LIDIJA DIMKOVSKA - DOBITNICA NAGRADE EU ZA KNJIŽEVNOST

„Tužno je da ne znamo jezik svojih sugrađana“

ritn by: Tatjana Gromača | 28.04.2017.
LIDIJA DIMKOVSKA - DOBITNICA NAGRADE EU ZA KNJIŽEVNOST: „Tužno je da ne znamo jezik svojih sugrađana“
„Kako je tragično da u jednoj državi žive dvije i više kultura, a da tako malo znamo o kulturi onih, koji su samo brojem manjina. To je za mene potpuno pogubno, u civilizacijskom smislu. Da plaćaš tečajeve stranih jezika, ali da ne znaš jezik tvojih sugrađana, to je tužno. Makedonci i dan-danas ne razumiju što pišu njihovi sugrađani Albanci“, kaže u intervjuu za Lupigu Lidija Dimkovska, makedonska književnica s ljubljanskom adresom. Riječ je o prošlogodišnjoj dobitnici nagrade Europske unije za književnost, nagrađenoj i Europskom nagradom za poeziju. S Dimkovskom razgovaramo ne samo o njenim djelima, nego i o Makedoniji nekada i danas, kao i o problemu koji ima kada treba produžiti status slobodne književnice u Sloveniji, jer ne piše na slovenskom jeziku, te o utjecaju Crkve na današnje društvo. O tome će reći: "Crkva je institucija koja voli sjediti u vlasti, a što je vlast više usmjerena desno, to joj je Crkva naklonjenija".

Lidija Dimkovska, makedonska pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica koja živi i djeluje u Sloveniji, za svoj je roman „Rezervni život“ prošle godine nagrađena nagradom Europske unije za književnost. Njen je roman u Hrvatskoj, u prijevodu Borislava Pavlovskog, objavila Naklada Lijevak, u studenom prošle godine.

Dimkovska je dobitnica i Europske nagrade za poeziju, „Hubert Burda“, i međunarodne nagrade „Tudor Arghezi“. Romani „Skrivena kamera“ i „Rezervni život“ nagrađeni su nagradom Društva pisaca Makedonije

Živi u Sloveniji, gdje je predavala svjetsku književnost na Sveučilištu u Novoj Gorici, a trenutno djeluje kao slobodna umjetnica i prevoditeljica u Ljubljani. Kao doktorica rumunjske književnosti nekoliko je godina radila i na Sveučilištu u Bukureštu. Njena je poezija prevedena na više od 20 jezika, a magazin The American Poetry Review posvetio joj je naslovnicu i poseban dodatak… Povod za naš razgovor uspjeh je njenog posljednjeg romana „Rezervni život“.

Lidija Dimkovska
"Djetinjstvo je najpuniji period čovjekovog života, i paradoksalno, što je čovjek stariji, to je prazniji" - Lidija Dimkovska (FOTO: festivaldepoesiademedellin.org)

Vaš je roman svojevrsno putovanje kroz jedan vremenski period, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada junakinje priče odrastaju u Skopju, do 2000-ih, kada su odrasle osobe… Prvi dio romana oslikava period socijalističke Jugoslavije u Makedoniji, a mnoge stvari o kojima pišete mogu biti interesantne i antropologiji, i kulturnoj sociologiji, za nešto čitatelj moguće ranije nije niti znao da postoji, na primjer ideja državno dotiranih stanova za žene koje su neudane, takozvane „samice“… Ili je nešto i plod Vaše mašte? Često je osjećaj da ne postoje jasne granice između realnosti i umjetnički nadahnute groteske… 

- Roman je priča o mojoj generaciji ljudi koji su se rodili u sedamdesetim godinama i živjeli kako u jugoslavenskom, tako i u post-jugoslavenskom prostoru i vremenu. Prostor i vrijeme u romanu su ono što je doista najrealnije, a to je već jako puno, jer u pripovjednom smislu vrijeme i prostor znače i prošlost i sadašnjost i budućnost u kojima se čovjek i čovječanstvo uvijek iznova rađaju, žive i umiru. Pisanje je obrnuta perspektiva na svijet, koja mi omogućava da sve i svakog vidim i iznutra i izvana, i s glavom na zemlji i s nogama u nebu. Detalji su i plod mašte, i plod racionalne karnevalizacije priče, pa tako „samice“ u romanu, koje su bile uistinu prisutne u stvarnome skopskom naselju o kome pišem, ali su stanove kupile na kredit kao i svi ostali, iako je za mene još uvijek misterija zašto je u svakom bloku živjela po jedna ili dvije „samice“. Činilo mi se nevjerojatno groteskno kada bi država davala besplatne stanove „samicama“ i to u sedamdesetim godinama: isto je i u slučaju kada djeca bez roditelja mogu sama izabrati majku za koju bi željeli da ih posvoji. Svakako, mistificirala sam odluku tadanje političarke Milke Planinc koja ju je navodno donijela, ali uistinu, ne bi li bilo bolje kada bi djeca birala, odnosno posvajala roditelje? Iako je roman više tužan, nego radostan, nije me napustio humor kada sam ga pisala, a ovi, i još neki detalji, iznikli su kao mogućnost da predstavim realnost u grotesknoj formi.

Moguće je da ste na jedan način istraživali taj konkretan vremenski period, skupljali podatke koji su vam bili zanimljivi? Vaš je pristup jedinstven u svom jezično slikovnom bogatstvu i osjećaju autentičnosti koje ono stvara… Čitatelj koji ne poznaje život i običaje toga dijela Balkana može ostati prijatno iznenađen živopisnosti slika iz svakodnevnog života, običaja, ljudskih vjerovanja… 

- Još kao dijete sam bila jako radoznala, od one djece koju bi nazivali starmala - umjesto da se igram ili zadubim u igru, više sam voljela slušati što pričaju odrasli, kako razmišljaju, zašto su tužni ili sretni, kako se ponašaju, a makedonska malograđanska sredina i, konkretno, predgrađe Skoplja, bila je idealna za međususjedsku i rodbinsku antropologiju. U mom svijetu onoliko koliko su bili važni vršnjaci, bili su i odrasli, a knjige koje sam čitala niko nije kontrolirao niti selektirao, imala sam potpunu slobodu u tome, što je donekle zbunjivalo moje dječje godine, ali ih i punilo nepoznatim svjetovima. Uvijek sam voajerski promatrala sve oko sebe. Na primjer, otkako sam čula da se susjeda, koja je uvijek nosila posebno lijepu frizuru, ne smije zaposliti, jer njen muž nije želio da je drugi muškarci gledaju na poslu, uvijek bih je kada bih je susrela gledala značajnim pogledom, pitajući je u sebi zašto se ne suprotstavi mužu, zašto ne ide na posao kao svaka normalna žena… Ili svadbe i pogrebi u naselju u kojem sam živjela i šire – to su za mene bili jako interesantni događaji. Nosim u sebi sliku s mirazom jedne djevojke, razgrnutim na spavaćoj postelji njenih roditelja, a i dan-danas, na primjer, pamtim kako smo mi djeca saznali da je u Švedskoj umro jedan dječak kojega smo poznavali prije nego što se odselio, i svi smo se sakupili u lokalnom dućanu da što prije saznamo kako se to dogodilo. Puno uspomena je iz djetinjstva, koje je po meni najpuniji period čovjekovog života, i paradoksalno, što je čovjek stariji, to je prazniji. I dan-danas slušam, zurim u ljude, okrećem se za zanimljivim ljudima, govorim s taksistima u inozemstvu, ostala sam radoznala, a to je za mene dobro za pisanje i maštu. 

Na jedan se način može kazati da u romanu „Rezervni život“ prezentirate makedonsku kulturu, tradiciju, običaje, u njenoj dubini, nipošto ne u idealizirajućem, kičasto folklornom smislu. Zahvatili ste dijelom i kulturu Roma – jedino kultura Albanaca izmiče, moguće zbog toga jer je ne poznajete dovoljno? Junakinja romana kaže da je „suživot Makedonaca i Albanaca u Makedoniji, zapravo nesuživot.“ Što bi Vi kazali na tu temu? 

- Zlata i Srebra u romanu nemaju prilike susresti se sa vršnjacima Albancima. Na žalost, niti dan-danas to se nije drastično promijenilo, bar onako kao što bih ja osobno voljela - da Makedonci i Albanci, djeca, mladi ili odrasli, zajedno izlaze, uče, druže se, poznaju se… Još uvijek, ali za nijansu manje, oni žive paralelne živote u Makedoniji. Prošle godine, kada se u Makedoniji dogodila Šarena revolucija, najviše od svega mi je značilo to da su ljudi konačno izašli skupa na ulice, konačno su imali istog neprijatelja - vladu. Kako je tragično da u jednoj državi žive dvije i više kultura, a da tako malo znamo o kulturi onih, koji su samo brojem manjina. To je za mene potpuno pogubno, u civilizacijskom smislu. Da plaćaš tečajeve stranih jezika, ali da ne znaš jezik tvojih sugrađana, to je tužno. Sama sam u Skoplju završila srednju pedagošku školu koja je bila pola albanska i pola makedonska, i nikada nitko nije nama, učenicama Makedonaca predložio tečaj, ili bar jedan sat albanskog jezika. I u školi smo živjeli paralelno, a na maturalnoj večeri sjedili smo što dalje jedni od drugih. Moj jedini drug albanske nacionalnosti, koji je bio tada isto tako mladi pjesnik kao i ja, Avni, kao i nekoliko profesora koji su na makedonskom predavali i nama, bili su za mene jedini prozor u albansku kulturu. I dan-danas Makedonci ne znaju što pišu njihovi albanski sugrađani, a vjerojatno je tako i obrnuto. Kada otkrijem nekog makedonskog pisca albanske nacionalnosti na nekom drugom jeziku, osjećam se i sama krivom jer ga nisam otkrila na makedonskom, ili još bolje, na njegovom ili njezinom materinjem jeziku. 

Lidija Dimkovska
"Tužno je da ne znaš jezik tvojih sugrađana" (FOTO: Wikipedia)

Životi u krugu velikih obitelji o kakvima pišete u sebi imaju izražene arhetipske, često plemenske momente. Jesu li se takvi životi, u kojima nema previše mjesta za privatnost, i osobne, unutarnje svjetove, na jedan način „ispuhali“, je li starenjem generacija koje su podržavale takve živote, i padom socijalizma, okončanjem rata u bivšoj Jugoslaviji, došlo do iscrpljenosti takvog modela življenja unutar obitelji, konkretno, u Makedoniji, ili Vam se čini da i nove generacije nastavljaju po istoj matrici dalje? 

- Mladi nikako ne vole nastavljati živjeti onako kako su živjeli njihovi roditelji – tu mislim na one koji su živjeli pristojno ili siromašno, u kontekstu radničke klase. Djeca bogatih roditelja uvijek vole nastaviti isti život kao u primarnoj obitelji. Ali nažalost, neki moraju produžiti istu matricu dalje, jer su ostali u istom domu, u istoj obitelji, i nerijetko ovise financijski od svojih roditelja - penzionera. Model dvo, ili čak i trogeneracijske obitelji još uvijek postoji u Makedoniji, i mogu slobodno reći da je on opstao najčešće zbog financijskih neprilika. Jedini spas, barem izvana gledano, je otići iz države, što je u posljednjih deset godina napravilo tisuće i tisuće mladih, ili živjeti po matrici koju diktiraju oni koji daju novac za život. Te obitelji su same po sebe romani. U Sloveniji je drugi fenomen: mladi, ako ne odu u inozemstvo, obično ostaju u roditeljskoj kući čak i do svoje tridesete godine: obitelj im pruža udobnost, a ako i sami već rade, onda žive lagodno i udobno. Ne znam kako održavaju diskreciju svog privatnog života, u prilikama kada u istoj kući žive s roditeljima, ali činjenica je da se ne sele puno, što znači da im odgovara „hotel mama i tata koji radi 24 sata“. U svakom slučaju, arhetipski momenti još uvijek postoje, ali su sve rjeđi - otuđenost koja je već paradigma za 21. stoljeće uhvatila je i Balkan, pa ni na Balkanu više ne funkcionira bliskost obiteljskih generacija drugog, ili trećeg koljena. Nitko više nema ni vremena, ni snage za širu obitelj, a s time se svakako gube i tradicionalni modeli, ali i tradicija kao takva. Narodni običaji, na primjer. 

U Sloveniji živite već oko 20 godina, živjeli ste i radili u Rumunjskoj – iz perspektive tih prostora, čini li Vam se, jednako kao i junakinji Vašega romana, koja kaže „makedonski muževi su grozni“, da je patrijarhat u Makedoniji snažniji nego u drugim zemljama koje poznajete? 

- Ne, nije, još uvijek je snažan, ali nove generacije mijenjaju modele – a sada i u Makedoniji mladi očevi guraju kolica i znaju kuhati ručak. Uvijek sam govorila da, što se više obrazuješ, to manje slijediš modele roditelja i sisteme iz prošlosti. Ali nije baš tako. Danas je problem patrijarhata upravo kod onih za koje nikada ne biste očekivali da su patrijarhalni, odnosno da cijene muškarca više nego žene: u kulturnim, intelektualnim i političkim krugovima. Makedonska akademija nauke i umetnosti ima samo nekoliko žena akademika, o ministricama u vladi ne možemo niti govoriti. U koju god instituciju da uđeš, sa zidova te promatraju portreti muškaraca, kao da u zemlji nikada nisu živjele žene koje su nešto napravile, na bilo kojem području. Kada autorica u Makedoniji dobije istu nagradu kao neki autor, to je čudo nekih tri dana, i kao da nagrada nema istu težinu. Čak i kolektivno pamćenje ima drugačiji odnos prema autorima i autoricama. U više od pedeset godina dodjeljivanja Zlatnog vijenca Struškim večerima poezije, samo tri pjesnikinje su dobile Zlatni vijenac, to su Desanka Maksimović, Nancy Morejón i Margaret Atwood. Mnoge druge velike pjesnikinje koje su zaslužile nagradu su u međuvremenu umrle. Da ne umru pjesnici neovjenčani vodilo se računa, ali da ne umru pjesnikinje neovjenčane – ne. Kada sam se preselila u Sloveniju slovenske pjesnikinje su mi govorile o tome kako su u slovenskoj literaturi zapostavljene, ja nisam mogla razumjeti zašto su nezadovoljne, činilo mi se da i ne znaju što je diskriminacija. Živjela sam sedam godina u Rumunjskoj, gdje su isto tako spisateljice manje-više u drugom planu, a prije toga dvadeset i jednu godinu u Makedoniji, i razlike između toga što je diskriminacija na književnoj sceni bile su drastične. Ali uskoro sam razumjela što su mi govorile: čak i u slovenskoj kulturi i literaturi književnice nisu tako važne kao književnici, ali o tome se ipak javno govori, protestira se na kreativne načine, i stvari se polako, ali sigurno, mijenjaju.

U romanu kritički spominjete ulogu Crkve u Srbiji, njenog aktivnog sudjelovanja u ratu u bivšoj državi. Što je sa Crkvom u Makedoniji, pratite li, na čemu ona radi posljednjih godina? Koja su viđenja utjecaja Crkve na slovensko društvo danas, možete li tu povući kakve paralele? 

- Nažalost, kada mislimo na Crkvu, skoro uvijek mislimo na ovu, zemaljsku crkvu, u koju idemo ili ne, koja je institucija, kler, poredak. Rijetko kada pomislimo da je Crkva u svojoj ontologiji Kristovo tijelo i dio carstva nebeskog. Crkva je u srcu, u duhu, u tijelu čovjeka. Ono što me zapanjuje i boli je u stvari razdor između tih dviju Crkava u svakodnevnom životu - od ljudi koji a priori vjeruju, kao što su svećenici, monasi, episkopi, i nose crkvu u duši, ne možeš i ne smiješ očekivati da će pružati blagoslov ljudima koji idu u rat, ubijati druge ljude. Izgleda da je Crkva kao institucija zaboravila na Crkvu kao dom božji, pa zato je sve više okrenuta prema čovjeku i njegovom egu, a sve manje prema Bogu. Danas je, a i u prošlosti je bilo tako, Crkva institucija koja voli sjediti u vlasti, pomagati je, koketirati sa njom, i, svakako, što je vlast više usmjerena desno, to joj je Crkva naklonjenija. Crkva kao institucija puno pripomaže nacionalizmu i isključivanju manjina, kršenju prava žena, vjernika drugih konfesija, ljudi koji imaju drugačiju seksualnu orijentaciju i slično. U Makedoniji neki svećenici otvoreno napadaju albansku ili muslimansku manjinu, ne prihvaćaju izbjeglice, govore protiv homoseksualaca, čak i potiču na sukob u posljednje vrijeme, aktivno produbljuju političku krizu u Makedoniji. U slučaju katoličke Crkve u Sloveniji, ponekad imam dojam da je ona protiv svega što nije katoličko, straight i slovensko, u nacionalističkom, desničarskom smislu. 

Lidija Dimkovska
"Crkva kao institucija puno pripomaže nacionalizmu i isključivanju manjina, kršenju prava žena, vjernika drugih konfesija, ljudi koji imaju drugačiju seksualnu orijentaciju..." (SCREENSHOT: YouTube)

Vaš je pripovjedni stil u romanu sazdan od rahlog jezika koji teče vrlo intenzivno, prelijeva se vješto iz teme u temu, često vrlo humorno, moguće blisko načinu na koji je to činio jedan od majstora češkoga pripovijedanja prošloga stoljeća, Bohumil Hrabal. Ima i grubosti, surovosti i groteske, kao kod Agote Kristof. Za vaš je jezik groteska tipična, ali i ironija i autoironija. Autoironija je zapravo prilično ljekovit način da čovjek sam sebe prirodnije, realnije sagleda, slažete li se? Međutim, ovdašnji mentaliteti je malo koriste, moguće je da se ipak teži monumentalnosti, iz nekog razloga… 

- Zanimljivo je da su u Americi moje pisanje uspoređivali s pisanjem Elene Ferante i Magde Sabo. Vi ističete Agotu Krištof i Bohumila Hrabala. To je jako zanimljivo, ali ja kao autorica romana ne mogu imati objektivan stav oko toga. Ne znam na čije pisanje liči moje pisanje, jer kada pišem nikada ne razmišljam i ne uzimam smjer pisanja nekog drugog, već same sebe. A podsvjesno sigurno u literaturu ulazi pročitana literatura. Osobno vjerujem da smo mi pisci i spisateljice iz bilo kojeg vremena suvremenici. A ironija i autoironija su dva organa mog književnog tijela koja su se pojavila u onome što pišem otkako sam se preselila u Rumunjsku i suočila s konkretnim životom, u jednoj tako radikalno tranzicijskoj državi kao što je Rumunjska bila tada, oko 1995. godine. I od tada me ne napuštaju, jer tijekom svih ovih godina bila sam svjedok svemu onome što se dogodilo oko nas, i što se događa svaki novi dan. Da, slažem se da je mentalitetima u našoj regiji ironija nekako strana, jer još uvijek postoji paradigma kulta, mesije, voditelja, autoriteta, a priori povezana s muškom energijom. S ironijom ne možeš idealizirati, praviti idola kojemu vjeruješ i po cijenu tvog konkretnog života. Ali demistifikacija već teče, mlade generacije je polako, ali sigurno, iznose na vidjelo. Ili barem ja vjerujem da je tako. 

Kad smo već kod humora i autoironije, kako stoje stvari s Vašim statusom slovenske književnice? Čitali smo svojevremeno da Vam ga je slovensko Ministarstvo kulture odbilo produljiti iz razloga jer ne pišete na slovenskom jeziku.

- Najkritičnije je bilo 2012. godine, kada Ministarstvo kulture u vladi Janeza Janše nije željelo ni uzeti u razmatranje moju molbu i produžiti mi status pjesnikinje, zato jer „ne pišem na slovenskom“. Iako su mi brojni slovenski pisci, intelektualci i predstavnici slovenskog PEN centra napisali preporuke, na kraju sam produžila status samo kao prevoditeljica slovenske književnosti na makedonski jezik, što je značilo da će mi i dalje ministarstvo plaćati doprinose za osiguranje. Svake tri godine moram produžiti status slobodne književnice, i uvijek je problem to što ne pišem na slovenskom. Uvijek se nađe i rešenje, ali period oko tog birokratskog posla je za mene jako stresan, i egzistencijalni problem, jer ako izgubim status, nemam nikakvog osiguranja, ne teče mi staž, ali i psihički problem, prije svega ljudski. Uvijek iznova moram potvrđivati nešto što bi već moralo biti samo po sebi poznato. Nikada nisam niti pomislila da ću jednog dana postati aktivistica na području prava pisaca i spisateljica koji žive u nekoj zemlji, ali pišu na svom materinjem jeziku, a život u Sloveniji me je usmjerio i na to. Trud tog književnog aktivizma je svakako antologija imigrantske i manjinske književnosti u Sloveniji „Iz jezika u jezik“, koju sam uredila zajedno sa sedam drugih suurednika za pojedinačne jezike, i puno mladih, obrazovanih ljudi koji su dolazili na našu radionicu. U antologiju smo uvrstili 34 autora i autorica koji su ili imigranti u Sloveniji, ili su manjina - rođeni u Sloveniji, a pišu na svojim materinjim jezicima. A takvih autora je u Sloveniji više od 120.

U romanu „Rezervni život“ ima virtuoznih, može se kazati „urnebesnih“ momenata koji se tiču opisa nekadašnjih stanovnika Makedonije, koji su se našli u ulozi emigranata u Londonu, njihovih komentara hrane i drugih novosti koje im je donijela ta situacija. To je u ovome romanu bila usputna tema, ali jeste i možda razmišljali da je u nekom od narednih tekstova posebno obradite? 

- Odlično pitanje. Puno čitatelja me je pitalo kada će uslijediti drugi dio romana, i možda će se jednog dana i dogoditi, ali do tada mora proći više godina, da nove bliznakinje u romanu prožive nešto više života. Vjerojatno bi se barem jedna od njih vratila u London, u grad ljubavi njenih roditelja, ali to će biti London ovog vremena i izazova, o kojima njihova majka nije niti mogla razmišljati na početku 2000-ih godina. London u romanu je prisutan onoliko koliko je potreban za kontekst života i ljubavi između glavne junakinje i njenog partnera, ali prije svega kao kulisa za nadu, smrt i život koji je London donio sestrama. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikipedia-screenshot/YouTube

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

    20.11.2019.

    Nataša Škaričić

    O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

  2. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  3. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije