MOST OKRUGA PELJEŠAC

Nazovimo projekt pravim imenom - zaobilaženje susjeda

ritn by: Igor Lasić/Novosti | 29.07.2022.
MOST OKRUGA PELJEŠAC: Nazovimo projekt pravim imenom - zaobilaženje susjeda
Samo onaj tko je iskusio ljetnu pripeku u koloni automobila između Kleka i Neuma, zna koliko stvarno vrijedi Pelješki most. I oni Pelješčani ili Korčulani, zimi kad s te strane okasne na jedini popodnevni trajekt iz Ploča do Trpnja, pa moraju okolokole preko Stona. Ili možda Neretljani s radnim mjestom u Dubrovniku, dok se vraćaju s vikenda, ali ne bez izlaska iz autobusa na granici i čekanja u redu za legitimiranje. Svi ostali nemaju blagog pojma o istinskoj upotrebnoj vrijednosti te gradnje, ako zanemarimo mešetare koji su zaradili na kupoprodaji okolnog zemljišta s naglo povišenom cijenom. Skarednom tako može izgledati cijena od ukupnih preko 420 milijuna eura za most i pristupne ceste, od čega na nj otpadaju približno dvije trećine troška. Sviju gore pobrojanih nema ni izdaleka dovoljno za intenzitet prometa koji bi opravdao takvu građevinsku investiciju.

Kao najavu novog broja tjednika Novosti, koji je od danas na svim boljim kioscima, donosimo tekst Igora Lasića

Samo onaj tko je iskusio ljetnu pripeku u koloni automobila između Kleka i Neuma, zna koliko stvarno vrijedi Pelješki most. I oni Pelješčani ili Korčulani, zimi kad s te strane okasne na jedini popodnevni trajekt iz Ploča do Trpnja, pa moraju okolokole preko Stona. Ili možda Neretljani s radnim mjestom u Dubrovniku, dok se vraćaju s vikenda, ali ne bez izlaska iz autobusa na granici i čekanja u redu za legitimiranje.

Svi ostali nemaju blagog pojma o istinskoj upotrebnoj vrijednosti te gradnje, ako zanemarimo mešetare koji su zaradili na kupoprodaji okolnog zemljišta s naglo povišenom cijenom. Skarednom tako može izgledati cijena od ukupnih preko 420 milijuna eura za most i pristupne ceste, od čega na nj otpadaju približno dvije trećine troška. Sviju gore pobrojanih nema ni izdaleka dovoljno za intenzitet prometa koji bi opravdao takvu građevinsku investiciju. No euforija nadignuta oko mosta pri njegovu svečanom otvaranju također nije neistinita, ona je sasvim realan politički konstrukt. Njezini se piloni izdižu nad čitavom ovom zemljom, a piloti su zabijeni i dublje od onih u mulju Neretvanskog kanala.

O toj ćemo drugoj vrijednosti ovdje reći ponešto, uz onu izravnu financijsku čijih je 85 postotaka platila Europska unija. Tehnički detalji iz lične karte Pelješkog mosta iznose se frenetično u medijima već danima prije i poslije svečanosti puštanja te prometnice u upotrebu. Bez ikakve dileme, riječ je o impresivnom zdanju, jednom od onih kakvo je oduzimalo dah u prilazu s nekoliko kilometara udaljenosti iz smjera Dubrovnika, još i dok su potpornici tek nicali iz mora.

O tome dakle nećemo, to je sve više nego poznato, ali hoćemo o drugoj dimenziji projekta za čiju se realizaciju unisono konstatira da je posrijedi graditeljski, ali i diplomatski trijumf. Na taj ćemo drugi više usmjeriti pažnju, pa odmah ima smisla reći da je sve započelo još potkraj 20. stoljeća, mada se ne zna sa sigurnošću je li prvi tu zamisao iznio Luka Bebić ili Ivan Šprlje. Nije ni presudno, inicijalne zasluge svakako ostaju u delti Neretve, ali valja primijetiti da Šprlju, nekadašnjeg župana Dubrovačko-neretvanskog, tad nisu ozbiljno doživljavali ni u njegovu SDP-u. Ta stranka ukrcat će se na voz za ovaj projekt znatno kasnije, u drugom dijelu mandata vlade premijera Zorana Milanovića.

