RAZGOVOR S EDOM POPOVIĆEM

Nije normalno i prirodno raditi po 12 sati dnevno

ritn by: Natalija Miletić | 22.09.2015.
RAZGOVOR S EDOM POPOVIĆEM: Nije normalno i prirodno raditi po 12 sati dnevno
Nije baš normalno i prirodno raditi i po 12 sati dnevno da bi si čovjek priskrbio vodu i hranu, bez kojih nije moguć kao biće. Jednako tako, nije normalno niti prirodno luđački kupovati tolike krpice i gadgete, na što se uglavnom svodi naš život. Na tešku šljaku, da bi kupili gomilu stvari koje nam uopće ne trebaju. Sreća je samo naličje nesreće. Živimo u svijetu dualnosti, radost/tuga, siromaštvo/bogatstvo, zdravlje/bolest i tako dalje. Kažu da je moguće nadići svijet dualnost, kršćanski mistici nazvali su to stapanjem s Bogom, budisti prosvjetljenjem... To je osjećaj jedinstva sa svijetom, mnogi ga od nas ponekad dožive, no održavati ga mogu samo rijetki, oni koji su pojmili da su sreća i nesreća zapravo bez supstance, puke tvorevina našeg smušenog uma. Mi ostali osuđeni smo na stalne izmjene sreće i nesreće, radosti i tuge, uspjeha i neuspjeha. I dakako da je moguće stvoriti sretan lik bez odskliznuća u utopiju, no nitko nije sretan 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Osim toga, sreća nije must have.

Seciranje svakidašnjice u potrazi za smislenim i aktivizam kao mentalna higijena dvije su postavke koje označuju književni rad zagrebačkog studenta i stanovnika Utrina, Ede Popovića. Od prvih priča u kojima gradski asfalt i kvart diktiraju tempo pripovjednog pa do onih u koje su uguruju pašnjaci, gavez i stolisnik osnovni fokus ostaje na problematičnom liku kojem je sve jasno, ali svejedno ne vidi rješenje. U najnovijem romanu, Mjesečev meridijan, takvih je likova više, niti jedan nije, strogo gledano glavni, a svaki od njih pisan je po predlošku mogućih izbora za sretan život. Tako na put u radnju kreću čovjek aktivist koji živi u komuni, iscrpljeni i odbačeni radnik korporacije i bogata jedinica sklona yogi, meditaciji i zdravoj prehrani. Popović nas obeshrabruje njihovim nesrećama jer u njima pobrojava sve naše, panoramski obuhvaćajući svaku opciju ne dajući šansu niti jednoj. S autorom Mjesečevog meridijana razgovarali prilikom njegova nastupa na trećem izdanju književnog festivala Kalibar bestival u Zadru. 

U Zadru ste nastupili na Kalibar bestivalu koji u maniri nekadašnjeg FAK-a pokušava književnost iz područja samodostatnosti i dosadnog izmjestiti na trg, među ljude, u zabavno, u život grada. Prisutni ste dugi niz godina na raznim domaćim i stranim književnim festivalima, recite koji je pristup danas potreban piscu i njegovom djelu, što autora ostavlja u njegovom pravom  prostoru, a gdje postaje reklama kao i svaka druga? Odnosno što smatrate uspješnim nastupom pisca na festivalu? 

- Moj pravi prostor, kako to nazivate, jest moja soba. Tamo se osjećam najugodnije i najopuštenije, kad je o pisanju, čitanju i uopće o literaturi riječ. Odmah poslije toga slijedi susret s čitateljima, bilo da je riječ o promociji nove knjige, ili o književnom festivalu. Svaki nastup pisca na festivalu je uspješan, festivali nisu natjecanja u kojima ima pobjednika i poraženih. Krajem kolovoza bio sam na jednom festivalu na sjeverozapadu Njemačke, bila je to ujedno promocija njemačkog izdanja Priručnika za hodače. Sve se odvijalo na otvorenom, u jednom prirodnom amfiteatru. Osjećao sam se dobro. Susreo sam i upoznao nekoliko vrlo zanimljivih pisaca i prevoditelja. Što se samog nastupa tiče, bilo je sat vremena razgovora i čitanja, a onda pola sata potpisivanja knjiga. Prodani su svi primjerci Priručnika za hodače i Lomljenja vjetra sa štanda knjiga, pedeset primjeraka ukupno. Možda je to uspješan nastup, kad se sve poklopi, emotivno, literarno i komercijalno.   

