MORAL I NEMORAL
MORAL I NEMORAL: Tko je žrtva?

Tko je žrtva?

ritn by: Predrag Finci | 21.10.2023.
MORAL I NEMORAL: Tko je žrtva?
Moralna osoba je ona kojoj je etičnost (moralni zakon) iznad pravnih, nacionalnih, profesionalnih i svih drugih odredbi. Za takvu osobu ubojica je ubojica, čak i kada je od strane trenutne politike proglašen „nacionalnim herojem”. U potpunosti moralna osoba je ona kojoj je moralni zakon iznad svakog drugog. Pasivnost u doba zločina je krivica, pasivno prisustvo sukrivnja, nijemo svjedočenje suučesništvo, toleriranje prihvaćanje, pravdanje zločina odobravanje, odobravanje zločina pristajanje na zločin, a slavljenje zločina dokaz vlastite monstruoznosti. Svako od takvih držanja je izlaganje žrtve njenoj nesreći i uništenju. To što to neki pravdaju potvrđuje da je takav „odvjetnik” potpuno nemoralna osoba, a ako počinitelj zločina još ima i podršku svoje sredine onda je riječ o jednom svijetu (društvu) bez etičnosti. A takav nedostatak empatije otvara mogućnost permanentnog nasilja.

Žrtva je stradalnik. Osoba koja je otrpjela nasilje, bila izložena nepravdi, doživjela tešku sudbinu. O žrtvi se govori na različite načine, a i o različitoj prirodi žrtvovanja. Govori se o psihičkoj, fizičkoj, tjelesnoj, materijalnoj, duhovnoj, i tako dalje, žrtvi. Mnogi rado govore i dokazuju da su bili žrtve, pa i kada nikako to nisu bili, jer tako dokazuju svakojaku nepravdu, a opravdavaju svoj vlastiti neuspjeh. Ali, nije svatko žrtva. U ovom tekstu nije ni riječ o svim vrstama i oblicima stradanja. Zato odmah preciziram: ne upotrebljavam ovdje pojam žrtve kao metaforu, simbol ili jezičku figuru, nego se pitam što je ogoljelo ubojstvo nevine osobe. Pritom smatram da ubojica nije nevin dok to ne dokaže, a da je napadnuti ubijeni gotovo uvijek žrtva. 

Kaže se: svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivica. Kome nije suđeno krivica mu nije dokazana. Ali, ubojica ne može biti nevin, jer ga djela čine krivim prije bilo kojeg suda. Nitko neće reći da je ubojica koji je pred policijom bježao s mjesta zločina i ubijen u bijegu bio nevin i ubijen bez razloga. Sadistički ubojica koji ubija nedužnu osobu ne može biti žrtva, jer je zločinac, što dokazuju počinjena zlodjela, koja se ne mogu pravdati. A oni koji ih pravdaju solidariziraju se sa zločinom i sami staju na stranu nemorala. Moralne norme i zakoni su vrlo jasni, ali ih neki uporno neće, ne žele ili ne mogu shvatiti. A zalaganje za prava žrtve nije samo zalaganje za neku pojedinačnu osobu, nego za pravdu za sve ljude.

Rat i "izuzete okolnosti"

Svako ubojstvo je ubojstvo. I ubiti ubojicu je ubojstvo. To je također i smrtna kazna, ali je ona izvršena poslije punopravne presude. Ubiti nekoga u samoobrani je opravdano, jer je u pitanju zaštita od nasilja i neizazvane agresije. Doduše, može biti govora o pravnoj odgovornosti žrtve (napadnute osobe), o njenom prekoračenju dopustive odbrane, što svakako može imati pravne reperkusije, ali je to prekoračenje ne prestaje činiti žrtvom. Smatra se da je ubojstvo nasilnog vladara moralno opravdano, premda je i ono u pravnom smislu nedopustivo, a ubojica je neovlašteni izvršitelj, i zato podložan moralnim i pravnim sankcijama. 

I ubojstva u ratnim sukobima su naravno ubojstva, ali se ona pravdaju logikom rata, ratnim ciljevima i okolnostima, a imaju naročitu moralnu težinu kada je u pitanju odbrana od agresije. Već John Locke u svojem „Ogledu o ljudskom razumu“ (III i IV) ukazuje da u svakom ratu postoje žrtve i agresori. Rat je u svakom pogledu doba "izuzetnih okolnosti". Nema rata bez žrtava, u ratnim okolnostima pravosuđe jedva funkcionira, pa ne može biti govora o pravičnom sudskom postupku, iako i tada moraju biti poštovane odredbe „ratnih konvencija” o postupanju prema zarobljenim i ranjenim neprijateljima, jednako kao što je i tada stradanje nevinih, posebno ubijanje nenaoružanih civila, zločin, iako nažalost često - nekažnjen zločin. U svim okolnostima nemotivirano sadističko ubojstvo ili bilo koji oblik nasilja nad nezaštićenom osobom ili grupom najteži je oblik zločina. To je neopozivo zlodjelo. Čin krajnjeg nasilja nad nepovratnom žrtvom. Nedopustivi čin, koji je teško, najčešće nemoguće pravdati.

Osobne traume i inhibicije, kao i teške društvene okolnosti svakako kazuju mnogo toga o počiniocu, što u svakom donošenju moralne ocjene i/ili sudske presude treba (i u pravičnom procesu mora) biti uzeto u obzir, ali ga to ne oslobađa, jer ga njegov čin (u ovom slučaju ubojstvo) i u moralnom i u pravnom smislu kvalificira.

Svaki zločin mora biti osuđen. Pritom osuda ne bi smjela biti odmazda i bijesno izvršenje, nego posljedica pravičnog prosuđivanja učinjenog. Sudac bi, dakle, morao biti nepristrasan. A to ne može biti svatko. Jedni čak uopće neće da prosuđuju o takvim slučajevima, nasuprot onih koji misle da su po sebi samima već moralno kvalificirani donositi presude.

Izbjeglice
Zalaganje za prava žrtve nije samo zalaganje za neku pojedinačnu osobu, nego za pravdu za sve ljude (FOTO: HINA/EPA/Roman Pilipey)

Ali, je li moguća epoche, suzdržavanje od suda kada trebamo odgovoriti na pitanja iz domena „praktične filozofije”? Je li odustajanje od suda odustajanje od osude ili barem odobravanja nemoralnog čina, što bi bio i znak pristajanja uz takav čin? Ako, pak, kažem da pristajem uz neku političku ideju ili pokret (recimo, uz antifašizam), znači li to da potpisujem sve što je u ime te ideje ili pokreta učinjeno, pa i na zločine koji su u ime boraca protiv fašizma počinjeni? A ako sam u nekom sukobu ili ratu bio na strani poraženih, znači li to da sam automatski nemoralna i nečasna osoba? Takva stajališta moraju biti odbačena, jer su zasnovana na ideološkim stajalištima, ili čak isključivo na političkim opredjeljenjima i „zauzimanju strane”, a ne na logičkom, pravnom ili moralnom sudu. A uz to zanemaruju da je svaki slučaj poseban i za sebe, jer ni u jednoj grupi, pokretu ili društvu nisu svi isti.

"Duh zakona"

Sudac bi dakle morao biti oslobođen od svih vrsti predrasuda i razmatrati što je učinjeno iz pozicije "ideološke neutralnosti". Sa stajališta praktične filozofije, sudac je osoba koja poznaje i sprovodi zakone, donositelj presude. Osoba koja izvršava Zakon, službenik pravosuđa. Uz to provjerena, časna osoba. Sudac ne može biti osoba koja je bila žrtva (na to upozorava već Locke), jer joj njena povrijeđenost ne dozvoljava nepristrasnost, a ni osoba koja ima bilo kakav osobni interes u onome o čemu sudi. U stvari suđenja osobna motivacija (subjektivizam) mora biti eliminirana koliko je to moguće i sudac mora biti vođen pravnim i/ili moralnim normama. Zato svaki takav sud mora biti bez upliva politike, jer za uistinu objektivnog, neutralnog suca sve strane u sporu i pravnom procesu su jednake i u donošenju presude smije imati mjesta samo argumentacija i „duh zakona”, a ne „navijačke strasti”, koje sve vjeruju „svojima”, a ništa „njihovima”, dakle u suđenje ne smiju biti upetljani osobni motivi i uvjerenja. Sudac bi trebao biti aktivno uključeni nepristrani, objektivni promatrač. Prosuditelj.

Teško da postoji potpuno nevina osoba, koja bi mogla biti sucem. U Novom zavjetu je zabilježeno Isusovo pitanje i opomena: Tko će se prvi baciti kamenom. Svatko u sebi nosi veću ili manju krivicu, nitko nije u potpunosti nevin. Ali, ako se nijedan ne dohvati kamena, i najgori će proći nekažnjen. Georg Wilhelm Friedrich Hegel u „Fenomenologiji duha“, a u odjeljku „Duh“, (VI, A, b, str. 252-266) pokazuje da samosvijest činom postaje krivcem. Svaka djelatnost može biti shvaćena kao hereza, a potpuno nedužno je samo nedjelovanje, koje je poput nedjelovanja kamena, „a ne nedjelovanje kao bitak jednog djeteta”, dakle nevina je samo potpuna pasivnost, nepokrenutost, mrtvost, pa je tome shodno svako djelatno biće nužno krivo. Nasuprot ovoj poražavajućoj i unekoliko paralizirajućoj Hegelovoj ideji, jasno je da ako ne djelujem, onda sam još više kriv. Čak bi se moglo pokazati da upravo zločinac, a u širem smislu i svaka nepravičnost, optužuje svoju žrtvu za djelatnost koja tom zločincu nije po volji i zbog koje nasrće na svoju žrtvu u ime neke svoje nepisane ili u nepravičnom zakonu formulirane pravice. 

Tko je, dakle, žrtva? 

Žrtva je nezaštićena nevina osoba. 

Ubojica traži svoje žrtve. Traži je kada je u pitanju ubojica pojedinac, traži i kada je na djelu nasilje državnog terora. Za ubojicu žrtva je meta, objekt, ne-osoba

Počinitelj zločina je uvijek krivac. Počinitelj je aktivna strana u inkriminiranoj radnji, a njegova žrtva kao osoba nad kojom je radnja izvršena pasivna. Pri tome se počinitelj najčešće pravda okolnostima i provokacijom od strane žrtve, dokazuje da je na inkriminirano djelo bio prinuđen ili izazvan. Nasilnik čak dokazuje da je žrtva u slučaju silovanja to sama priželjkivala i u nanesenom bolu „uživala”, što je samo dalja potvrda počiniteljeve patološke agresivnosti, a žrtva trajno biva ponižena i povrijeđena i često kao posljedicu permanentno osjeća strah i prijetnju od sviju i svakoga. Statistike pokazuju, a viktimolozi ukazuju da su u pitanju najčešće one osobe koje počinitelji smatraju „lakom metom”, bilo da su u pitanju okolnosti, izloženost osobe ili usvojena predrasude. Slabija, opasnosti izložena, ranjiva osoba. Bez krivice kriva. Žrtva je povrijeđena osoba, iskorištavana, osoba kojoj su nanesene fizičke povrede i psihičke traume. Ona je za napadača objekt, a sama žrtva postaje osoba koja će vjerojatno ostatak svog života posvuda prepoznavati i panično strahovati od opasnosti. 

Vojnici
Kada naoružani vojnik ili pomahnitali terorist ubije dijete, tada je u pitanju bespogovorna žrtva, a to što to neki pravdaju potvrđuje da je takav „odvjetnik” potpuno nemoralna osoba (FOTO: HINA/EPA/Adam Vaughan)

Za razliku od ratnih dobrovoljaca ili onih koji se svjesno i voljno žrtvuju za neku ideju ili vjeru, žrtva je nedobrovoljna, prisilna. To su u ratu najčešće civili koji nisu bili umiješani u sukobe, ali i oni koji su prisilno mobilizirani ili korišteni kao štit u odbrani od neprijatelja (takav je najprije žrtva svojih demagoga, a onda neprijateljskih izvršitelja odmazde), pa su žrtve „njihovih”, ali i „svojih” (jer je i onaj koji žrtvu izlaže ili izručuje ubojici sukrivac u ubojstvu, pa zato uvijek treba imati na umu da je zbog stradanja nevinih kriv na prvom mjestu ubojica, ali i onaj koji nevinog izlaže ili izručuje ubojici). Ili logoraši, koji su bili zatvarani samo zato što su bili određene rase ili nacije, dakle što su po mišljenju svojih krvnika rođenjem bili predodređeni za zatočeništvo i pogubljenje, a među njim su bili i oni koji nisu osjećali veliku vezanost za „svoju naciju” (kao asimilirani Židovi ili ljevičari svih nacionalnosti) i mnogobrojni koji nisu imali nikakva politička opredjeljenja. U doba Drugog svjetskog rata Židovi su, po mišljenju nacista, bili rođeni da budu žrtve. Bili su potpune žrtve i zato ključni dokaz o krivici i monstruoznosti ubojica. Jer nitko nije rođen da bude žrtva, nego nekoga žrtvom čini počinitelj, ubojica, izvršitelj zločina. Bez počinitelja lošeg djela, bez zločinca nema žrtve. Počinitelja optužuje krivični čin; odbrana žrtve je pak njena nevinost. 

Zločin je zločin, bez obzira na okolnosti

Kada su društveni i povijesni događaji u pitanju, uvijek moramo voditi računa o njihovom kontekstu, jer sve ima svoje uzroke, motive i specifične okolnosti. Time, naravno, neko djelo možemo tumačiti i objašnjavati, ali ne bismo smjeli poricati njegovu bit. Zločin je zločin, bez obzira na okolnosti. Kada govorimo o konkretnom, grupnom ili pojedinačnom slučaju, tada izlazimo iz domena univerzalnog etičkog suda i ulazimo u pravni aspekt problema, u pitanje prosuđivanja o krivici i nevinosti, ali je i tada poželjno zadržati na umu prirodu počinjenog čina i u njegovom prosuđivanja kao kriterij imati univerzalni moralni zakon. Konkretni događaji, koji imamo ili možemo imati na umu, nisu metafizički, nepovijesni i neovisni o događajima koji su im prethodili, ali to ne smije biti pravdanje zločina i njegova počinitelja, kao što ni žrtva ne „iskupljuje grijehe” onih koji su u svoje ili njeno ime zločine činili, jer jedino nevine žrtve jesu žrtve i ne mogu biti alibi zlikovcima za njihova nedjela. Povijest je mnogo puta pokazala da poraženi sebe uvijek vide i prikazuju kao žrtve, dok za okrutne pobjednike žrtve ne postoje i svako nasilje je opravdano rezultatom. U tome se sastoji njihov pragmatični antihumanizam.

Do jednom mogućeg pomirenja može doći samo ako zločinac shvati i prizna svoj zločin, a žrtva nadvlada svoje rane i zločincu oprosti. I jedno i drugo je rijetkost. A to je posebno teško u onim sredinama, poput zemalja nastalim iz nekadašnje Jugoslavije, gdje trenutnom politikom poticani „istraživači” ne otkrivaju što je bilo u prošlosti da bi znali istinu nego da bi dojučerašnju lažnu ljubav prema svojim susjedima, a sada neprijateljima, zamijenili iskrenom mržnjom. 

Svijest o zločinu stvara osjećaj odgovornosti i krivice, ali počinioci često sve svoje zločine nastoje opravdati. Tvrde i dokazuju da su bili izazvani, ugroženi, bila im je to dužnost. Ljudi posebno teško shvaćaju da ubijanje nikada nije njihova dužnost i da nikako ne mogu biti nevini kada počine zločin. Takvi čak poriču žrtvi da je žrtva i pravdaju svoje nasilje, dokazuju da ubijaju kako ne bi bili ubijeni, napadaju jer se tako brane, a brane uvijek svoja prava, pa perverzno dokazuju da je žrtva zaslužila kaznu, izazivala napadača, priželjkivala silovanje ili da je zahvalna što je postala rob u dobroj obitelji ili vrlo civiliziranoj sredini. Na sve načine takvi nastoje prikriti da je žrtva uvijek, ali baš uvijek, oštećena i obespravljena. Čak i onda kada uopće nije svjesna svojeg stradanja, pa je tek drugi na to upozore, kao što je recimo slučaj sa položajem žena u patrijarhalnim društvima ili s manjinama u nedemokratskim političkim sistemima ili s beskrupulozno iskorištavanom radnom snagom iz "Trećeg svijeta".