Pelješki most
Ushićeni gosti-svečari (FOTO: HINA/Mario Strmotić)

Ipak, može se reći da je koalicija lijevog centra iz tog doba odigrala presudnu ulogu u potonjem dobivanju pristanka Europske komisije na financiranje dotične mostogradnje. Obnoć su se, naime, posve iznenada prestali rugati HDZ-u koji je ideju mosta gurao kao ekskluzivno svoju, uostalom, onako kao što to čini s Hrvatskom u kompletu.

SDP i HNS uočili su ključne elemente procesa u času kad je postalo jasno da je Bruxelles spreman platiti most u slučaju da se Hrvatska ne uspije dogovoriti s Bosnom i Hercegovinom oko kopnenog koridora u zaleđu Neuma. Taj moment zbio se po ulasku RH u EU, a glavna se hrvatska prednost sastojala u jednostavnom faktu da predstavnici EK-a gotovo uopće nisu izravno, kamoli nasamo komunicirali s BiH oko tog pitanja. Dogovor se o mostu prelamao sa zamišljenim recipročnim pravom susjedne zemlje na slobodan pristup luci u Pločama. Luci koja je, uzgred kazano, jednom davno sagrađena zahvaljujući upravo bosanskohercegovačkoj privredi, i koja bez nje nema puno svrhe.

Unutar više tura natezanja oko Ploča i Pelješkog mosta, to vrijeme je nekako ponajviše izmaknuto van memorije ovdašnje javnosti, ne slučajno. Nakon pristanka EK-a na financiranje mostogradnje, sasvim je u sjenu pala ionako rijetko iznošena činjenica da je službeno Sarajevo u bilateralnim pregovorima sa Zagrebom već bilo pristalo na izolirani autocestovni koridor oko Neuma, nemjerljivo jeftiniji od mosta. Hrvatska je imala dobar razlog da to zataji, a i BiH je nedugo potom dobila slobodan prolaz iz Ploča i u njih.

Bio je to više nego jasan znak da se u projekt može nastaviti upumpavati dodana simbolička vrijednost, da bi svi dionici na koncu podijelili neposrednu političku korist, i da bi zaborav pao na enormni trošak koji se lako mogao izbjeći. U međuvremenu se još jednom svojski zakuhalo s BiH, dvije godine poslije smjene vlasti u RH, ali to je projektantima ovog pothvata u RH samo išlo na ruku. Bosna i Hercegovina je u svakom pogledu veoma nesređena država, i nije bilo teško dodatno uvjeriti hrvatsku javnost da je most definitivno jedino sigurno rješenje.

Kalinjingradska oblast na Baltiku, ruska eksklava s tranzitom preko Litve, bila je za EU osjetno lakši predmet u pregovorima svega nekih desetljeće i pol ranije. No pritom je Bruxelles imao kudikamo izravniji kontakt s vanjskim partnerom negoli u slučaju Neuma i odnosa RH-BiH. Generalno, EU je kronično sklona ovdje zapuštati svoj utjecaj, i šire na Balkanu, nerijetko prepuštajući inicijativu političkim strujama koje radije zakuhavaju već pregrijanu situaciju, nego da ju hlade. Ostalo je više-manje poznato, pa i to da će s nastavkom gradnje Jadransko-jonske autoceste jednog dana Pelješki most, sa svih onih 420 milijuna eura troška plus cijena budućeg održavanja, skončati kao sporedna prometnica. Zato se u završnu bilancu mora uračunati politički ulog i efekt forsirane mostogradnje, i zbog svih onih ushićenih gostiju-svečara iz čitave Hrvatske. I, da ne zaboravimo, zbog onih nebrojeno više preostalih koji su svečanost gledali preko televizije, jer nisu u mogućnosti platiti vožnju do Pelješkog mosta, niti će ih većina ikad biti u stanju otputovati u Dubrovnik.

Pelješki most
Otvaranje mosta je pritom okarakterizirano kao "jedan od najvećih događaja u povijesti Hrvatske" (FOTO: HINA/Damir Senčar)

Njima se također poručuje da je Pelješki most njihov, i da je njihova ta konačno spojena Hrvatska, premda će od svega profitirati gotovo isključivo domaća politička i ekonomska elita. No to i jest temeljni motiv da se kolektivni nacionalni trans odvrne na najjače, s vrhuncem o svečanosti puštanja mosta u promet. Orkestracija zanosa nije iziskivala manji napor od diplomatske borbe hrvatskih predstavnika u Bruxellesu, pa vrijedi nešto bolje osmotriti popratnu medijsku prezentaciju.

Večernji list, primjerice, ususret događaju izdao je specijal na 124 stranice koji u podnaslovu donosi podatak: "Nakon više od 300 godina Hrvatska je ponovno spojena!" Kad vodeći mediji guraju u prvi plan takav jedan povijesni falsifikat, znači da su svi uvjeti za opsjenu već osigurani. Izlišno je sad tumačiti da Hrvatske prije 300 i kusur godina uopće nije bilo, ili da je u nekakvim granicama, ako se već sve uzimaju u obzir, kod Neuma bila spojena i u doba bitno novije Banovine Hrvatske. Ta nećemo valjda za uzor prizivati stanje iz Jugoslavije, i to one prve, s razlogom nazivane tamnicom naroda.

Jutarnji list nije oklijevao s korištenjem punog potencijala realiziranog projekta, na dan otvaranja citirajući SDP-ova onodobnog ministra pomorstva, prometa i infrastrukture RH Sinišu Hajdaša Dončića. Naravno, uzalud u njegovim riječima nastojimo locirati ikakav trag hrvatskog izigravanja bosanskohercegovačke rane benevolentnosti u pogledu cestovnog koridora.

Svenacionalni konsenzus o nužnosti i opravdanosti gradnje Pelješkog mosta je naročito lojalno spram rečene elite posredovala Hrvatska televizija. Tamo pogotovo nikad nećemo naići na iole kritički impuls, ni formalno analitički u politološkom značenju, pa ni kod manje značajnih povoda. HTV je kadar samo reproducirati zadanu atmosferu, pa je svoj podnevni Dnevnik na dan otvaranja mosta praktično čitav, u dijelu posvećenom domaćim vijestima, posvetila ovoj temi. Izuzetak je bila korekcija cijene goriva, neizbježno baš tad, jer se ta operacija vrši redovno utorkom, osim što je informativno prilično važna. "Dobar vam dan, došao je i taj veliki dan", započet je Dnevnik HTV-a, da bi nas na istu temu vratili još jednom nakon kratkog bloka s inozemnim vijestima, točnije onima iz Ukrajine, a prije sporta i vremenske prognoze.

Otvaranje mosta je pritom okarakterizirano kao "jedan od najvećih događaja u povijesti Hrvatske" koji su navodno "iščekivale generacije". Nije objašnjeno koje su to generacije i koliko ih je bilo, ali nisu valjda sve one u preko 300 godina, jer se most do izmaka prošlog stoljeća nije javno spominjao ni u vidu bizarnog sna. Ako se misli na generacije u tih zadnjih četvrt stoljeća, ostaje da zaključimo kako je u regularni vijek samo jedne od njih legitimno stala imaginarna čežnja svih naraštaja od, brat bratu i Tuga Bugi, stoljeća sedmog.

Pelješki most
Tamo su se sreli svi relevantni politički faktori ove zemlje, poput jurišnih prometala Mate Rimca i Nika Pulića na samome mostu (FOTO: HINA/Daniel Kasap)

Glasova kontra tako inducirane pompe mogli su se proteklih dana izbrojati na prste jedne ruke, što se tiče medijske matične struje. Izdvajamo one na portalu Telegram, gdje su Goranko Fižulić i Dragan Markovina u svojim tekstovima predočili nekoliko važnih, ali ne jako popularnih aspekata čitave priče. Nisu time pomrsili račun udruženim pobjedničkim snagama, niti su doveli u pitanje zauzete društvene pozicije u cjelokupnom spektaklu, mada će i njihove usamljene refleksije ostati sačuvane makar u cyberarhivama. No do revizije projekta neće tako skoro doći, jer će se još dugo nad Hrvatskom slijegati jeka pomno pripremane svečanosti.

Tamo su se sreli svi relevantni politički faktori ove zemlje, poput jurišnih prometala Mate Rimca i Nika Pulića na samome mostu, poput Moreške i Neretvanskih lađara uza nj, poput premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića ispred svih njih. Možemo i nastaviti niz: poput kineskog premijera Lija Keqianga i redatelja Krešimira Dolenčića u parteru scene.

Dolenčić je bio taj glavni meštar same ceremonije, inženjer kulminacije sveopće opijenosti projektom, koordinator preko 40 KUD-ova i klapa i drugih izvođačkih sekcija između sela Komarna i Brijesta. Njemu je inače, za pregolemu sklonost kičastim rješenjima, klasična kazališna pozornica odavno pretijesna, pa je razvojni kontekst proteklih godina tražio i po dirigiranju masovnim sletovima u Kini. No tako smo dobili, uslijed tolikoga gomilanja kostima i rekvizita i dekora i pirotehnike, zgodnu priliku da posvjedočimo ne jednome momentu teatra u teatru. Taj pojam, teatar u teatru, da podsjetimo, označava postupak ubacivanja interne glumljene radnje u postojeći komad, a koja onda progovara (ne)skrivenom istinom.

Od ponuđenih ostvarenja te večeri biramo ono s figurom dvorske lude koja je uporno đipala oko scene i vitlala hrvatskom zastavom. Nije nam poznato kome je sve od okupljenih velmoža taj Glupi August privukao pozornost, ali njegova funkcija i na dvoru i u teatru svakako jest izricanje onoga što se nitko drugi ne usuđuje izustiti. Bilo bi preuzetno Kreši Dolenčiću tovariti zadnje namjere pritom, jer je možda odlučivala samo neizmjerna množina dostupnih kostima. Ipak, i nenamjerni teatar u teatru biva mjerodavan, tim više ako se odvio dominantno na nesvjesnoj razini.

Osvijestimo se sami, nazovimo projekt pravim imenom onkraj pukog naziva mosta, dopišimo mu vjerodostojan podnaslov. Nije to trijumf diplomacije zbog povezivanja Hrvatske, nego zbog zaobilaženja susjeda s kojim dijelimo najduži dio državne granice. Epohalno uspješnog i efektnog zaobilaženja, premda licemjernog, ali isplativog za izvođače radova i predradnji. Ono što svi ostali time dobivamo, ne računajući razmjerno malobrojne s početka ovog osvrta, jesu isključivo simbolički zgodici. I možemo se sitnošićardžijski, samozadovoljno kesiti na to što je RH od EU izbila tolike pare, ali bi pametnije bilo razmisliti je li se onakav diplomatski napor mogao uložiti za financiranje svrsishodnijeg cilja. Već i prometnog, ako se uzmu u obzir npr. zapuštene željeznice, kao i štošta drugo, jer svega nam fali, samo više mosta ne.

Lupiga.Com via Novosti

Naslovna fotografija: HINA/Damir Senčar

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OJAČAVANJE DESNICE: Diletantizam i veliki troškovi

    13.09.2022.

    Boris Pavelić

    OJAČAVANJE DESNICE: Diletantizam i veliki troškovi

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Pošto ženski život?

    03.09.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Pošto ženski život?

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Što će biti s nama sutra?

    20.08.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Što će biti s nama sutra?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije