AVE, CEZARE!
Kino
REDATELJ: ETHAN COEN I JOEL COEN

Film koji obiluje humorom, ali je ipak ispodprosječno ostvarenje braće Coen

ocjena: Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena | godina: 2015 | trajanje: 106 minuta
uloge: Josh Brolin, George Clooney, Alden Ehrenreich, Raplh Fiennes, Tilda Swinton, Scarlett Johansson
žanr: komedija
scenario: Ethan Coen i Joel Coen
redatelj: Ethan Coen i Joel Coen
ritn by: Božidar Alajbegović | 19.03.2016.
AVE, CEZARE!: Film koji obiluje humorom, ali je ipak ispodprosječno ostvarenje braće Coen
AVE, CEZARE!: Film koji obiluje humorom, ali je ipak ispodprosječno ostvarenje braće Coen
Filmove braće Coen teško je gledati izvan konteksta, kako njihova ukupnog opusa, tako i ukupnosti holivudske filmske produkcije, ako ne čak i američke pop-kulture uopće, pa je percepcija njihovih filmova posebno otežana gledateljima koji slabije poznaju povijest američke kinematografije. Jer Ethan i Joel Coen svoje filmove redovito snimaju ili po uzusima određenog žanra, ili oponašajući neki stilski period iz povijesti američke kinematografije, ili su pak fokusirani na parodiranje određenog žanra i ismijavanje žanrovskih klišeja (pri čemu mahom autorski u potpunosti pokrivaju osnovne stvaralačke sastavnice – kao scenaristi, redatelji i producenti). Također često u istom pojedinom filmskom uratku izmjenjuju i parodijske i hommage dionice. Upravo stoga gledatelji nedovoljno upoznati s poviješću američke kinematografije bit će uskraćeni za potpuni doživljaj njihovih filmova.

„Ave, Cezare!“, sedamnaesti dugometražni igrani film braće Coen, valja odmah reći, ne spada u gornji dom njihove filmografije. No, i kao takav, zanimljiviji je od većine recentne holivudske produkcije. 

Filmove braće Coen teško je gledati izvan konteksta, kako njihova ukupnog opusa, tako i ukupnosti holivudske filmske produkcije, ako ne čak i američke pop-kulture uopće, pa je percepcija njihovih filmova posebno otežana gledateljima koji slabije poznaju povijest američke kinematografije. Jer Ethan i Joel Coen svoje filmove redovito snimaju ili po uzusima određenog žanra, ili oponašajući neki stilski period iz povijesti američke kinematografije, ili su pak fokusirani na parodiranje određenog žanra i ismijavanje žanrovskih klišeja (pri čemu mahom autorski u potpunosti pokrivaju osnovne stvaralačke sastavnice – kao scenaristi, redatelji i producenti). Također često u istom pojedinom filmskom uratku izmjenjuju i parodijske i hommage dionice. Upravo stoga gledatelji nedovoljno upoznati s poviješću američke kinematografije bit će uskraćeni za potpuni doživljaj njihovih filmova, koji su ispunjeni brojnim metafilmskim dosjetkama, persiflažama, citatima i referencama, a koje takvi gledatelji neće prepoznavati pa će im se njihovi filmovi u dijelovima (ako ne i u cijelosti – kao na primjer „Barton Fink“ ili „Serious Man“) doimati čudnima i nerazumljivima.

Coen brothers
Filmove braće Coen teško je gledati izvan konteksta (FOTO: Georges Biard/Wikipedia)

No, „Ave Cezare“ je film koji uspješno funkcionira na dvije razine – radi se o konceptualno zamišljenom uratku u kojem braća Coen rekreiraju zlatno doba Hollywooda 1950-ih godina, sastavivši film od dionica u kojima ili odaju počast pojedinim tada popularnim žanrovskim vrstama ili pak iste te žanrove parodiraju. Pritom su pazili da svoj uradak nafilaju dostatnim dozama materijala koji će zadovoljiti prijespomenutu publiku nedovoljno upućenu za iščitavanje metafilmskog, citatnog i referencijskog sloja, odnosno publiku neupućenu u specifičnosti američke kinematografije 1950-ih kojom se „Ave Cezare“ bavi ili, ako hoćete - publiku koja se u kino došla samo dobro zabaviti. Tu je funkciju film solidno ispunio jer obiluje humorom – i gegovskog i verbalnog tipa, ali i komikom temeljenom na glumačkoj izvedbi – humorom koji je implicitan, direktan, i kod kojeg nije potrebno filmsko, pop-kulturno ili ino znanje.

„Ave, Cezare!“ je još zabavniji upućenom gledateljstvu sposobnom iščitati onaj dublji, metafilmski i parodijski sloj, skriven iza površinske zabavnosti, a koji čini nadgradnju priče o direktoru holivudskog filmskog studija Eddiju Mannixu (uvjerljivi, suzdržani Josh Brolin) zaduženom za rješavanje različitih problema koji se javljaju tokom istovremenog snimanja više filmova toga studija - u rasponu od otmice najveće tadašnje holivudske zvijezde, Brada Whitlocka (solidni, ali na trenutke i preglumljujući, George Clooney), od strane komunistički nastrojenih, potplaćenih holivudskih scenarista, koji financijskom iznudom žele ispraviti klasne nepravde u Hollywoodu, preko trudnoće razmažene dive (efektna Scarlett Johansson) s udanim švedskim redateljem pa sve do pokušaja sprečavanja trač-novinarki da obznane senzacionalističku vijest o Whitlocku. 

Krenuvši od početne otmice, braća Coen radnju šire u različitim smjerovima, uvodeći u priču sve veći broj likova od kojih je svaki u funkciji obogaćenja narativa dodatnim segmentom iz lepeze popularnih žanrova ranih 1950-ih. Tako tu imamo i poigravanja s klišejima povijesnog spektakla, reminiscencija na Hawksove i Fordove vesterne, a nisu izostali ni Kellyjevi i Minellijevi mjuzikli, Ophuslove psihološke drame i Hitchcockovi trileri te noir filmovi raznih autora (Wilder, Walsh, Ray, Preminger i tako dalje). Pritom se kao vrlo zanimljivo ispostavlja autorsko balansiranje između posvete i parodije. Točnije, svakom od odabranih žanrova autori posvećuju više sekvenci, od kojih neke snimaju kao parodiju, a neke kao posvetu ili rimejk, oponašajući stilske postupke toga vremena i toga žanra.

Hail Caesar Ave Cezare
Solidni, ali na trenutke i preglumljujući, George Clooney (FOTO: PR)

Štoviše, neke od sekvenci započnu kao posveta da bi, kako sekvenca odmiče, iz hommagea prešli u sferu parodije (npr. dionica snimljena u maniri mjuzikl-uspješnica Gene Kellyja). Na isti, dvojak način, braća Coen tretiraju i pojedine probleme kojima se bave, pa je tako, primjerice, primjetno njihovo podržavanje i uvažavanje bunta scenarista zbog podcijenjenosti njihovog autorskog udjela u tadašnjem Hollywoodu, ali ih to ne priječi da se našale na račun njihovih neuglednih fizičkih pojavnosti. Također, njihova autorska kreativna obrada kritike Hollywooda kao mehanizma za reprodukciju kapitalističkog ekonomsko-društvenog poretka otkriva da su braća Coen idejno na strani tih ljevičarskih scenarista, ali se ne suzdržavaju ironično ismijati njihovu razjedinjenost i neslogu.

Film sadrži najmanje dvije urnebesno duhovite, antologijske sekvence. U prvoj od njih, uz kritiku nadmoći producenata nad redateljskom autorskom autonomijom, briljira dosad nedovoljno eksponirani glumac Alden Ehrenreich u ulozi zvijezde vesterna Hobieja Doylea. Njega iz dotad gotovo pa neverbalnih, akrobatskih uloga u vesternima, zbog popularnosti među publikom, producenti, bez konzultiranja redatelja, ubacuju da glumi u psihološkoj, komornoj drami, s katastrofalnim učinkom u smislu glumačke uvjerljivosti, pri čemu su brojne repeticije – u svakoj od kojih redatelj sve više smanjuje izbor riječi koje taj nevješti glumac mora izgovoriti – vrhunac humora u filmu.

Na tu se sekvencu naslanja ona u kojoj Mannix dolazi u montažu provjeriti kako se Doyle snašao u toj neprikladnoj mu ulozi. Gledatelj, prethodno prativši kako je to na snimanju izgledalo, znatiželjan je vidjeti krajnji ishod te nebrojeno puta ponavljane sekvence, ali mu Coeneovi to, vrlo uspjelom, neočekivanom, a iznimno duhovitom dosjetkom, ne dozvoljavaju, iščekivanje tako dovodeći do vrhunca, uz erupciju smijeha kad filmska vrpca konačno otkrije krajnji rezultat snimanja. A sličnih, više ili manje uspjelih dosjetki, s poznatim, teško prepoznatljivim glumcima u cameo ulogama (Dolph Lundgren, Christopher Lambert, Frances MacDormand, Fisher Stevens) tokom filma razasut je velik broj. 

„Ave, Cezare!“ sadržajno je vrlo bogat, iznimno eklektičan komad celuloida. No, taj film ipak nećemo pamtiti kao uvjerljivu, zaokruženu cjelinu već ćemo ga cijeniti zbog nekoliko iznimno uspjelih, vrlo efektnih dionica, ali i zbog dojmljive i vizualne i zvučne, te kostimografsko-scenografske rekonstrukcije klasičnog doba Hollywooda 1950-ih. Jer, zbog strukturalne rascjepkanosti konceptualno utemeljena narativa i imperativnog uvrštenja iznimno velikog broja žanrovski raznorodnih dionica, bilo s parodijskim ili hommage predznakom, izostala je koherentnost cjeline. U okviru nekog siromašnijeg autorskog opusa ovakav film izdvajao bi se kao vrlo originalan i svjež. No, u kontekstu iznimno bogata i vrlo raznorodna i kvalitetna stvaralaštva braće Coen, te u komparaciji s njihovim prethodnim djelima, „Ave Cezare“ je ispodprosječno ostvarenje (u rangu „The Hudsucker Proxy“, „The Ladykillers“ ili „Raising Arizona“, a daleko ispod, primjerice, „Blood Simple“, „Miller's Crossing“ ili „The Big Lebowsky“).

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

    19.10.2017.

    Nataša Škaričić

    „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

    26.09.2017.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

    19.09.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije