, te skakutave mjehuriće, taj nezakoniti nakot nekog budalastog ferovca i njegovog kompjutera, začet u sitne noćne sate u auli fakulteta!
Mrzim ih! Dabogda se u mukama raspolavljale do skakutavih elektrona u pepelu Sodome i Gomore!
Ljudi, pomozite ...
I, molim vas, ne idite tamo, to je put bez povratka, ako ste u početničkom neznanju mislili da je level 7. grozan, kad dođete na level 15., nećete više znati gdje vam je šupak, a gdje buljaga!
Ma idem, idem sad kući. Sutra je novi dan, a level 16. samo čeka da ga otkrijem.
P.S.
Jel' netko zna kako prijeći level 15.? Meni se to čini nemoguće, da nije taj kompjutoraš nešto tamo zbrčkao pa je to sad nerješivo, a meni zbog toga otkaz nad glavom ... Samo mali hint, ono tipa prvo ideš udesno, onda naglo ulijevo iza srednjevelike narančaste i slično? Molim vas, platit ću, imam, evo imat ću kad dođe plaća, obećavam ...
Uf.
Mislio sam, ovisnici su samo drhtave siluete na obzoru mog vida, nikad ispunjene, nikad smirene, nikad spokojne, uvijek u potrazi za neuhvatljivim objektom svoje želje.
To je rupa bez dna, dragi moji.
Katkad vam se učini da je kraj na pomolu, još samo jednom i prestajem, ali budimo iskreni - borba protiv ovisnosti nalik je na konstantnu 'novogodišnju rezoluciju': čvrsto odlučite držati se odluke, a već 2. siječnja uhvaćeni ste u vremensku petlju u kojoj novo - novo - novo vrijeme počinje uvijek od sljedećeg ponedjeljka ... I vrijeme ide, ali kalendar u toj dimenziji ima gotovo Stephen-Kingovsku karakteristiku - u vašem tjednu ponedjeljak NE POSTOJI ...
Mislio sam da sam jači, ali u svoj svojoj umišljenoj pameti morao sam predvidjeti da bi upravo tipična životna ironija (potpuno u skladu sa poznatim 'nikad ne reci nikad') bila kad bih sam morao reći onu ponižavajuću 'Dr. Phil' rečenicu - 'Moje ime je Marko Markić, ja sam ovisnik'.
I eto, u tom tonu, da ne duljim, da vam priznam - ovisnik sam.
Počelo je simpatično, zanimljivo.
Bilo je to nešto novo, mislio sam da sam našao idealnu razbibrigu, nešto što mogu činiti za relaksaciju, čak i u svrhu ispaše mozga u pauzi na poslu (ako sam dovoljno spretan u izbjegavanju Sauronskog šefovog oka).
Zabavljale su me, bile su slatke, oble, male i velike, žute, crvene, narančaste, pozivale su me svojom nestašnošću. Ja sam mali dečec, imam mali tuljac, njime ih hvatam, pogodim i raspolovim, kao Robin Hood jabuku na glavi nekog usranog zelembaćkog šegrta. Fascinirala me životnost te igre - dečec ima misiju, pljucom kosi sve što se miče, krči put, čereči ih brzinom munje, a sve to dok ga mame zlatni dukati i svežnjevi zelenih američkih dolara koji, kao uzgred, padaju s neba. Koliko sam puta život zbog njih izgubio ...
A one male, one male su najgore, čini ti se ne mogu ti ništa, ali otrov dolazi u malim paketićima, trenutak nepažnje i BUM!
Ode glava.
Ta mahnitost je prešla granice pauze, sad trošim sate radnog vremena na ta leteća jajca, na te proklete kuglice, kao da ih je sam crni đavo lansirao iz paklenog ždrijela.
Billable hours pretvaraju se u nepovratno unbillable, a ja samo čekam da mi se šef, u trenutku nepažnje, poput Feniksa iz pepela odnekud materijalizira iza leđa, par sekundi prije nego začujem urlik koji će označiti kraj mog radnog odnosa.
Plus minus par tjedana otkaznog roka, znate kako to ide, zakon štiti radnike i to sve.
Želim prestati, evo prestat ću od ponedjeljka, samo mi treba pomoć, samo mali jump-start uz asistenciju sućutnog prijatelja.
Mislim da sam se čvrsto nasukao na dno dna. Subota je, ja sam u uredu, u vrijeme kada bih trebao provoditi sate sa najmilijima, a poslije i sa ženom i djecom! Ne, ne, ja ovdje zadovoljavam svoje bolesne apetite, uskoro će me i čistačica pitati do kad kanim 'raditi'.
Ova kolumna je vapaj upućen vama, svim čitateljima, kojim pokrećem peticiju i od uredništva ove (inače u svemu ostalom izvrsne web stranice) tražim da uklone taj jebeni Bubble Trouble s iste, jer ako mi još jedna jebena lopta padne na glavu na petnaestom levelu, kunem se, kvalificirat ću se za post-traumatski stresni poremećaj, i bombom doći istjerati svoje pravo da budem slobodan od te ludosti!
Znam gdje živite, svi vi! Mrzim te loptice, kuglice, te skakutave mjehuriće, taj nezakoniti nakot nekog budalastog ferovca i njegovog kompjutera, začet u sitne noćne sate u auli fakulteta!
Mrzim ih! Dabogda se u mukama raspolavljale do skakutavih elektrona u pepelu Sodome i Gomore!
Ljudi, pomozite ...
I, molim vas, ne idite tamo, to je put bez povratka, ako ste u početničkom neznanju mislili da je level 7. grozan, kad dođete na level 15., nećete više znati gdje vam je šupak, a gdje buljaga!
Ma idem, idem sad kući. Sutra je novi dan, a level 16. samo čeka da ga otkrijem.
P.S.
Jel' netko zna kako prijeći level 15.? Meni se to čini nemoguće, da nije taj kompjutoraš nešto tamo zbrčkao pa je to sad nerješivo, a meni zbog toga otkaz nad glavom ... Samo mali hint, ono tipa prvo ideš udesno, onda naglo ulijevo iza srednjevelike narančaste i slično? Molim vas, platit ću, imam, evo imat ću kad dođe plaća, obećavam ...
Uf.
Meni to baš ide ...