Pozdravni govori su završili, zvona su odzvonila, pogrebna povorka se razišla, javne su se suze obrisale, čak su i gavranovi otprhnuli u nepoznatim pravcima, a jedan je trubač ostao sam nad humkom, i eno ga kako otpušta vjetar iz pluća, trubi li ga trubi, tuli li ga tuli, puše li ga puše, para nebo metalnim jecajima, tako da okolni čempresi liju krokodilske suze, krizanteme povijaju glave, traje koncert za trubu i gipsane vaze u mrtvački ozbiljnom pejzažu, tko zna, ako nastavi puhati dovoljno zdušno, misli solist, možda će i sam genijalni pokojnik uskrsnuti i pridružiti mu se u kakvom virtuoznom duetu. To bi solista ushitilo, a da ne spominjemo kako bi se voštanice vjerojatno pogasile u znak solidarnosti, možda bi se i čempresi slomili od intenziteta nadražaja: ovdje je na stvari ozbiljna umjetnost, gospodo, trubi se bez kalkuliranja, do daske, ili - da bismo lakše razumjeli - do kosti.

Kada bi se stvari samo malo drugačije posložile prošlotjedna Dora mogla bi izgledati ovako: Ante Tomić u lajv bi prijenosu, u studiju 10., na Prisavlju, baš dok je Kedžo izvodio Crazy little thing called love, oteo mikrofon Idi Prester. U gorljivom nastupu dostojnom pravog buntovnika, podržao bi ga i Rene Bitorajac, a na koncu bi im se pridružila i Ida Prester bjesneći u eter. Poziv gledateljima da iziđu na ulice potrajao bi sve dok ne bi nestalo signala, a potom mobilnih mreža i dok se ne bi isključilo Internet. Samo kad bi bilo

Da kojim slučajem Lupiga nije neafirmativno pisala o Željku Kopanji, vlasniku Nezavisnih novina, možda bi se vaša omiljena web adresa našla potpisana na stranicama tog banjalučkog dnevnika. Ovako Nezavisne su, na pravdi boga, pokrale Lupigu, kako to nerijetko čine i njihove kolege u Hrvatskoj, ali ako ništa drugo i ta je „posudba“ autorskog djela pokrenula nešto što nije lavina, ali miriše na dobro. Naime, nakon Lupiginog teksta o bivšim čelnicima željeznica u BiH koji su za sebe uzimali masne provizije, BH vlasti su napokon pokrenule krim istragu protiv osoba koje smo naveli u svom tekstu

“Cijeli put je krvav. Vezali su crnog psa koji me gledao iz snijega, vezali su mu zadnje noge i vuku ga po ledu. Još uvijek je živ, diše i gleda, a oni ga vuku. Zovem 122 ali me izbacuje.” potresno je svjedočenje djevojke iz Živinica, koja je svoje duševno stanje nakon gledanja ove scene ovako opisala - “U ovom trenutku želim da umrem, samo da me prestane gušiti, u grlu mi je gorčina i ne mogu da prestanem plakati.” Jučer je, naime, umalo dobila batine od lovaca koji u njenom gradu nelegalno i brutalno, na ulicama, ubijaju pse lutalice, samo da bi se domogli 10 maraka. Toliko navodno košta jedan pasji rep