Edo Popović i Kruno Lokotar na festivalu Kalibar u Zadru (FOTO: Festival Kalibar) 

U emisiji Nedjeljom u 2 voditelj Aleksandar Stanković otvoreno je rekao da gledatelje ne treba daviti književnošću pa ste, između ostalog, razgovarali o odjeći koju se nosi na planinarenje. U udarnom terminu državne televizije konotacije opuštenog i frajerskog skliznula je u preokupaciju banalnošću. Međutim, to je opravdano u svrhu zabavnog. U knjizi Mjesečev meridijan tematizirate novinarstvo ističući kako se već naslovima poziva na senzaciju bez ikakvog poštivanja teme koju se obrađuje. U tom svjetlu, recite koja je uloga pisca u medijima? Je li baš tako neophodno da se pod svaku cijenu govori o njemu, a ne o onom što on radi? 

- To je bila moja greška, gostovati u Nedjeljom u 2, rekao sam to i javno. Moj nastup donekle može opravdati činjenica da me gospodin Stanković pozvao u svoju emisiju kao političkog kolumnista, a ne kao proznog pisca. Naime, da je htio razgovarati o mojim prozama, mora ih je pročitati, a to je već zeznut posao. Mnogo je lakše razgovarati o politici i sportu, nego o literaturi. Inače, svatko za sebe mora procijeniti kad će se odazvati pozivu medija. U principu se odazivam svaki put kad je o književnosti i kulturi riječ, a posebno kad je povod moj novi naslov. U posljednje vrijeme često sam na televiziji i u drugim medijima govorio o iskustvima s bolesti od koje sam bolovao, te iskustvu planine. Smatrao sam da je dobro ta iskustva podijeliti s drugima, posebno iskustvo nošenja s bolešću. Bolest nije tabu, o tome treba govoriti, meni su pomogla tuđa iskustva. U svakom slučaju, pri nastupu u medijima valja se paziti odskliznuća u banalno i senzacionalno, što su dvije glavne bolesti današnjih medija. Biti zabavan općenito nije loše, no ne uvijek i ne pod svaku cijenu. Kako stoji u Propovjedniku, sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.  

Mjesečev meridijan knjiga je o neugodnim istinama koje se prešutno prihvaća kao neophodne, teror kapitala, profit koji je sam sebi svrha, bogatstvo i moć elita, biotehnologija u svrhu eugenike i mnoge druge. Zanima me zašto na mjestima gdje objašnjavate neke od najvažnijih tema u tekstu pribjegavate infantilnom jezičnom registru iako ustvari razgovor vode odrasle osobe? 

- Kaj jest odrasla osoba, ali je rođen i odrastao u divljini, u dolini koja nema nikakav kontakt s tzv. civilizacijom. Zato mu Učitelj i njegov otac, stvari koje se nekome rođenom i odraslom u tzv. civiliziranom svijetu podrazumijevaju i nije ih potrebno posebno objašnjavati, objašnjavaju rječnikom kojima te stvari objašnjavamo maloj djeci. Osim toga, taj način, taj infantilni jezični registar, možda bolje od ičega razotkriva ispraznost i besmislenost stvari zbog kojih se žderemo, za kojima žudimo, čiji smo robovi, i sve to smatramo potpuno normalnim i prirodnim. A nije baš normalno i prirodno raditi i po 12 sati dnevno da bi si čovjek priskrbio vodu i hranu, bez kojih nije moguć kao biće. To bi, smatram, na ovom stupnju tehnološkog razvoja trebalo biti besplatno, dostupno svima, kao zrak. Jednako tako,  nije normalno niti prirodno luđački kupovati tolike krpice i gadgete, na što se uglavnom svodi naš život. Na tešku šljaku, da bi kupili gomilu stvari koje nam uopće ne trebaju. Kakav je to svijet, uostalom, u kojem glavnu riječ vode trgovci i trgovački centri?  

Sreća je samo naličje nesreće (FOTO: Festival Kalibar)

Hiperrealizam vaših tekstova bez obzira uzima li za medij asfalt ili livadu nikad ne nudi optimizam. Konkretno, u Mjesečevom meridijanu jednako su nesretni Mila, Zoran, Kaj, Mirko iako su iz starta u potpunosti drugačiji likovi te su kreirani tako da pokriju velik dio izbora svih nas koji živimo u Hrvatskoj 21. stoljeća. Je li moguće danas napisati barem jedan sretan lik a da se ne sklizne u utopiju, vidite li negdje mogućnost sreće bez patetike i nostalgije?

- Sreća je samo naličje nesreće. Živimo u svijetu dualnosti, radost/tuga, siromaštvo/bogatstvo, zdravlje/bolest i tako dalje. Kažu da je moguće nadići svijet dualnost, kršćanski mistici nazvali su to stapanjem s Bogom, budisti prosvjetljenjem... To je osjećaj jedinstva sa svijetom, mnogi ga od nas ponekad dožive, no održavati ga mogu samo rijetki, oni koji su pojmili da su sreća i nesreća zapravo bez supstance, puke tvorevina našeg smušenog uma. Mi ostali osuđeni smo na stalne izmjene sreće i nesreće, radosti i tuge, uspjeha i neuspjeha. I dakako da je moguće stvoriti sretan lik bez odskliznuća u utopiju, no nitko nije sretan 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Osim toga, sreća nije must have.

Možete li definirati razliku između pisca Ponoćnog boogieja i pisca Mjesečevog meridijana, a na koju ste izuzetno ponosni?

- Ponoćni boogie pisao sam od dvadesettreće do dvadesetdevete godine života, mlad, bez nekih gorkih iskustava, najgorča su su bila raskidi s djevojkama. Mjesečev meridijan pisao sam s različitim gadnim stvarima iza sebe, ratom, razaranjem, s iskustvima teških bolestih, od kojih su dvije smrtonosne, ali i s prekrasnim iskustvima poput roditeljstva, očinstva, bivanja suprugom, zatim iskustvom planine i prirode uopće. Ne može se baš reći da sam ponosan na tu razliku, ako ste na to ciljali. No, svakako sam svjestan te razlike, uvažavam je u potpunosti, i ne pokušavam biti drukčijim nego što to jesam. 

Redovni ste korisnik društvene mreže. Možete li mi reći kakvu vrijednost taj medij ima za vas i u koju svrhu ga koristite? 

- U svrhu zajebancije i otpuštanja pare, prije svega. Zatim su tu virtualni kontakti s ljudima, koji su tek loš nadomjestak fizičkim kontaktima, ali su bolji nego ništa. Nemojmo zaboraviti ni povlađivanje vlastitoj taštini, bez koje FB ne bi postojao. Uopće, FB je dubok izraz našeg narcizma. Trebamo se toga riješiti, čim prije. Za kontakte nam je dovoljna i elektronska pošta, ako nam je ova zemaljska prespora i nedostatna. 

Nije baš normalno i prirodno raditi i po 12 sati dnevno (FOTO: Festival Kalibar)

Knjiga je kroz povijest preživjela transformacije medija, namjene, žanra. Uz svaku je promjenu obavezno vezano proročanstvo smrti. Danas se knjigu sve češće smatra proizvodom, stvara se specifične naslove koje čitaju i oni koji nikad ne čitaju, i na njima se zarađuje velike svote. Pri tome mislim na naslove specifičnih niša poput 50 nijansi sive ili Sumrak sage. Je li to oblik knjige koji bi mogao preživjeti za buduće generacije? 

- Čini se da je pokojni Veselko Tenžera pogriješio kad je napisao da će preživjeti samo dobra literatura. U redu, on nije mislio baš na ovo o čemu pitate. Međutim, sve dok je papira bit će i knjiga. Naravno da će naslovi poput vovih koje spominjete biti čitaniji i prodavaniji od proza kakvu piše, recimo, Clemens Meyer, čiji je novi roman U kamenu upravo objavljen u hrvatskom prijevodu. Književnost, međutim, nije igra brojeva, kao pisca, čitatelja i urednika ne zanimaju me naklade, i upravo zato sam prestao raditi kao urednik. Naime, kad je prvo pitanje vlasnika nakladniče kuće postalo: u koliko ćemo primjeraka to prodati. Za književnost su važna estetska, literarna, a ne ekonomska, trgovačka mjerila. Ukratko, dobra literatura će opstati, uopće me ne brine to, ona je trkač na duge staze, za razliku od naslova koji su danas na vrhu ljestvica prodaje, a sutra ih se više nitko ne sjeća, čini mi se da je Tenžera mislio upravo na to. Tko pamti najprodavanije naslove iz doba kad se Uliks pojavio u knjižarama?

Pisac ste kultnih kvartovskih priča, surađivali ste sa strip crtačem Igorom Hofbauerom, objavili djelo u kojem razgovarate s tekstom hodača Velebitom prije vas, pisali ste o budućnosti izbjegavajući SF obilježja, rijetko ostajete u provjerenoj formi, stoga, što još možemo očekivati od vas, odnosno kakva je budućnost teksta u vašoj režiji?

- Ne znam. Ali znam na čemu upravo radim. Supruga i ja pripremamo knjigu o našim iskustvima usporavanja, sela, prirode, onoga što je Bernhardt u romanu Podrum nazvao hodanjem u suprotnom smjeru. Zatim s fotografom Hrvojem Polanom radim na knjizi o vodi. Tu je i krimić kojeg pokušavam napisati za biblioteku BalkanNoir. A vratit ću se kratkim pričama, prije sljedećeg romana ideja kojeg mi se vrzma tu negdje. 


Bilješka o piscu 

Edo Popović rođen je 1957. u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Od 1968. živi u Zagrebu. Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; 1981. diplomirao komparativnu književnost, apsolvirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti, a potom napustio studij. Nekoliko sezona radio je kao bauštelac i radnik u pilani u Njemačkoj, te kao turistički vodič u Grčkoj i Španjolskoj.

Prve proze objavio je 1978. sredinom osamdesetih bio je jedan od pokretača i urednika književnog časopisa "Quorum". Od 1991. do 2000. bavio se novinarstvom. U godinama rata objavio je mnoštvo reportaža s hrvatskih i bosanskohercegovačkih ratišta, a u ratu je sudjelovao i kao vojnik. 

Mjesečev meridijan (2015.)

U Velebitu (2013.)

Lomljenje vjetra (2011.)

Priručnik za hodače (2009.)

Oči (2007.)

Tetovirane priče (2006., u saradnji s crtačem Igorom Hofbauerom)

Dečko, dama, kreten, drot (2005.)

Izlaz Zagreb jug (2003.)

Plesačica iz Blue Bara (2004.)

Koncert za tequilu i apaurin (2002.)

San žutih zmija (2000.)

Kameni pas (2001.)

Ponoćni boogie (1987.)

Lupiga.Com

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BEZ IKAKVOG "ALI": Neka nam solidarno ostane novo normalno

    31.12.2020.

    Lana Bobić

    BEZ IKAKVOG "ALI": Neka nam solidarno ostane novo normalno

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Na korak do neizvjesne 2021. - što poslije korone?

    26.12.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Na korak do neizvjesne 2021. - što poslije korone?

  3. GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

    30.11.2020.

    Lana Bobić

    GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije