INTERVJU – VIDA SEVER

„Poezija je u svakodnevici puno prisutnija nego što smo mi toga svjesni“

ritn by: Monika Herceg | 06.07.2021.
INTERVJU – VIDA SEVER: „Poezija je u svakodnevici puno prisutnija nego što smo mi toga svjesni“
"Pisanje zbirke, paradoksalno, mjesto je u kojem sam pronašla stabilnost, privremen smisao i pokušaj pomirenja s raznim izvanknjiževnim stvarima, pogotovo onima povezanima s obitelji. To mi je pomoglo da osvijestim neke strahove i da se nosim s ranjivošću u kojoj ponekad nisam imala drugog oslonca. Iako u stvarnosti to ne funkcionira, u pisanju mi je dovođenje nekih emocija do krajnosti moglo poslužiti kao alternativna zbilja u kojoj sam još ranjivija, ali i svjesnija tog stanja", kaže Vida Sever koja je za rukopis „Suho mjesto“ ove godine nagrađena Goranom za mlade pjesnike. S Vidom smo povodom skorašnjeg gostovanja na festivalu Prvi prozak na vrhu jezika razgovarali isključivo o poeziji. "Žao mi je što je književnost, a posebice poezija, djelomično stigmatizirano područje koje se nekima čini daleko, a prisutno je u svakodnevici puno više nego što smo toga svjesni", reći će nam Vida.

Vida Sever je za rukopis „Suho mjesto“ ove godine nagrađena Goranom za mlade pjesnike i sudionica je festivala Prvi prozak na vrh jezika. Poezija je to koja se otvara i zatvara istovremeno pred nama, tražeći od nas posvećeno čitanje i neprestano otključavanje. 

S Vidom smo povodom skorašnjeg gostovanja na spomenutom festivalu razgovarali o upravo objavljenom „Suhom mjestu“, ali i mnogočemu drugome.

Vida Sever
"Poezija me dovela do studija" - Vida Sever (FOTO: Facebook/Goranovo proljeće)

Studiraš kroatistiku i komparativnu književnost. Je li studij doveo do poezije ili je poezija dovela do studija? Koliko okolina književnog svijeta i kako utječe na samo pisanje? Može li ona biti olakšanje ili je ipak teret?

- U mojem je slučaju poezija definitivno dovela do studija, odnosno učvrstila izbor. U potrebi za pisanjem pronašla sam se još u osnovnoj školi, a to je sigurno bilo povezano i s nastavom hrvatskoga jezika pa mi se želja za tim studijem javila vrlo rano. Na početku studija imala sam osjećaj da ću od književnoteorijskog zasićenja izgubiti volju i potrebu za pisanjem, ali sad mi se čini da je obrnuto. Mislim da mi je lakše ubaciti se u zonu pisanja kad sam skoro cijelo vrijeme u književnim sferama. Ipak, postoji određeni teret teorijskog znanja koji ponekad otežava proces pisanja, ali u nekim je situacijama od pomoći. 

Iako naslov rukopisa odvodi na jedan trag, zbirka je zapravo gotovo pa potopljena motivima vode. Kako je došlo do takve oprečne kombinacije? Kako se voda nametnula kao protežni motiv?

- Do zaokupljenosti tim motivom došla sam slučajno, odnosno on se spontano počeo pojavljivati u tekstovima, pa sam ga nekako morala prepoznati i dati mu na značaju. Na njemu sam uspjela sagraditi cjelinu koja mi je imala smisla i iz koje sam mogla crpiti nova značenja. Lirski subjekt je u konstantnoj potrazi za nepostojećim suhim mjestom, ne uspijeva se pomiriti s vodenim kaosom i tjeskobom. Čini se kao da voda konstantno nagovještava neki konkretni ishod, ali on izostaje pa se prelazi u novi ciklus, novu potragu za smislom. 

Obitelj je nekako u fokusu kroz veći dio knjige. Odnosi se tako skupljaju i rasipaju, pronalaze se točke stabilnosti, nestabilnosti. U mnogo trenutaka iskreno seciraš sva stanja. Kako se obitelj nametnula kao jedna od primarnih preokupacija?

- Mislim da se tu prvenstveno radi o nekom terapeutskom elementu, ali i o čvrstom motivu oko kojeg sam pokušala izgraditi velik dio zbirke. Uz to, bila sam zadovoljna kako se motiv vode u to uklopio te pomogao u razrađivanju i produbljivanju te teme. Bilo mi je izazovno raditi na tom dojmu intimnosti te mikroraspadanja bez da prijeđem u patetiku. Čini mi se da je taj aspekt bio pokretač u samom procesu pisanja jer sam za njega najviše emotivno vezana te znam da bez njega rukopis ne bi ni nastao. Također, zbirka je puna raznih vrsta odnosa koji čine nestabilne i otvorene cjeline s lirskim subjektom u središtu što je još jedan tip traženja stalnog, suhog mjesta koje uvijek izmakne. 

Pjesme su mahom hermetične s jedne strane, ali s druge strane, što je rijetkost, imaju i svojevrsnu otvorenost prema čitatelju, omogućuju mu ulazak. U nekim trenucima dio pjesme se zaključava, ali se nužno pojavi i dio pjesme koji se otključa...

- Čini mi se da je posrijedi igra otvorenosti i zatvorenosti koja je važna u procesu pisanja te u samom autorskom stavu prema komunikaciji pjesme s čitateljem. Kada sam tek počela pisati, cijelo sam se vrijeme stilski i tematski zatvarala u složenu hermetičnu metaforiku koja je djelomično prisutna i u ovoj zbirci, ali mi se ipak čini da sam uspjela napraviti korak prema kontroliranoj otvorenosti nekih pjesama, čime sam posebno zadovoljna. Važno mi je u svakoj pjesmi ostaviti tragove, ključeve čitanja koji do neke mjere pojašnjavaju svijet pjesme, ali ga ne osvjetljavaju do kraja. Također, tematski raspored pjesama u zbirci sigurno do neke mjere pomaže u iščitavanju unutarnje logike te na mjestima gradi mikronarative u kojima se ostvaruju nova značenja. 

Vida Sever
Naslovnica Vidinog "Suhog mjesta" (FOTO: Facebook/Goranovo proljeće)

Iako bi se cijela zbirka mogla čitati u crno-bijelom odnosu, neprestanoj potrazi i suprotstavljanju motiva i suprotstavljanju uloga, relativno često pojavljuje se i žuta boja kao motiv. Što je žuta u okolišu tvoje knjige?

- Žutoj boji nisam svjesno pripisala funkciju nekog signala u zbirci, no ona se kao motiv najčešće javlja u pjesmama koje imaju auru podsvijesti, sna ili vizije. Dakle žuta simbolizira toplinu, ali i izobličenost percepcije lirskog subjekta. Također, žuto je na nekim mjestima ono što je posebno istaknuto u predmetnom svijetu zbirke, ono što je u percepciji lirskog subjekta u tom trenu dominantno. Mislim da se zbog takvih ponavljajućih motiva kao što su voda i žuta boja lakše može konstruirati zajednički svijet mnogih pjesama u zbirci.

Već sam spomenula stalno propitivanje uloga u odnosima, posebice onih na relaciji roditelj-dijete. No, ova knjiga je i knjiga traženja vlastitog identiteta. Kroz prehodavanje djetinjstva, pa do susreta sa svijetom koji je tu nakon odvajanja. To jedno “ja” tako se dekonstruira, ali i nanovo konstruira. Na jednom mjestu pišeš: “magla je pouzdani pripovjedač/ i vjerujem joj da iza zavoja/ više ne postojim”. Koliko je ovo za tebe bila i knjiga traženja vlastitog mjesta? Gdje je u pisanju razlika između nas i naših lirskih subjekata? Kada se ona stvara, kada se prelazi?

- Mislim da je pisanje ove zbirke, paradoksalno, mjesto u kojem sam pronašla stabilnost, privremen smisao i pokušaj pomirenja s raznim izvanknjiževnim stvarima, pogotovo onima povezanima s obitelji. To mi je pomoglo da osvijestim neke strahove i da se nosim s ranjivošću u kojoj ponekad nisam imala drugog oslonca. Iako u stvarnosti to ne funkcionira, u pisanju mi je dovođenje nekih emocija do krajnosti moglo poslužiti kao alternativna zbilja u kojoj sam još ranjivija, ali i svjesnija tog stanja. S druge strane, odvojenost mene od lirskog subjekta pruža mi ogromno olakšanje i utjehu. Mislim da je potrebno naglašavati razliku između lirskoga subjekta i autora zato što je subjekt instanca u tekstu, ono konstruirano, a o preklapanjima možemo razmišljati samo sa sviješću o artificijelnosti teksta. 

„Suho mjesto“ već je pred nama i ukoričeno, a na festivalu Prvi prozak na vrh jezika imat ćemo priliku po prvi puta i kupiti tvoju knjigu. Pišeš li u ovom trenutku već nešto novo? Planiraš li se okušati u prozi? Koliko ti je ova nagrada značila za pisanje? 

- Trenutno se okušavam u pjesmama u prozi u okviru jednog projekta, što mi je u potpunosti novo i izazovno iskustvo. Zasad nemam plan istraživati druge žanrove i rodove jer mi se čini da postoji još puno toga što želim iskusiti u poeziji. Također, trebat će mi neko vrijeme da izađem iz svijeta „Suhog mjesta“ i pronađem novi. Ova mi je nagrada bila ogromna i neočekivana potvrda o svom radu te sam jako zahvalna što je „Suho mjesto“ doživjelo takvo izdanje. Uz osvajanje nagrade sigurno dolazi određen pritisak, no mislim da se u pisanju mogu izolirati od vanjskih očekivanja jer je motivacija uvijek unutarnja.

Kada bi se osvrnula na našu književnost, ali i prijevode koji nam dolaze, što bi istaknula? Što te zadnje uhvatilo? 

- U zadnje vrijeme, nažalost, nisam u toku što se tiče novijih izdanja, prvenstveno zbog fakultetskih obaveza. Također, studij me trenutno usmjerava prema starijoj hrvatskoj književnosti pa sam sada u tome. Propušteno planiram nadoknaditi tijekom ljeta. Ipak, tu i tamo uspijevam uhvatiti nove naslove, a zadnji je, prigodno, „Smiljko i ja si mahnemo“, nagrađena zbirka ovogodišnje Goranove laureatkinje Eveline Rudan koja me stvarno oduševila. Također, nedavno sam listala „Drugom stranom“, antologiju suvremene hrvatske stvarnosne poezije što me u zadnje vrijeme počelo zanimati. Od stranih autora uvijek ističem zbirku Teda Hughesa „Rođendanska pisma“ u prijevodu Tomislava Kuzmanovića i Dubravka Mihanovića čemu se često vraćam. Sudjelovanje u festivalskom dijelu Goranova proljeća omogućilo mi je slušanje i druženje sa zanimljivim stranim autorima iz programa Versopolis čije zbirke planiram još jednom pročitati. Čini mi se da je u zadnjih nekoliko godina domaća književna produkcija stvarno velika i potrebno je puno vremena kako bi se popratilo toliko kvalitetnih tekstova.

Na kraju, možda jedno opće mjesto koje mi se čini bitno iznova prehodavati. Što je za tebe poezija? Što može u današnjem svijetu? Kao komparatistica, vidiš li književnost nekim subjektivnim, zaljubljenim očima i što ti ona predstavlja u tvom identitetu?

- Poezija je za mene sigurno utočište te trenutno jedino sredstvo kojim se mogu kompletno ostvariti na umjetničkom polju. Posebno mi je zadovoljstvo na taj se način baviti jezikom uz sve ostale aspekte s kojima se susrećem na studiju. Također, čini mi se da poezija, uz sve ostalo, ima i uzemljujuće svojstvo koje mi pomaže kad postanem opsesivna i raspršena u teorijskom svijetu jezika. S druge strane, žao mi je što je književnost, a posebice poezija, djelomično stigmatizirano područje koje se nekima čini daleko, a prisutno je u svakodnevici puno više nego što smo toga svjesni. Mislim da književnost, pogotovo suvremena, ne bi trebala biti rezervirana samo za nekolicinu, već bi se trebala promovirati te uvesti u srednjoškolsko obrazovanje u većoj mjeri. Ipak, svjesna sam da je moj pogled na to djelomično iskrivljen odabirom studija. Ne bih rekla da kao studentica komparativne i kroatistike gledam književnost zaljubljenim očima, ali ona je trenutno toliko prisutna u mom životu da sigurno tvori velik dio mene i moje percepcije.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Provatni album

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Ulica Milana Mladenovića

    13.06.2024.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Ulica Milana Mladenovića

  2. UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

    28.05.2024.

    Srđan Puhalo

    UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije