Čak mi je nedavno palo na pamet da se raspitam tko su poimence autori te reklame i da im se požalim što mi nanose duševnu bol kao muškarcu, stvarajući sliku o nama kao o totalnim idiotima, ali sam odustao jer bi se autori lako mogli izvući na priču da se u reklami pojavljuju isključivo dečki iz koprivničkog kraja. A kako ja nisam od tamo, nema smisla da se žalim što njih prikazuju takvima. No, ipak nije to ono glavno zbog čega sam se uhvatio pisanja o podravskom miljeu danas.

Nedavno sam negdje uz put pokupio podatak o enormnom uvozu povrća u Hrvatsku, kao i taj da koprivnička Podravka prednjači u uvozu istoga. Ne bih htio iznijeti pogrešan podatak, ali spominjala se količina od 60 tona svježeg povrća koje se uveze da bi se ovdje sušilo i od njega dobilo 6 tona osušenog povrća, potrebnog za proizvodnju, vjerojatno Vegete. U tu količinu nije uračunata rajčica koju također Podravka uvozi, pa tako možemo vidjeti na svim Podravkinim konzervama, tubama ili flašama rajčice da se radi o uvoznoj robi iz Italije.

Jednako je i s Podravkinim grahom u konzervi. Mislim da nije potrebno dalje nabrajati poimenično artikl po artikl, jasno je da naš najveći proizvođač hrane skoro svu svoju sirovinu uvozi, a i ogroman dio gotovih proizvoda. To nije nikakva novost za mene, a nadam se niti za vas. Nije novost niti podatak da je područje oko Koprivnice sve mahom vrlo plodna zemlja. Nije novost niti činjenica da je ta plodna zemlja u vlasništvu tamošnjeg stanovništva. Nije novost niti da je većina tamošnjeg stanovništva zaposleno u Podravci ili oko nje. Nije novost niti to da su zaposlenici Podravke ujedno i njezini vlasnici kao mali dioničari. Nije novost niti praksa koja je pokazala da bi malo dioničarstvo trebalo biti dobar način pretvorbe poduzeća. Nije novost niti da dioničari imenuju managere koji za njih vode poslovanje.

Sad ću prekinuti nabrajati dalje sve to što nije novost, pa ću sebe, vas ili nekog trećeg zapitati: zašto mali dioničari, koji su zaposleni u prehrambenom gigantu čiji su i vlasnici, ne uzgajaju na svom privatnom zemljištu povrće i prodaju ga svojoj tvornici?

Na početku sam naveo onu reklamu koja nas upućuje kakvi su i čime se bave muškarci koprivničkog kraja. Da sve ne ostane na reklami, spomenut ću da sam i sam upoznao jednu osobu koja radi u uredima tog prehrambenog diva u Koprivnici. Radi se o ženskoj osobi sa kojom sam prije nešto godina bio u poslovnom kontaktu, a dodirnuli smo se razgovorom malo i njezinog slobodnog vremena. Sjećam se da mi je spomenula kako ga provodi u pecanju na tamošnjim vodama. Učinilo mi se zanimljivo, pa sam zapamtio.

Nije dobro uopćavati, ali meni se čini da ako Koprivničani provode dosta svog vremena u lovu, kao što TV slika kaže, ili u ribolovu, kao što moje poznanstvo kaže, onda bi to mogao biti odgovor na pitanje zašto je spomenuta tvornica postala više trgovačko društvo, nego proizvođač hrane. Ako je netko zaboravio, radi se o tvornici koja je nekada bila simbol prehrambene industrije u ovom dijelu Evrope, a danas je trgovačko društvo čiji vlasnici su ju takvom učinili.

Ne znam da li bih otišao predaleko ako na ovom mjestu počnem pisati o tome da našoj zemlji, uz kvalitetno postavljen turizam, treba jedino proizvodnja hrane i niti jedna druga industrija, a da bismo svi imali pristojan život od njezinih obnovljivih bogatstava. No, pisat ću jednom i o tome, a sada je vrijeme da završim ovaj tekst. Htio bih ga završiti posebnim pozdravom i pitanjem jednoj udruzi.

Naime, čuo sam da postoji nešto što se zove Udruga branitelja Podravke, ili tako nekako.

Pozdravljam spomenute branitelje i pitam ih što su učinili, ili namjeravaju učiniti, da bi obranili Podravku od managera koji su im jeftinim profitom i sitnom dividendom uništili perspektivu da i njihova djeca jednom žive od i za Podravku. Ili još nešto namjeravaju poduzeti prvo protiv sebe samih? Jer goli profit je nestalna kategorija, danas je ovdje, sutra tko zna gdje. Zarada od uvoza brzo se potroši kod Đurđe. Samo što Polančec ne svraća više tamo, našao je on novu šankericu s većim dekolteom i sad joj u novom društvu pjeva nježnu serenadu na uho. Ipak, rezultat vam je isti: i sadašnji i bivši Podravkini manageri, kao i lovci iz tog kraja pojavljuju se na jednom te istom ekranu, jedni i drugi nasmijani, samo je pitanje koliko dugo.

Đurđa, daj puno, puno Pana!