U nedostatku pametnijih i nedajbože korisnijih političkih ideja, predstojeće političke bitke neki su nakanili iznijeti na plećima upokojenog Franje Tuđmana. Japino ime sve češće je na usnama, a od naroda kratkog pamćenja očekuje se da popuši priču, pa da svi skupa zagazimo u nove pobjede. Sve one povijesne pljačke imaju biti zaboravljene kad se birači opiju mišlju na (pre)minulog poglavara. Na ovom mjestu dajemo svoj skromni doprinos tim nastojanjima.

Izvrstan tekst krije se u ovoj novici. Njegov autor je Bekim Sejranović, a radi se o kratkom odlomku iz njegovog romana „Nigdje, niotkuda“. Odlomak je to iz kojeg ćete shvatiti zašto je upravo ovako naslovio svoj roman. Vidjet ćete kako vas zbog „pogrešnog“ imena u „mašinu“ mogu uhvatiti država, birokracija, dekan na fakultetu, sve dok konačno ne uhvatite put pod noge i završite u nekoj normalnijoj zemlji, kao što je, recimo Norveška, u kojoj je završio Sejranović

“Zapamtite, gdje ja stavim nogu, tu je Hrvatska” govorio je Mate Mišo Kovač, dok je nenadmašivi Hrvoje Šošić zaključio „Hrvati su stari onoliko koliko imamo povijesne dokaze, a to je 2.500 godina. A pošto je Hrvate stvorio Bog, oni su oduvijek”. Takvih budalaština naslušali smo se 90-ih, a umotvorinama Miše i Šošića zajedničko je da su izrečene iste godine. Budalaštine, istina, slušamo i dan danas, ali za ovu priliku vratit ćemo se u 1996. godinu i pogledati neke od znamenitijih izjava te godine, poput one Milana Ivkošića „Televizor razbiti i ženu pretući trebalo bi bar jednom na dan. Ali i jedno i drugo bilo bi jako skupo, pa ih je bolje gasiti i izbjegavati”

Moj dida je moju babu vidija prvi put kad je na fešti sv. Ane u Šibeniku, na poljani, plesala u kolu. I godinama se već prepričava njegov doživjaj toga prvog viđenja. Vako je on to rezimira: „Jebenti gospu, kad san ja nju vidija, onako zdravu, rumenu i debelu, nije bilo te sile koja bi me spriječila da bude moja!” Ako to nije bija tekst za jedan pravi američki jubavni film sa sritnin završetkon, onda ne znan šta je. Naravski, između toga početka i sritnog završetka, život in se potrudija smistit i efektne zaplete, ma, naramak zapleta, prid kojima se oni američki zapleti paru ka crtani filmovi

Nakon što smo vas krajem prošlog mjeseca počastili s izvrsnom pričom Abudalaha Sidrana iz serije Otkup sirove kože, isto ćemo učiniti i ovaj put. Prema nekim informacijama postoji mogućnost da upravo ove Sidranove priče budu scenarij za film koji bi režirao Emir Kusturica, isti onaj mladi filmaš što je radio i na dva nadaleko poznata Sidranova scenarija – „Otac na službenom putu“ i „Sjećaš li se Dolly Bell“. Ono što je za sada definitivno sigurno je činjenica da lakoća Sidranovog pisanja naprosto opčinjava, u što se možete uvjeriti i sami.

Kume jel oćeš da vidiš kolko ide, ispituje snimatelja golobradi klinac od jedva 10 godina, tjerajući po beogradskim ulicama nešto što je nekad bilo Citroen Dijana. Neki od vas odmah će se sjetiti kako je to samo jedna od nezaboravnih scena potresne dokumentarne komedije Borisa Mitića, o beogradskim Romima koji su shvatili neke prednosti kultne Dijane i prerađuju ih u prava mala „mad max“ vozila za lov na sekundarnu sirovinu. Film je prikazan i na Zagreb Film Festivalu, gdje je, blago rečeno, oduševio publiku i danas ga Lupiga donosi vama, ne bi li oduševio i vas