Kako u Hrvatskoj nipošto nije dobro biti znatiželjan, pogotovo što se tiče vjerskih običaja, pokazao nam je mladi Turčin, koji je ovih dana Lijepu našu napustio siromašniji za 1.200 kuna, za koliko ga je oglobio prekršajni sud budući nije znao što je to hostija, a pohodio je zagrebačku katedralu. Da je sve bilo sve jasno i samom Adalbertu Rebiću koji je vodio misu kobnog dana, doznali smo iz današnjeg Jutarnjeg

Nije lako doći na tuđu zemlju i tamo, s tuđim šeširom na glavi, tuđom hranom i pićem u sebi, provoditi vrijeme s tuđom puškom u svojoj ruci. Tada se živi iskrivljena stvarnost. Pokradena stoka, smrad raspadanja leševa i pucnjava koja odnosi živote, kao i žene s djecom dok napuštaju svoje domove-to je prava stvarnost ratne zbilje. U takvim trenucima nameće se pitanje kako bi bilo da tu ratnu stvarnost žive njegovi najmiliji i da se rat vodi u njegovoj zemlji i oko njegovog doma

Trenutno je aktualan Ognjen Šimić. Navodno je doktor, a nadam se samo trenutno. Naime, pružit ću vam šansu da ispunite svoju građansku dužnost, baš kako ju je ispunila i jedna hrabra žena koja se nekad bavila rukometom, a danas nam pomaže da bismo svi bolje živjeli. Naime, moja obitelj je također potplatila dotičnog doktora sa 'samo' 1.000 CHF. Ipak, obitelj ni ne pomišlja javiti se za svjedoke, pa zato vi prijavite mene

Već dugo nismo posegnuli za kojekakvim glupim i nadasve jednostavnim novicama koje ne moraju (barem je obično tako) imati nikakvoga smisla. S obzirom da je upravo ovo idealan trenutak za takvo što, odluka je pala. Možda je tome kumovala i preduga vožnja jednom od rijetkih europskih država gdje glavna magistralna cesta ima ograničenja brzine na 20km/h, ali shvatili smo da je i to bolje nego uspravan i čvrst stup na cesti

Jedne ljetne noći dođe Ljubo Šesić Krojs u frizerski salon 'Fiju briju za super muškarce', čija je bio jedina mušterija otkako se raspala njegova (bez)bojna ekipa, koju je redovito vodio u dotičnu radnju. Naravno da je za šišanje ekipe postojao ugovor - plaćanje virmanom od 'reci-kolko-hoćeš' dana iz proračuna države u kojoj je Ljubo 'obnašao' časne i odgovorne dužnosti. Odnosno, dužnosti su trebale biti takve, ali to više nisu

U ratnim vremenima niti slatki bomboni ne mogu pomoči da bi se ikako zasladilo ono što se događa među ljudima. Bombonima nije mjesto u ratu, baš kao što ni ljudima nije mjesto u ratovima. No, kako bomboni ne odlučuju o svojoj sudbini desilo im se da se zateknu u ovom ratu o kojemu je riječ. Da li ljudi žele biti bomboni, ili bi radije odlučivali o svojoj sudbini - ostaje svakome od nas na promišljanje. Pradjed nastavlja ratnu priču