Moralna je ona osoba koja slijedi i uvijek poštuje moralni zakon, djeluje u skladu s tim zakonom, koji je opći, a ujedno i njen usvojeni i/ili unutarnji zakon. Onaj koji do toga ne drži nije moralna osoba, nego izvršitelj svoje vlastite želje i volje, pa takav lako nalazi opravdanje za sva svoja djela jer su djela njegova. Zato će malo koji osuđenik reći da je kriv: gotovo svaki dokazuje da je bio pošten, pravičan i nevin, ali samo lažno optužen, pa ovim svojim lažnim dokazivanjem svoje nedužnosti i pravdanjem svojih zlodjela na još jedan način potvrđuje svoj nedostatak morala. Moralna osoba je ona kojoj je etičnost (moralni zakon) iznad pravnih, nacionalnih, profesionalnih i svih drugih odredbi. Za takvu osobu ubojica je ubojica, čak i kada je od strane trenutne politike proglašen „nacionalnim herojem”. U potpunosti moralna osoba je ona kojoj je moralni zakon iznad svakog drugog.

Dragovoljna žrtva

Žrtvovanje je ono što se dragovoljno podnosi (zbog nekoga, zbog nečega, s nekim ciljem, u neku svrhu) ili je pak žrtvovanje trpljenje (u slučaju svih oblika nasilja). Osoba može biti žrtva svojom voljom (recimo, za dobrobit „viših ciljeva” ili bližnjih), žrtvovana s nekim ciljem (kao prinos religijskom ritualu, kao vojnik u odbrani), može biti i žrtva svojih obmana (kada nerazumno ili bez razumijevanja nešto čini), a i žrtva nepovoljnih okolnosti, svoje sredine ili žrtva prirodnog ili ljudskog udesa, neke stihije, napada, neznanja, dakle potpuno bez svoje krivice, a voljom više sile. Žrtvovani to može učiniti dragovoljno, svojom vlastitom odlukom; dok žrtva strada voljom Drugog.

Žrtvi se desi da bude žrtva. U određenim okolnostima postane žrtva. Dobrovoljni pristanak uz neku stranu u sukobu osobu čini dijelom te strane. „Dobrovoljno” je moguće samo u normalnim, povoljnim okolnostima, kada osoba odabire bez prinude. Dobrovoljno je samo ono što je potpuno slobodno izabrano. Ali, već sam strah kao osjećaj nesigurnosti osobu nagoni (prisiljava) na izbor. Upravo iz tih razloga nevin može biti u koloni ubojica. Mnogi su bili ubijeni u armijama koje su se povlačile, bježale, predavale (u Hrvatskoj, a i u Bosni i Hercegovini, često je spominjan i diskutiran „slučaj Bleiburga”, ubijanja ljudi koji su se povlačili pred pobjednicima. Pritom je često u prvi plan izbijala politička dimenzija ovog zločina i u tome su sučeljene političke opcije gorljivo dokazivale svoje pravo i time zapravo pravdale politiku za koju se zalažu, a nažalost u drugom planu je ostajao stvarni problem, moralni i pravni problem tog masakra, problem žrtava). Reći pritom da se radilo o aktu osvete pobjednika nad poraženim svirepim neprijateljima ne mijenja činjenicu da je počinjen zločin. Relativiziranje i svakojako pravdanje ne briše činjenicu nedužnih žrtava i zločina počinitelja.

Rat
Moralna osoba je ona kojoj je etičnost (moralni zakon) iznad pravnih, nacionalnih, profesionalnih i svih drugih odredbi (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Pasivnost u doba zločina je krivica, pasivno prisustvo sukrivnja, nijemo svjedočenje suučesništvo, toleriranje prihvaćanje, pravdanje zločina odobravanje, odobravanje zločina pristajanje na zločin, a slavljenje zločina dokaz vlastite monstruoznosti. Svako od takvih držanja je izlaganje žrtve njenoj nesreći i uništenju.

Moć bez poštovanja pravnih zakona i moralnih normi završi uvijek kao nasilje i zločin. Pravo govori što je dozvoljeno, a moralni zakon kazuje što je dobro. Postavlja se kao kriterij ispravnog djelovanja. Iz njega izlazi i zahtjev pravu (pravnim institucijama, pravosuđu) da u svojim odlukama i presudama bude pravedno. Moralni zakon bi morao biti važeći za sve. Univerzalno je univerzalno samo ako u sebi može obuhvatiti svaku pojedinačnost. Što je tu više „izuzetaka” to ova univerzalnost sve više gubi svoju snagu, svoju moć zakona i pravila. No, istovremeno može biti i potpuno formalnog karaktera (kao u slučaju slavnog Kantovog imperativa), pa joj svatko može pripisivati svoj sadržaj i na nju se pozivati čak i ubojica (sjetimo se Adolfa Eichmana koji je taj imperativ rado citirao kao svoje rukovodeće načelo!). Mogućnost različitih, često oprečnih interpretacija univerzalnog zakona zahtijeva razumijevanje tog univerzalnog s obzirom na okolnosti i specifični slučaj, ali onda to što je prosuđivano u posebnim okolnostima, to posebno opet mora biti u skladu s univerzalnim. U tom smislu svako je ubojstvo - ubojstvo. Ako je ubojstvo načelno nedopustivo, onda i „opravdano ubojstvo” ostaje ubojstvo, čak i kada je pitanju eutanazija, dakle ubojstvo iz „humanih razloga”. Ali, tada započinje raspravama o "olakotnim okolnostima" i o tome što je pravno, a još više moralno opravdano, a što je za osudu.

Zločin je svaki čin agresije prema Drugom

Svaki prevrat, revolucija, ratna agresija, teroristička akcija i druga nasilna događanja donose „vanredne mjere”, u kojima izostaje i često se uopće ne poštuje zakon i moral. To ne opravdava nedjela počinjena u doba rata ili nekih drugih izvanrednih okolnosti, nego ih samo smješta u poseban povijesni kontekst i u nekim slučajevima opravdava kao nuždu (nasilnog) djelovanja. Ali i tada pokazuje strašnu cijenu koju mnogi u takva doba plate. Ovdje je s moralne točke uvijek aktualno pitanje: je li ijedan cilj vrijedan ijedne jedine tragične žrtve? Bilo koje, jer su sve žrtve - žrtve. I kada su „naše” i kada su „njihove”. A što potpunije shvatimo tragičnost „njihovih” žrtava i bez zadrške osudimo „naše” zločince, bit ćemo bliži idealu moralnog bića. 

Nemoralni čin je nedopustivi čin. Zločin je svaki čin agresije prema Drugom. Nedopustivo prekoračenje. Agresija je ustremljenost i nasilno prodiranje u tjelesni (na osobnom) ili teritorijalni (na društvenom planu) integritet. Sa stajališta počinitelja, žrtva je uvijek njemu ili nekoj njegovoj svrsi „žrtvovana životinja”. U osnovi nasilja je želja za dominacijom, posjedovanjem i neometanim vladanjem. Napasnik čak tvrdi da je „isprovociran”, a „koristi priliku” onda kada misli da može udovoljiti svojoj agresivnoj želji bez prepreka i posljedica te ostvariti svoj krajnji cilj – poniziti i uništiti Drugog. 

Nasuprot takvoj nasilnoj osobi, žrtva je izložena, nezaštićena, bespomoćna. Žrtvi krvnik poriče ljudskost, ali u tom poricanju poriče i vlastitu ljudskost. To se na drastičan način pokazuje u slučaju „masovnih ubojstava”, kada se u masakru na monstruozan način uništava egzistencija mnogih, koji su za izvršioce samo „objekti uništenja” (recimo u slučaju zarobljenih neprijatelja, a još gore u napadu na izbjegle i nezaštićene civile), a ne ljudska bića, što prije svega govori o izvršiocima. Čak i kada ničim nije takvo što izazvala, žrtva će i tada biti od ubojice optužena za „provokaciju”: za vlastitu krivicu kriv je uvijek netko drugi. U takvoj obrani izvršilac pokazuje svoju sadističku i perverznu prirodu. Ali, o prirodi nasilja ne može suditi, niti ga može uistinu opisati (kvalificirati) počinitelj, nego samo žrtva njegova čina. Patnja i nepravda žrtve kvalificiraju što je nedjelo počinitelja.

Žrtva je iskorištavana, oštećena, povrijeđena, uvrijeđena, uništena osoba. Osoba koja je na svaki način na gubitku. Stradalnik bez krivice. Svako tko je izložen psihičkom ili fizičkom mučenju (što bi moralo imati pravne posljedice), a i oni koji su doživjeli nepravde raznih vrsta. Najstrašnije je kada netko bude ubijen, jer je tada definitivna žrtva. Kada naoružani vojnik ili pomahnitali terorist ubije dijete, tada je u pitanju bespogovorna žrtva. To što to neki pravdaju potvrđuje da je takav „odvjetnik” potpuno nemoralna osoba, a ako počinitelj zločina još ima i podršku svoje sredine onda je riječ o jednom svijetu (društvu) bez etičnosti. A takav nedostatak empatije otvara mogućnost permanentnog nasilja.

Rat
Oni koji poriču žrtvu i dokazuju ispravnost ubojstva brane izopačenost i pokazuju što može biti svijest u svom monstruoznom obliku (FOTO: Wikimedia/John Martinez Pavliga)

U činu nasilja počinitelj se nije ogriješio samo o neki pojedinačni zakon ili moralnu normu, nego o sve što obuhvata pojam pravde i etičnosti. Ogriješio se o univerzalni etički i usvojeni pravni zakon, koji štiti ljudsku egzistenciju, bez obzira tko i što je ugrožena osoba ili ljudska skupina. Nasilje je onemogućavanje, ugrožavanje i uzurpiranje egzistencije Drugog. Ono je zadiranje u elementarna ljudska prava, u pravo na postojanje. Žrtva je neopravdani stradalnik, kojem su porečena i/ili oduzeta najprije zakonska, potom etička, a napokon i prirodna prava. Sve to osobu čini žrtvom, i to tim težom što je raspoloživa sila bila više u rukama nasilnika, a žrtva manje zaštićena. Žrtva je nevina (nedužna) u izvornom smislu te riječi, baš onako kao što je malo dijete jedna nezaštićena ranjivost. 

Ubojica svoja djela prikriva, opravdava ili maskira; pravdoljubiva žrtva nastoji točno reći što jest. Svako nasilno ubojstvo je povreda pozitivnog zakona i uvreda moralnih normi. Napastovanje. Oni koji poriču žrtvu i dokazuju ispravnost ubojstva brane izopačenost i pokazuju što može biti svijest u svom monstruoznom obliku. Nevinost žrtve je optužnica i neoborivi dokaz protiv počinioca. 

Osuda bez krivnje

Franz Kafka u svom „Procesu“ nagovještava još jednu strašnu mogućnost: osoba može biti suđena i kriva bez da ima ikakvu krivicu; kriva je jer postoji i jer je od nekog anonimnog i baš zato monstruoznog Zakona označena kao krivac, jer je svatko već samom činjenicom rođenja kriv pred Zakonom, a biva osuđen čim ga zakonodavac izdvoji kao „slučaj”, pa dakle nitko ne može biti nevin, jer ničiji život nije do kraja i bespogovorno opravdan. Svaka totalitarna ideologija odobrava i čak podstiče kažnjavanje svih protivnika te ideologije, pa su svi u njenom dosegu potencijalno njene žrtve, uključujući i njene izvršioce. 

U drugom kontekstu, a u svom pisanju o Marquis de Sadeu u djelu „Za moral dvosmislenosti“ Simone de Beauvoir ukazuje da su tiranija i žrtva istinski par, ujedinjen vezom mesa i slobode (Paris, 1963, str. 243. i 333). Potvrđuje to i doba vladavine Staljina u doba sovjetskog komunizma: mnogi visoki funkcionari NKVD-a (Narodni komesarijat unutarnjih poslova) su završili u logorima, kazamatima i na stratištima, pa su od nasilnika postajali žrtve, a i tada mislili da je u pitanju „zabuna” i nisu shvaćali prirodu vlasti kojoj su služili, a neki su i pred pogubljenje još vjerovali u ispravnost ideja za koje su se zalagali i u čije ime su djelovali. Dok je ovaj „ideološki krivac” još i pokušavao i mogao dokazivati svoju nevinost, još je teže bilo onima koji su po rođenju bili žrtve, jer su se rodili kao pripadnici neke društvene, religijske ili nacionalne grupe. Takvima je poricano elementarno ljudsko pravo, pravo na život. Od te strašne mogućnosti nitko nije potpuno zaštićen, jer s obzirom na prirodu univerzalne ljudske ranjivosti svako u određenim okolnostima može postati i biti žrtvom. Posebno može potencijalno biti žrtvom nadmoćnijeg koji je spreman koristiti svoju silu, svoje „prirodne ovlasti” i moć, što potvrđuje svaki oblik nasilja, od individualnog do kolektivnog.

Žrtva je u moralnom smislu neosporna: ona ničim ne može biti pravdana, a gdje pravde i poštenja ima, osoba ili grupa koja žrtvu proganja i ubija mora biti osuđena. Žrtva je potpuna žrtva kao bezrazložno porečena i oduzeta egzistencija. Potpuna žrtva je ubijeni, nestali, odsutni koji više ne može svjedočiti. A upravo tu bolnu činjenicu poteže i ubojica, i to u svoju odbranu. Ali, nikakav argument ne može biti na strani onoga koji je oduzeo život nevinoj i/ili nezaštićenoj osobi. Ona je neosporni, neopozivi dokaz zločina. Žrtva nije izabrala ili odlučila biti žrtvom, nego je to postala jer joj je oduzet izbor (sloboda), a volja porečena. Žrtva je ostavljena bez izlaza i izručena uništenju. U nasrtaju na nezaštićenu, nedužnu osobu ugroženo je njezino zakonsko pravo na vlastitost i elementarno prirodno pravo, pravo na postojanje. Pritom žrtva nije samo ta osoba, nego je tada uništavano i porečeno sve što pripada civilizacijskim normama, od pravičnosti do moralnih zakona. Što započne ubojstvom pojedinca može lako završiti potpunim uništenjem cijelog svijeta kojem je ubijeni pripadao. Na tom putu ubojica najprije negira da je ubijeni žrtva. Aplaudiranje takvim junacima uvijek ima katastrofalne posljedice.

Kada zauzmemo stajalište postajemo navijači. Ali, ne može moralna osoba biti neutralna i „uživati u igri” kada svjedoči nekoj nepravdi ili agresiji. Pritom mora imati na umu da su na obje strane ljudska bića. Zalagati se za „pravednu stranu” ne smije biti zagovaranje zločina nad suprotnom stranom. Kada je tako što na djelu, tada i „moralna osoba” postaje „navijač” koji potpiruje i odobrava sukob te je tako suučesnik u nasilju i ubojstvu. Časni i ispravni na zločin ne odgovaraju zločinom, nego pravičnošću (moralnim i zakonskim mjerama). Ne pravdaju ni jedan zločin, jer tako pristaju uz zločinca. Svaki ubojica (i njegovi branitelji) dokazuje svoju nevinost i ispravnost, a svaki pravičan zna da za okrutno ubojstvo opravdanja nema. Moralno i ljudsko načelo od nas traži da za svaki zločin kažemo da je zločin. Svako u svome shvaćanju morala kaže koliko je i sam moralan. Moralni zakon koji nosim u sebi meni nalaže: Osuditi zločin, svuda i svaki. Biti na strani žrtve, svake i uvijek.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/lingling

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

    09.04.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

  2. SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

    02.04.2024.

    Bojan Tončić

    SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

  3. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije